Grad Rijeka kandidat je za privilegiranu titulu europske prijestolnice kulture. Vijest je to o kojoj se već poduže raspravlja u širim akademskim i kulturnim krugovima. Program i koncept kandidature razrađuju vrlo eminentni stručnjaci poput Mani Gotovac te novopečenog intendanta riječkog HNK-a Olivera Frljića, a gradonačelnik je otvorio e-konzultacije o spomenutoj temi očekujući što više savjeta i prijedloga građana. Predstavljen je koncept same kandidature, otvorena je javna rasprava, definirane su četiri uporišne točke: rad, manjine, voda i luka. Neki kažu kako su ove četiri teme preopćenite, drugi tvrde kako se kandidatura treba osloniti na drugačije čimbenike poput industrijske baštine, riječkog zaleđa i čakavskog dijalekta, mostove, čak i na Gabrielea D'Annunzija i početke fašizma. I to je istina, sve su to osobitosti našega grada i na njima trebamo graditi svoju kulturnu prepoznatljivost.

Pokušajmo najprije nabrojati što to sve čini kulturu u nekom gradu; mogli bismo reći kako su to kazališta, kina, muzeji, čitaonice, knjižnice, festivali, umjetničke galerije, razne udruge umjetnika, nezavisna scena. Većini koja će čitati ovaj tekst jasno je kakva je situacija s institucijama u našem gradu. Gradska knjižnica Rijeka muku muči s nedostatkom prostora, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca ostavljeno je u dugovima na upravljanje novom intendantu, značajan festival kakav je bila Hartera pokušava živjeti dalje u nekoj neobičnoj formi, u festival Republika uloženo je puno novca, ponuđeno je puno novih ideja, ali Republike ove godine nije bilo. Puno ideja, planova i uloženog novca, na kraju – ništa. Republika je metafora riječke kulturne scene – vizija, ali bez dugoročnog plana razvoja.

Jasno je svima koliki je riječki kulturni potencijal: dio smo srednjoeuropskoga i mediteranskoga kulturnog kruga, ovdje se skladno spajaju i Beč i Venecija. Riječka industrijska i kulturna baština dio je europskoga kulturnog dobra. No ona danas stoji zapuštena, ne živi zajedno s gradom u nekoj novoj funkciji, kulturnoj ili turističkoj. Spomenici kulture kao što su zgrada Šećerane u bivšoj tvornici Rikard Benčić, lansirna rampa Torpeda i Tvornica papira su prvorazredni kulturni kapitali oko kojih bi neki gradovi bazirali svoj kulturni razvoj, a trebala bi i Rijeka. No na tim lokacijama nisu postavljeni čak ni info punktovi na kojima bi turisti i građani mogli saznati što je tamo nekad bilo i koliko je to bilo bitno za grad. Kulturna slika jedne zajednice ogleda se, prije svega, u njezinom odnosu prema takvim objektima, ali i prema okolišu, prema gradskim fasadama, na kraju krajeva i u uređenosti gradskih ulica.

Svijest zajednice o svojoj baštini, njezina valorizacija i strategija razvoja, stavljanje u funkciju te njezina iskoristivost jest ono što Rijeka nema. Rijeka nema identiteta - npr. ni vizualnog identiteta koji je jedan od važnijih koraka u brendiranju neke sredine. Ne možemo nekome prezentirati samo Gradsku uru i Trsatsku gradinu – one su velika vrijednost, ali Rijeka ima toliko toga za ponuditi od kulturno-povijesne baštine, industrijske baštine, baštine nacionalnih manjina... Zašto ne brendirati i poznate povijesne ličnosti, primjerice Adamića, Ciottu, Whiteheada pa na kraju krajeva i D'Annunzija? Osnovni i najveći problem jest to bogatstvo znati iskoristiti, učiniti s tim nešto. Kakav dojam može dobiti turist koji dolazi u Rijeku? Što je ono zbog čega će se ovdje zaustaviti i ponovno vraćati? Prošlo je vrijeme u kojem ćete posjetitelja provesti kroz grad i pokazati mu par značajnih lokaliteta. Današnji posjetitelji traže priču koja će ih zavesti, interaktivnost. A kakve sve priče iza svojih zidova krije Teatro Fenice, Palac komuna te ostali zapušteni objekti? Veoma zanimljive. Rijeka oskudijeva s takvim mjestima. Grad koji je krajem prošlog stoljeća izgubio svoj identitet industrijskoga grada danas traži neki novi, ali to je težak i trnovit put. I upravo zbog svega toga kandidatura je za Rijeku dobra stvar.

Ponajprije zato što pomaže u izgradnji kulturnog identiteta: otvorena je javna rasprava te građani mogu davati svoje ideje i prijedloge i na taj način razvijati vlastitu svijest o baštini i kulturi svoga grada što je od velike važnosti jer strategija bez ljudi ne vrijedi puno. Nadalje, projekt kandidature uvršten je u Strategiju razvoja Grada Rijeke od 2014. do 2020. godine gdje se u općim strateškim ciljevima ističe obnova kulturne infrastrukture, poticanje razvoja kulturnih i kreativnih industrija, čemu je primjerice grad Maribor prilikom svoje kandidature posvetio posebnu pažnju, te unapređenje razvoja kulturnog turizma. Dakle, svjesnost o problemima postoji i to je svakako pozitivno jer je to ujedno i prvi korak k njihovom rješavanju. No neće biti dobro ako realizacija većine planova i projekata bude ovisila o uspjehu kandidature. Unatoč mogućem neuspjehu treba nastaviti s promišljanjem problema, otvarati javne rasprave, poticati građane na sudjelovanje. To je ono što čini svijest i kulturni identitet određene zajednice. Rijeka treba stvarati svoju kulturnu priču radi sebe same, zato što je svjesna svojih problema i zato što ih želi i zna rješavati. Netko će to već prepoznati i znati cijeniti. Ponajprije građani.

I na kraju, bio bi red da posjetitelje europske prijestolnice kulture, između ostalog, dočekamo i na uređenom autobusnom i željezničkom kolodvoru. I naravno, pokažemo im novu knjižnicu.