Godina 1968. ključna je na svjetskoj, ali i jugoslavenskoj političkoj sceni. Nakon nje u svijetu i u samoj Jugoslaviji više ništa nije bilo isto. Nezadovoljstvo političkom i društvenom hijerarhijom kod studenata diljem kontinenta, a ponajviše u Parizu, rezultiralo je nemirima i sukobima na ulicama. Iako je sve počelo u kapitalističkim zemljama europskog Zapada, odjeci krize odrazili su se i na zemlju koja je sa spomenutim zemljama imala vrlo malo sličnosti. Gotovo nikakve.

Jugoslavija je1968. godine zemlja koja se suočava s neuspjehom privredne reforme koja je za cilj imala integraciju svjetske podjele rada te postupno uvođenje tržišnih obrazaca ekonomskog odlučivanja. Potrošnja je dobila primat nad proizvodnjom, narodni dohodak nije više raspodjeljivala država nego sami proizvođači. Dolazilo je do pojačane konkurentnosti na tržištu koje je pokazalo da mnoga jugoslavenska poduzeća nisu konkurentna europskim i svjetskim zbog slabe primjene novih tehnologija te organizacije rada o kojoj su odlučivali direktori birani po partijskom „ključu“, što znači da su primat imale ratne zasluge nasuprot stvarne kvalificiranosti za obavljanje takvog posla. Radilo se većinom o starim komunističkim kadrovima koji nisu imali snage ni znanja, a u konačnici ni volje da promijene svoj dosadašnji način upravljanja.

Teško i sporo privikavanje na nove privredne modele dovodi do sve većeg nezadovoljstva radnika, koji sve češće obustavljaju proizvodne procese. Mnoga se poduzeća gase dok konstantan pad industrijske proizvodnje u konačnici rezultira porastom broja nezaposlenih, a cijene i troškovi života sve više rastu. Veliki broj aktivne radne snage odlazi u inozemstvo. Na površinu izbija i sve veća razlika između razvijenih i nerazvijenih jugoslavenskih republika. Spomenuta problematika sve je više dobivala na intenzitetu u godinama koje su slijedile. Klasić sve navedene i analizirane razloge za autarkiju (samodovoljnost) i sporu tranziciju jugoslavenske privrede u velikoj mjeri pripisuje tadašnjoj političkoj eliti, Partiji te u konačnici „nedodirljivom“ predsjedniku Josipu Brozu Titu.

U takvoj, vrlo teškoj, političkoj i ekonomskoj situaciji najglasniji su kritičari društvenog uređenja filozofi, okupljeni oko časopisa Praxis, koji se konstantno nalaze na meti vladajućeg režima. Organiziranjem poznate Ljetne škole na Korčuli, na kojoj je sudjelovala sva tada poznata lijeva inteligencija, između ostalih i Marcusse i Habermas, praksisovci izdaju i svoj bilten koji uređuju vodeći jugoslavenski filozofi, među kojima valja istaknuti Mihaila Markovića, Milana Kangrgu, Gaju Petrovića te Zagorku Golubović. No, daleko opasnija bila je kritika i intelektualni potencijal onih koje su vladajući podcijenili. Bila je to studentska populacija. Studenti više nisu mogli vjerovati u dogmatske parole vlastodržaca dok su postajali sve svjesniji kako okruženje oko njih ne jamči nužnu promjenu. Prepuni studentski domovi, zastarjela sveučilišna oprema, premali postotak studenata koji završavaju studij u roku, sve manja financijska pomoć države te kruti etatizam na sveučilištima, čiji su glavni predstavnici pojedini sveučilišni djelatnici i profesori, bili su ključni kočničari reformskih zahtijevanja.

Klasić duboko secira tadašnju političku scenu, njene glavne aktere te analizira uzroke i posljedice studentskih previranja u svim većim gradovima bivše države. Ipak, najviše se bavi studentskim događanjima u tadašnjem glavnom gradu Beogradu, epicentru studentske pobune. Autor uočava i naznačuje različitosti između studentskih zahtjeva u Zagrebu i Beogradu, tvrdeći kako su beogradski studenti pokazali viši stupanj organizacije i borbenosti u ostvarenju svojih ciljeva nego zagrebački kolege, čiju inertnost i izostanak želje za radikalnim promjenama Klasić vidi u socijalnoj strukturi studenata. Posebno zanimljiv dio knjige jest dio koji se bavi odnosom studenata s predsjednikom Titom te njegovom neočekivanom „spin“ reakcijom, kojom je uspio pridobiti studente i smiriti napetosti u zemlji. Briljantna je to analiza Titova odnosa prema studentima te njegove sposobnosti donošenja pravih odluka u pravo vrijeme.

Knjigu karakterizira vještina pisanja koja je odraz autorova iznimna poznavanja literature, rada na arhivskim izvorima te analizama tadašnjih dnevnih novina, tjednika, političkih i kulturnih časopisa, zbornika radova i ostalih publikacija. Nije to bio nimalo lak zadatak ako se zna da studentski pokret u vrijeme socijalizma nije bio predmet objektivnih znanstvenih istraživanja. Nedostaju kvalitetni radovi utemeljeni na kritičkoj analizi izvora kojibi objektivno sagledali i analizirali jugoslavensku 1968. godinu. Uz sav navedeni trud u analiziranju studentskog pokreta, autor dodatno obogaćuje knjigu svojim istraživanjem jugoslavenskih bilateralnih odnosa sa zemljama članicama Varšavskog pakta, njezinim sudjelovanjem u Pokretu nesvrstanih te odnosu sa Zapadom. Upravo zbog svega navedenog knjiga Hrvoja Klasića predstavlja reprezentativan doprinos modernoj hrvatskoj historiografiji te vrijedan poticaj daljnjem znanstvenom istraživanju.