Nabrali smo kiticu

najljepšega cvijeća,

daćemo ga majčici

da je prati sreća.

Ovako smo kao djeca u vrtiću i nižim razredima osnovne škole pjevali za 8. mart. Prilikom združenog pjevanja/revanja, jer nisu bili birani glasovi, nego po principu tko je jači, bolje se čuje i više poštuje taj praznik, zamišljala sam kasnoproljetnu zelenu livadu punu margareta. Dugo mi je trebalo, pa možda sve do ovoga trenutka, da osvijestim koliko je moja slika nemoguća, jer u ožujku pronaći zelenu livadu, barem u ovome dijelu svijeta, prilično je nemoguće.

Nekako u skladu s tom zamišljenom zelenom livadom u kasnu zimu ide i moje sjećanje na proslave 8. marta – Međunarodnog dana žena. Danima prije toga 8. marta radile su se pripreme – izrade čestitki, sakupljanje novaca učiteljici za zajednički dar, razgovori na satu o tome kako treba mamama pomagati, čitanje prigodnih tekstova i sl. Učiteljica bi dan prije skromno napomenula kako nije potrebno nositi nikakve poklone, nego samo jedan cvjetić i onda bi došao i taj 8. mart. Na taj dan, bio sunčan ili pod snijegom (jer znao je i takav biti), pred školom su se vijorili buketi cvijeća koji su pokrivali i nas i torbe na leđima. Svi smo nosili najčešće cvijeće za učiteljicu, a oni bez njega skrivali su pod miškom ili u torbi dragocjeni paket pažljivo umotan u bijeli papir, koji je prekrivao bombonijeru, poslužavnik, ručno rađeni stolnjak ili nešto slično. Buketi su se morali držati pažljivo i visoko, kako bi neoštećeni ušli u školu prilikom naguravanja na ulazu, pa su izgledali kao zastave predaje koje se vijore na vjetru. Onda bi svatko svoj buket/dar stavio na klupu šarajući očima po razredu i kritički odmjeravajući veličine paketa te u svečanoj atmosferi čekao ulazak učiteljice, dok se razredom širio zamamni cvjetni miris. Kada bi konačno počeo sat, jedno po jedno smo izlazili i na katedru pred učiteljicu stavljali svoj poklon. Kako bi klupe i redovi odmicali, na katedri bi se sve više slagala jedna bezoblična masa, a učiteljica se sve manje vidjela. Ne sjećam se kamo bi to kasnije bilo odloženo, kako bi se moglo početi s nastavom, ali se sjećam da se učiteljica svaki put vraćala kući na čelu povorke od 4-5 učenika natrpanih tim istim darovima. Kako vrlo često pamet dolazi naknadno, tako je i meni trebalo nekih 15-20 godina da shvatim da ni jednom nije otvorena ta neka bombonijera ili nedajbože bajadera i razred počašćen nekim slatkišem.

Kasnija su sjećanja vezana za bjesomučnu prodaju narcisa i mimoza na svim uglovima grada, koji su kao potučena vojska objesili svoje glave preko kartonskih kutija. Žene su hodale s hladnim trajnama na glavi i cvijećem u rukama koje je od stajanja i premještanja već dobilo staračke bore i upale zglobova te pokunjeno i jadno lamatalo u ritmu užurbanog hoda, nakon "svečane" zakuske u poduzeću. Pretpostavljala sam da žure kući napraviti ili dovršiti jučer započeti ručak, jer taj je dan bio njihov dan, međunarodni dan, pa su morale ujutro prije posla otići frizeru, što je podrazumijevalo još ranije buđenje nego inače, pripremiti djeci i mužu što će obući, još malo prokrčkati ručak i konačno se pojaviti na poslu uz neznatno zakašnjenje koje je bilo opravdano. Na poslu bi se primale čestitke i neukusne šale od kolega, kao i simbolični pokloni od sindikata. I konačno, počela bi svečana zakuska. Ubrzo bi se oni koji taj dan ukazuju poštovanje svim ženama svijeta, osim onoj koja će ih dočekati kući, počeli polupijano smijati i zbijati sve neukusnije šale na račun muško-ženskih odnosa. Tada bi se žene koje drže do sebe, svoje ženske i obiteljske časti lagano izvukle i krenule doma, gdje bi ih čekala djeca s papagajski naučenom pjesmicom i isto tako obješenim ili obezglavljenim cvijećem, koje je preplavilo cijeli grad. Svi bi zatim čekali glavu obitelji da se konačno sjeti doći na ručak, ljuljajući se u hodu i blesavo smješkajući zbunjen tim danom i njegovim razlogom i povodom, ali jasan u svojim stavovima da je ukazao dužnu počast svim međunarodnim ženama. Daljnji su raspleti bračnih i obiteljskih odnosa različiti, ali veći broj "svečanih proslava" odvijao se približno po ovakvom modelu. Nešto kasnije, te iste žene konačno su shvatile da bi bilo jako dobro da im je to slobodan dan, pa su one sretnije ponekad bile počašćene nedolaskom na posao, što im je oslobađalo vrijeme da obave sve zaostale kućanske poslove.

