Jeste li znali…

… za uzrečicu Zdrav duh u zdravu tijelu?

… da je vrlo malo vrsnih književnika postiglo vrlo dobre sportske rezultate?

… da je Lord Byron preplivao Dardanele?

… da je Haruki Murakami maratonac?

Do ove je priče došlo sasvim slučajno. Kao i do svake do sada, ali ova je nastala u posebno stresnim uvjetima. Pomalo sam napuštala ideju da išta napišem u svibnju i ono malo slobodnog vremena pretvorim u uživanje u čitanju najdražih štiva. Posudila sam Murakamijevu poluautobiografsku priču O čemu govorim kada govorim o trčanju. Čovjek je stvarno istinski sportaš. Maratonac. Pravi pravcati. Palo mi je na um kako je zapravo zasigurno vrlo mali broj književnika njegovao sportske navike. Ne znam zašto, ali u trenu bih se zaklela da je vrlog pisca puno vjerojatnije sresti u nekoj krčmi, da ću češće naletjeti na okorjelog alkoholičara (ili barem ispijača piva - koje je hrana - ili onoga koji popije čašicu-dvije poslije obroka), pa čak i nekakvog ovisnika o opijatima, negoli na čovjeka koji piše i njeguje zdravi duh. Iako je ona Zdrav duh u zdravu tijelu poznata svima, kako je moguće da ljudi tako širokog svjetonazora (a takvima smatram pisce, oni ne hodaju maleni ispod zvijezda) ne njeguju zdravo tijelo? I stoji li zaista ta stara, prastara Zdrav duh u zdravu tijelu? Je li mi poznat ijedan pisac osim Murakamija koji je bio strastveni sportaš?

Paralelno s ovim strujama svijesti u svojoj glavi pokušavala sam smisliti jednu privatnu čestitkicu povodom rođendana moga sina. Tragala sam za činjenicama koje su se dogodile na njegov rođendan, 3. svibnja. Kako je to sad povezano?

Pa eto, ovako: 3. svibnja, 1810. godine, Lord Byron je preplivao Hellespont, danas poznat kao Dardaneli! Ha, eto još jednog poznatog književnika-sportaša! Sad mi je bilo jasno čime ću se baviti ovih dana (osim pripremama za rođendan!).

Dakle, Lord Byron je bio strastveni plivač. Kad malo bolje razmislim, ne mogu se oteti dojmu koji je i on svojedobno ostavio na mene: energičan, konstruktivan, izvan svoga vremena. Sportaš duhom. Iako je i on kao i svi njegovi suvremenici osjećao tu poznatu svjetsku bol, nije se prepustio očaju poput Werthera, već je život živio punim plućima. Bavio se sportom i lijepim ženama, a napisani stihovi ipak utjelovljuju potrebu za hvatanjem u koštac sa svijetom i životom, a nikako rezignaciju.

Krenula sam u potragu za sportašima književnicima. I, zaista, nisam naletjela na previše takvih karakterizacija majstora pera. Evo koje autore navodi većina izvora do kojih sam došla:

Jack Kerouac – strastveni igrač američkog nogometa. Čak je i studij upisao zahvaljujući sportskoj stipendiji, nekoliko puta lomio noge. Pripadnik takozvane beat-generacije, one koja je u suprotnosti s ćudoređem građanskoga puritanskog društva. Povratak čovjekovoj biti i bogatstvo duhovnosti u čovjeku ono su za što se Kerouac zalaže. Postizanje stanja svijesti koje se razlikuje od uobičajenoga sa željom da se spozna sebe ocrtava se u Kerouacovim djelima, a i u životu.

Albert Camus  - jednom je rekao „Sve što znam o moralu i obvezama dugujem nogometu“. Čak je igrao za juniorsku reprezentaciju Francuske.

Vladimir Nabokov – sportaš koji se okušao u nizu diciplina: tenis, nogomet, boks. Bio je golman u ekipi Cambridgea. U svom radu i poimanju života općenito gnušao se „mentaliteta stada“, zagovarao individualnost, a Lolitom je svakako pomaknuo granice cenzure. Iako u opreci s beatovcima, odmicanje od uzusa može ih u neku ruku svesti pod zajednički nazivnik.

Stephen Crane – bejzbolaš. Za svoju knjigu Crveni znak hrabrosti svojevremeno je izjavio da nikada nije bio u bitci, ali iskustvo nadmetanja duguje dugogodišnjem bavljenju sportom: najprije nogometom, a kasnije bejzbolom.

Ken Kesey – najpoznatiji hrvač među književnicima. Zamalo je došao do Olimpijskih igara u disciplini, ali spriječila ga je ozljeda ramena.

John Irving – hrvač. Hrvanje je trenirao do svoje 34. godine, a bio je i trener hrvanja do svoje 47. U jednom intervjuu veliča ono čemu te sport uči, a to su odgovornost i (samo)disciplina. U šali kaže da su to sve samo floskule, a da je zapravo jedina činjenica bila ta da je hrvanje jedino u čemu je bio uistinu dobar.

J. R. R. Tolkien – igrač tenisa. Da nije ozlijedio zglob u 40. godini, možda ne bismo nikad upoznali Gandalfa. Tolkienova mašta proradila je nakon što je imobiliziran upravo zbog ove ozljede.

Virginia Woolf – bila je strastvena igračica kriketa. Želimo li tražiti tragove sporskog duha i u njezinim knjigama, možemo primijetiti da su njezini likovi hipersenzibilni i uronjeni u neprestano preispitivanje samih sebe. 

Iako ne možemo u njihovim djelima pronaći mnogo poveznica, ipak bih se usudila primijetiti nešto što sve njih krasi: energičnost, pozitivan stav prema životu, nedostatak ogorčenosti. Oni mahom ispisuju angažirana djela koja ne tonu u bezizlazje, a kritike su vrlo konstruktivne i ne ostavljaju mjesta pesimizmu, a kamoli predaji. Svi su oni na svoj način snažni individualisti, koji veličaju ono što čovjek nosi u sebi, mogli bismo to nazvati duhom. Cijene povratak onom istinskom Ja i ne podržavaju ukalupljenost i mase.

Možda uistinu progovara njihov sportski, zdravi duh.

Fotografije: http://running.competitor.com/