Ako ste spisateljica ili pisac koji snatri o svojemu prvom romanu, sva je prilika da ste čuli za književne rezidencije - to mitsko mjesto koje autoru nudi ono za čime baš svaki od njih žudi: bijeg od svakodnevnih obaveza i neometano vrijeme za rad na svojemu djelu. Pridodajte tome i neku top lokaciju na kojoj se čitava stvar odvija (to može biti stan za rezidencijalni boravak u samome srcu nekog grada, ili stoljetni hotel uz obalu jezera), nešto novca na vašem tekućem računu, zatim novu sredinu, ljude i kulturu koje ćete upoznati tijekom rezidencijalnog boravka… Vidite li se već tamo?

Kako se na njih prijaviti, kako ugrabiti mjesto u toj radnoj sobi iznad koje se propinju Alpe? 

No, u čemu je doista štos s književnim rezidencijama, kako one izgledaju te funkcioniraju i što zaista donose piscu? Još važnije, kako se na njih prijaviti, kako ugrabiti mjesto u toj radnoj sobi iznad koje se propinju Alpe? Kako postati sit, zbrinut i fino tretiran pisac - barem u tom kratkom periodu vremena - kojemu je u fokusu samo i jedino ono što je namjerio pisati?

O sočnim književno-rezidencijalnim temama razgovaramo sa Svenom Popovićem, autorom dva romana (“Nebo u kaljuži”, 2015. i “Uvjerljivo drugi”, 2018.), čiji su mnogi dijelovi nastajali upravo tijekom rezidencijalnih boravaka ovoga pisca koji je u studenom 2021. godine bio gost i riječke književne rezidencije Kamov. Osim riječke rezidencije, Sven je posjetio i one u Grazu, Beogradu, Ljubljani, zatim u rumunjskom Temišvaru… Čovjek je, shvatili ste, ekspert za boravke na mjestima na kojima se baš svaki kreativac želi zateći. No, gdje je sve krenulo?

“Sjećam se svoje prve rezidencije, bilo je to u Pazinu, tijekom aprila 2017. Takozvana ‘Kuća za pisce’, odmah iznad jame. Bili su to neki od najljepših dana u mom životu,” govori nam odmah Sven, dobacujući ironično kako je “čak otišao i na zipline”. Još prvu večer se, kaže, skompao s ekipom iz lokalnog kafića, kultnog Bunkera, što znači da je bilo mnogo solidne zezancije. No, bilo je nešto i pisanja, jer Sven je u to doba dovršavao svoj roman “Uvjerljivo drugi” koji je nedugo zatim izdala Fraktura, a tijekom boravka u Pazinu je, nastavlja, radio na još jednom roman.

“Naslov je bio ‘A noć svejedno pada’. Ali, ostavio sam taj roman. On je trenutno u ladici nakon stotinjak napisanih stranica. Ne znam vidim li neku budućnost u njemu”, kaže Sven. Eto nevjerojatne stvari koju vam može ponuditi književnica rezidencija; paralelni rad na dva rukopisa! Nezabilježeno u stvarnom životu.

Međutim, kako izgleda prosječni dan na rezidenciji? Postoje li zadaci koje pisac ili spisateljica moraju ispuniti dok su na rezidencijalnom boravku, ili su posvećeni isključivo svojem literarnom stilu, likovima i priči? Spisateljskoj meditaciji, kontemplaciji i realizaciji?

Generalno se obvežeš raditi na nekom rukopisu i nastupiti koji put u organizaciji udruge koja je rezidenciju, uostalom, osnovala.

“Generalno se obvežeš raditi na nekom rukopisu i nastupiti koji put u organizaciji udruge koja je rezidenciju, uostalom, osnovala. Daš koji intervju i to je to. Što se dana tiče, ustaje se čim ranije. U rezidenciji kraj Barcelone sam ustajao oko devet,” kaže Sven pa nastavlja o tome kako bi doručkovao, prošetao šumom (ah, težak i sumoran život pisca!), zatim pisao do jedan ili dva sata popodne, a poslije bi zajedno s ostalim rezidentima kuhao, popio čašu vina, a onda pisao još sat ili dva.

“Taj se tlocrt da primijeniti na gotovo sve rezidencijalne boravke. Osim na onaj u Beogradu. Divlji je to grad. Kolegica ga je dobro opisala kad je rekla da je to grad u kojem je uvijek nekako pet ujutro. Tamo sam bio na čuvenoj rezidenciji Krokodil kroz koju su prošli mnogi regionalni pisci, a bio sam u zadnjoj fazi uređivanja ‘Uvjerljivo drugog’. I namučio sam se, ne znam zašto uopće više pišem romane kad me kratke priče čine sretnijim. Točnije, ne čine me nesretnim.”

Spomenuli smo već da je naš sugovornik - čest gost i FEKP-a koji se odvija u Rijeci - boravio i u rezidenciji Kamov. Pitamo ga kako su Rijeka, njezini stanovnici i atmosfera utjecali na njegov rad.

Rijeka mi je iznimno drag grad. Koliko god patetično to zvučalo, postala mi je drugi dom, naročito Dnevni boravak i konoba Fiume. 