Zbog cijele te scenografije i ponavljajućih govora, pjesama i gubljenja suštine obilježavanja Dana žena, na taj praznik nikada se nisam osvrtala, jer njegov opći dojam suštinski je ostavljao gorak i otužan okus. Vrlo rano počela sam se pitati, potaknuta svim proceduralnim načinima obilježavanja, znači li to da je samo 8. mart dan žena, a svi su ostali dani dani muškaraca. Čini mi se da u to vrijeme u našem društvu to nije bilo daleko od istine. One malobrojne koje su sve više postajale svjesne sebe i svojih vrijednosti, koje su progovarale, pisale, na koje se gledalo samo kao na čudne cvjećke u polju prosječnosti, dopirale su srećom do mlađih naraštaja ili onih ponešto starijih koje su već zaglibile u mrežu ženske rutine i bile su u stanju pojmiti o čemu one govore, ali nisu bile u stanju prekinuti patrijarhalnu tradiciju. Vrhunac je bio ako su uspjele malo je modificirati i osuvremeniti. Sada, kada se osvrnem na sve to, čak nisam ni sigurna da smo u cjelini uspjele daleko odmaći, ali mi se čini da nam se svijest pojačala i da generacijama koje odgajamo, same ili s partnerima/muževima, usađujemo tu istu svijest, koju oni dalje šire. Dakle, pučevi se događaju preko noći, revolucije u kraćem vremenskom razmaku, a svijest se širi godinama, pa čak i stoljećima, a ovdje je riječ o svjesnosti sebe i svoje suštine. Zato u ime svih onih žena koje jesu i nisu, nekad i nikad podigle svoj glas, u čast njihova postojanja želim im sretan svaki dan, a simbolično neka bude baš danas.

Ne želim se osvrtati na velika imena ženske povijesti, nego na one anonimne i na ženske likove u književnosti, bilo stvarne ili izmišljene, u kojima svaka od nas može pronaći neki dio sebe ili otkriti kako bi bilo živjeti u nekom drugom vremenu, u drugoj kulturi ili tuđoj koži. Pokušajmo bez predrasuda sagledati i spoznati ženske živote i sudbine da bismo bolje spoznale sebe.

Krenut ćemo od Karin Michaelis, danske književnice, i njenog romana "Žena u opasnim godinama", objavljenog 1910., koji je postigao veliki uspjeh i istovremeno izazvao veliki skandal. Podnaslov je romana "Listovi i dnevni zapisi jedne rastavljene žene", gdje kroz dnevničke zapise i epistolarnu formu glavna junakinja Elsie Lindtner propituje sebe i svoje razloge koji su je naveli na razvod nakon 22 godine “solidnog” braka. Nama je danas zanimljivo vidjeti poziciju žene toga vremena kroz intimnu i nesputanu ispovijest, a kroz pisma širimo sliku ženske intime na njoj bliske prijateljice i šire sagledavamo društvene odnose i ulogu žene u njima. Ona racionalno sagledava svoj brak bez ljubavi, ali od početne čvrste odluke o samovanju počinje lagano slabiti i osjećati usamljenost i potrebu za ljubavlju. Spisateljica je formirala svoj lik tako da od nje ne pravi žrtvu društvenih normi, nego je pokazuje umjereno manipalutivnom u svojoj ženskoj poziciji. Međutim, problem je što je Elsie u “opasnim godinama”, što znači da i njena manipulativnost slabi, s obzirom na to da se oslanja najviše na biološku određenost. Vješto je spletena ne samo pozicija žene kao supruge nego i pozicija žene na pragu klimakterija, gdje se njene biološke funkcije mijenjaju, ali joj ta promjena ne oduzima ženskost.

