Jeste li znali?

-        da je cijeli niz književnika svoja najbolja djela napisao pod utjecajem alkohola?
-        da je u biografiji Raymonda Carvera posebno istaknut datum kada je odlučio prestati piti?
-        da je Josip Sever bio strastveno zaljubljen u Sunčanu Škrinjarić?
-        da je Ernest Hemingway počeo piti kao sedamnaestogodišnjak?

Kako me je istraživački put odveo na stranputicu, teško je objasniti. Događalo se, kao i obično, slučajno, a nizu slučajnosti doprinio je moj ovogodišnji izbor literature za čitanje (i pisanje). Naime, bavila sam se Bradburyjem, Fitzgeraldom, Poeom, Kerouacom, nepresušnim Murakamijem. Sve sami osobenjaci, individualisti. Neki od njih vrsni sportaši, drugi pak neka druga krajnost, rijetko se takvi autori i po čemu nađu u sredini. Prosjek nije riječ iz njihova vokabulara. Iako bi sredina od oba kraja morala biti jednako udaljena, u životu to tako ne biva pa netko izvuče kraći, a netko deblji kraj. Ovdje se bavimo onim osobenjacima koji su se, nažalost, našli na ovom prvospomenutom, kraćem kraju.

Govorit ću o poznatim književnicima alkoholičarima. Dakle, o onima čiji je veći dio života prošao u borbi s ovisnošću od alkohola i koji su od posljedica te ovisnosti i skončali.

Pregledavajući književna događanja kroz kalendarsku godinu, učinio mi se zanimljiv podatak vezan uz Raymonda Carvera: naime, 2.6.1977. godine Raymond Carver prestaje piti! Jedan sasvim neobičan podatak, u moru podataka o književnim nagradama, rođenjima, smrti i djelima raznih autora! A k tomu još volim Carvera! I, savršeno se uklapa u gore spomenutu ekipu! I eto teme!

Carverove kratke priče tako su očito pisane u posebnim stanjima svijesti! Apsolutno svi likovi laćaju se alkohola, svi žive jednim životnim ciklusom u kojemu Carver ne vidi nikakve posebnosti. Život je za njega monoton, bezvezan, s malim "svjetlima na kraju tunela", koja se u jednom trenutku obavezno ugase.

Evo nekoliko "najžešćih" (po mom izboru):

Hunter Thompson – u svojoj autobiografskoj prozi Dani ruma govori o životu 60-ih godina prošloga stoljeća, o pijančevanju i drugim porocima te svom životu u Portoriku. Bar kao centar njegova svijeta. Hipijevska proza jednoga zamućenog uma.

Charles Bukowski – dane je provodio u baru. Zabavljale su ga barske priče, razgovori u posebnim stanjima, a posebno barske tučnjave. U zamjenu za besplatno pivo ili čašicu viskija, obavljao je sitne usluge za goste bara (donosio im sendviče i sl.). Umro je od leukemije koštane srži sa 73 godine. Vodio je buran život: alkohol, žene, kocka. Isto tako burno odjeknuo je i u književnom smislu. Mnogi njegovu opsjednutost alkoholom opravdavaju ocem koji ga je zlostavljao, mentalno i fizički.

Truman Capote – liječio se od alkoholizma u jednoj poznatoj klinici u Connecticutu. Njegove kratke priče kao i faktografski romani, kojima se proslavio, odišu ekscentrikom, ludilom do kojega alkohol dovodi. Jednom je izjavio da pije, jer je to jedino stanje koje podnosi. Družio se s mnogim poznatim ličnostima svojega vremena (Marilyn Monroe, Louis Armstrong, Jean Cocteau, André Gide, Ezra Pound, Humphrey Bogart), boravak u barovima bio je logičan slijed događaja.

William Faulkner – još jedan natprosječni pijanac među književnicima. Sebe je krivio za smrt svoga brata (brat je poginuo tako što je doživio zrakoplovnu nesreću, a Faulkner je bio zaslužan za njegovo zaljubljivanje u svijet zrakoplovstva), a i prvo mu je dijete umrlo jer je bilo prerano rođeno (zahvaljujući konzumaciji alkohola tijekom trudnoće njegove supruge Estelle). Ta dva razloga, a  kasnije nezadovoljstvo životom i brak bez ljubavi bili su okidači za bespovratni ulazak u svijet alkohola.

Ernest Hemingway – počeo je piti još u sedamnaestoj. I tijekom Prvoga svjetskog rata, i tijekom boravka u roditeljskoj kući, i tijekom boravka u Parizu (gdje je bio pripadnikom takozvane Izgubljene generacije) nije se odvajao od čašice. Nažalost, halucinacije koje izaziva alkohol bile su razlogom njegove prerane smrti te si 1961. godine pištoljem oduzima život.

Tin Ujević – iako biografije naših književnika nisu ni upola eksplicitne kao one stranih, o Tinu Ujeviću i njegovim problemima s alkoholom bruje svi koji o njemu i njegovim djelima pišu. Kavane na prostoru cijele bivše države poznavale su Tina Ujevića. Posebno je volio Zagreb, Sarajevo, Split. Noći je provodio u barovima, a ljudi poput njega nerijetko su mu bili inspiracija. Najpoznatiji je hrvatski boem.

Josip Sever – kao i Matoš, dane je provodio u zagrebačkoj kavani Corso, gdje je i upoznao Sunčanu Škrinjarić. Umro je od upale pluća, a kao posljedica pijanstva, nereda, nezadovoljstva pa i nezdravog shvaćanja svijeta oko sebe. Kaže Sunčana u Severilijama: "Dugo je i trajao njegov život. Pola stoljeća za nekoga tko je stalno živio protiv sebe, dug je vijek".

Poveznica navedenih? Boemski način života. Stilistički? Uglavnom pišu pjesme, kratke priče. Autobiografski elementi vrlo su često prisutni, faktografija osobnog života neizostavna.

Mnogo je teže bilo pronaći književnike sportaše, priznajem. Onih koji su ipak odabrali porok puno je više. Ovi spomenuti samo su kap u moru. Zašto je tomu tako? Zašto se umjetnici nerijetko odaju raznim uništivačima života? Zbog nezadovoljstva koje osjećaju prema svijetu, svjesni njegovih mana? Pa da, moglo bi se reći. Međutim, nisu li oni zaduženi za to da pokrenu svijet u boljem pravcu? Da se angažiraju, da osvijeste ljude koji ne vide ono što je njima očito? Zar ne bi njihova osobna ili svjetska bol trebala za njih predstavljati motiv da nešto promijene? Da se ne događa zlo, da se ne ponavlja? Nije li to misija umjetnika u svijetu? A možda to mislim samo trijezna ja, nesvjesna (jer umjetnik nisam) stvarnog bezizlazja u kojem se nalazimo.