Zatim se i pita: “Što koristi sve pisanje i govorenje o jednakosti spolova, dok smo jednu sedmicu u mjesecu robovi nečega što se ne da odstraniti?” Preko njenih dnevničkih razmišljanja i pisama lagano se odvija i njena samotna godina koja pojačava čežnju usprkos pokušaju bijega od ljubavi, te je dovodi do pokušaja njenog ostvarenja. To je nit koja drži narativni tok romana kako bi dobio svoju zaokruženost i oslobodio prostor za izmjene Elsinih odluka i usmjeravanje njenoga daljnjeg života.

Kolika je spletenost ženskog svemira, koliko društvene odrednice gube na značaju kada se ženska suština okupi na jednom mjestu, sjajno ilustrira knjiga “Djeca jedne zime”, opet danske spisateljice Dee Trier Mørch. Ovo je, moglo bi se reći, roman-studija, detaljna analiza žene u svojoj ukupnosti i specifičnosti, a bazirana na iskustvu rađanja. Radnja se odvija u bolničkom prostoru rodilišta i ograničava se na odjel patološke trudnoće. Obuhvaća cijelu galeriju ženskih likova, stavljajući naravno naglasak na trudnice, a osvjetljavajući ih ženskom prisutnošću primalja i drugog bolničkog osoblja. U taj svijet povremeno ulijeće vanjski svijet društveno-socijalnih elemenata u raznim svojim oblicima, od posjeta muževa, majki, preko novina, radija, pa čak i sitnih detalja u opažanju privatnih odjevnih predmeta koji narušavaju ujednačenost bolničke bjeline. Tu je bitan fluid zajedništva koji teče među ženama u vanjskom svijetu, toliko različitim. To je mjesto jedinstva ženskoga svemira, gdje se dovodi u zajedništvo i nedjeljivost psihički i biološki svemir svake žene, koji čini cjelinu njenoga bića. Roman je nabijen cijelim nizom detalja, pitanja i razmišljanja složenih u samo ženskom svijetu, što je Karin Michael već mnogo prije zapazila i izrazila na način žene svoga doba.

To što Michael naziva laž, ovdje više nije laž, jer žensko tijelo u ovim okolnostima više nije skriveno, nije dio manipulativnog procesa njenoga opstanka u društvu. Ono je onakvo kakvo jeste, stvarno, objedinjeno. Kako kaže Mørch: “Djevojke sa stranica ilustriranih listova i uživo viđen porođaj nikako ne idu zajedno… Seksualnost je izgubila svoje samousmjerenje. Nije toliko sama sebi ciljem. I zato nije više jedino bitna.” Poseban su doprinos cjelovitosti ovoga djela ilustracije koje je autorica osobno uradila. Ta objedinjenost narativnog i vizualnog daje cjelovitu sliku posebnosti stanja koji je ženski privilegij. Crteži bolesnica u krevetu, posebnih emotivnih trenutaka, poroda, dojenja, slikom popraćeni svi ključni trenutci rađanja novoga života vizualna su dopuna narativnog dijela romana. Riječi ujedinjuju iskustvo, a slika ga eksplicitno prikazuje. Kako je autorica sama rekla: “… rađanje djeteta nalik je putovanju nepoznatim krajevima. Bojala sam se da bi ti krajevi mogli izblijedjeti ili nestati kao Atlantida… U riječi i slici prikazala sam taj čudesni kraj, njegove stanovnike, njihove sudbine.”

U “Snovima o zabranjenom: pričama o djetinjstvu u haremu”, Marokanka Fatima Mernissi daje sliku bitno drugačijeg zatvorenog ženskog svijeta. To nije žensko privremeno boravište, to je njena stvarnost, njen život unutar zidina harema. Mernissi razotkriva Zapadu suštinski nepoznat svijet, a predočavan javnosti manje-više muškim očima, potaknut tajanstvom kao rasadnik egzotike i erotike. Međutim stvarnost je harema u vrijeme u kojem ga opisuje autorica potpuno drugačija. On je proširena obiteljska zajednica u osnovi ekonomski uvjetovana postavljenim granicama, kako fizičkim tako i onim nevidljivim tradicijskim. Svoju, uvjetno rečeno, biografsku priču počinje riječima: ”Rođena sam 1940. Godine u haremu u Fezu, marokanskom gradu iz devetog stoljeća, udaljenom nekih pet tisuća kilometara zapadno od Meke i tisuću kilometara južno od Madrida, jedne od opasnih prijestolnica kršćana. Problemi s kršćanima počinju, rekao je otac, kao sa ženama, kada se hudud, ili svete granice, ne poštuju.” Upravo u pomjeranju granica, kako fizičkih tako i tradicijskih dolazi do promjena i prodiranja novih ideja. Svjetovi se sve više susreću i dodiruju, tako da je vjekovnu tradiciju nemoguće sačuvati bez racionalno postavljenih objašnjena. Zidovi harema nisu neprobojni za ulazak politike i mijenjanja društva. Uvlače se kroz srednje i nove generacije žena, kroz žene odrasle u drugačijim haremima. Povlači se paralela harema u kojem je autorica rođena i onoga u kojem je njena majka rođena i odrasla. Jedan je s visokim zidovima i prozorima okrenutim ka unutra, dok je drugi bez zidova, slobodniji prema prirodi i kretanju žena. Ovaj drugi, kao i porijeklo njene majke, osnova su za daljnji razvoj i njeno obrazovanje. Dječji svijet spisateljice skoro je stalno praćen stalnim prisutstvom njenog rođaka i vršnjaka Samira. Njih dvoje pokušavaju razotkriti svijet odraslih uranjajući u haremske priče i predaje koje su značajan dio ženskoga života unutar njega. Kao da se stalno provlači priča o Šeherzadi “koja je bila sigurna da će, ako kralja privede tome da upozna samoga sebe, ovaj poželjeti promijeniti se i voljeti više”. Čini se da u tom ženskom gnijezdu uvijek izniknu neke ptice letačice koje su povukle Šeherzadin gen, te umijećem pričanja stvaraju krila za dalje letove. Šeherzada je simbol ženskog umijeća i mudrosti, “strateg i moćan mislilac” koji ljude “poučava da idu brže i dosežu više”. Mala Fatima pamti majčine riječi, a kao krešendo priče odzvanja majčina definicija sreće.

Njeno djetinjstvo završava odvajanjem od Samira, koji je izbačen iz hamama zbog “muškog pogleda”. “Taj događaj mi je pomogao da shvatim kako oboje na neki način uplovljavamo u novo doba.” “Muškarci ne razumiju žene… I žene ne razumiju muškarce, a sve to počinje kada se u hamamu male djevojčice razdvoje od malih dječaka. Tada kozmička granica rascijepi svijet na dvije polovice. Granica označava crtu moći… na jednoj strani moćni, na drugoj nemoćni… Ako ne možeš izaći van, na strani si nemoćnih.”

Zanimljivo je da se Fatima Mernissi, kao i Dea Trier Mørch, osim narativnim dijelom koristi i vizualnim kako bi potpomogla ukupnom doživljaju opisanog svijeta. Svako poglavlje u knjizi prati fotografija unutrašnjosti harema, ali izabrana tako da korespondira sa sjećanjem i poglavljem koje slijedi. Fotografije ne otkrivaju sliku raskoši, otkrivanje tajanstva, nego žene u pokretu, uglavnom okrenute leđima ili slike samotnih zidova, kao i neba iznad harema, a odišu samoćom i hladnoćom kamena i pločica. Tako su poredane, da ako se pregledaju neovisno od teksta nude svoju priču, ali ne iz djetinje perspektive, nego stišanu priču svakodnevice u kojoj su lica žena zaklonjena od direktnog pogleda, sve do konačne slike koja kroz čipkanu koprenu nazire potpuni ženski lik, što nosi višeslojnu simboliku.

Sve sitne ženske pobune, kao što je pokušaj odlaska u kino kroz glavni ulaz, stalni otpori njene majke prema životu u velikoj zajednici, ženska solidarnost u traženju krivca za slušanje radija, žensko tumačenje islama i cijeli niz malih otpora, koji u većini slučajeva i nisu dolazili do muškoga svijeta, nego su stišavani unutar ženske zajednice, bili su naznaka dolaska novoga vremena, koje je oduvijek teklo neujednačeno za cijeli ženski svijet.