“Rijeka mi je iznimno drag grad. Svraćam jednom godišnje, najmanje, uglavnom zbog FEKP-a koji spominjete. Koliko god patetično to zvučalo, postala mi je drugi dom, naročito Dnevni boravak i konoba Fiume. Tijekom boravka na ‘Kamovu’, radio sam na romanu 'Mali i Levijatan’. Taj će valjda izaći. Nadam se dogodine. A što se grada tiče, začudo nije mnogo kišilo. Imam u Rijeci i prijatelje, novinar Luka Benčić, zatim spisateljica Doris Pandžić. Visilo se često i u samoj rezidenciji, stan je bio ogroman, mogao si biciklom se đirati. Nisam to radio, obećavam”, prisjeća se Sven pa dodaje kako se obožava vraćati u Rijeku, ne nužno kao pisac, više kao gost koji uživa u, kako kaže, šlampavom šarmu našeg lučkog grada.

Popović zatim skreće na temu samog Janka Polića Kamova koji ga je, kaže, dijelom odredio kao pisca.

“Za mene je on jedan od najznačajnijih autora jugoslavenske književnosti. Bio je to avangardist i anarhist, čovjek ogromnog opusa koji nas je, kao i mnogi, prerano napustio. Naprosto je bio prevelik za provincijalizam ovih zemalja. Njegovom se radu iznova, iznova i iznova vraćam. Ne kužim zašto ga se više ne obrađuje u školama”, govori naš sugovornik kojega pitamo i gdje pratiti novosti oko rezidencijalnih boravaka.

“Iskreno, nemam pojma. Ja sam bukvalno guglao ‘literary residencies’ i pucao na sve strane, kao pijani revolveraš. Bez metaka,” šaljivo će Sven. Vi ste, nadamo se, naučili lekciju: samo hrabro i fire at will.

Što se tiče samoga izbora rezidencija, Sven napominje kako postoje one na koje se može prijaviti i autor ili autorica bez objavljena djela, dok većina od njih ipak traži neku bibliografiju koja će vas istaknuti među ostalim kandidatima. I u ovom slučaju, google is your friend, a Popović vam poklanja i mali hint - ako nemate roman, guglajte, za početak, umjetničku rezidenciju Can Serrat u Barceloni (http://canserrat.org/).

Ja sam bukvalno guglao ‘literary residencies’ i pucao na sve strane, kao pijani revolveraš. Bez metaka. 

“Zaista je previše tih rezidencija i vrijedi se prijaviti na svaku. Od ‘Odisejevog utočišta’ do ‘Reading Balkans’, svaka od njih nudi mogućnost da odeš u drugi grad. Čovječe, što ti više treba?Uostalom, nije samo do grada, zapravo, nije uopće. Do ljudi je, a sjajnih ljudi ima posvuda. I zato se isplati ići posvuda. Zbog nekoliko dobrih priča i nekoliko sjajnih ljudi,” nastavlja Sven Popović kojega pitamo i o financijskom aspektu priče. Koliko je pisac zaista sit tijekom rezidencijalnog boravka, o kojim se iznosima tu radi?

“Ne dobiješ džeparac na svakoj rezidenciji. U Španjolskoj, El Brucu, nisam dobio džeparac, ali generalno se dobije neka lova za više nego decentan život. Oko hiljadu eura za, recimo, četiri tjedna boravka. Taman da se uštedi nešto za povratak u Zagreb. Osim u Beogradu, Jesam li rekao već da je to divlji grad?”

Osim što se na rezidencijama puno piše ondje se, kaže nam Sven, puno i čita. Govori nam kako je svaki njegov rezidencijalni boravak obilježio i neki naslov.

Pišite. I ne budite diletanti.

“Uvijek spakiram previše gaća i previše knjiga. U Pazinu sam, primjerice, ispočetka (po tko zna koji put) čitao ‘Školice’ Julia Cortazara i oduševljavao se stiliom i zaigranošću. U Temišvaru me totalno razvalio Rodrigo Fresan i njegovi ‘Kensingtonski vrtovi’, koju mi je poklonio moj dragi prijatelj Hrvoje Kovač. U Beogradu, recimo, nemam pojma što sam čitao, divlji je to grad, sjećate se. U Rijeci sam mazohistički čitao Murakamijev ‘Ljetopis ptice navijalice’. U Skopju sam uređivao (dakle, čitao) ‘Muzej besanih’ Carlosa Fonsece. Ludilo, tip je dvije godine stariji od mene, a napisao je roman na tragu Roberta Bolana i Andresa Neumana. Kontam sad, prati me neki iberofoni štih.”

Našeg sugovornika dalje pitamo i postoji li neka rezidencija koju do sada nije posjetio, a na koju bi volio otići. Budući da se toliko prisjećao divljeg vremena provedenog na čuvenoj beogradskoj rezidenciji Krokodil, odgovor je pomalo i očekivan: interesira ga berlinska rezidencija. Ta, inače, traje čak godinu dana. Zamislite samo broj stranica koji u to vrijeme možete ispisati (i broj berlinskih klubova koje u istom periodu stižete obići).

Za kraj, Popovića smo natjerali i da uputi nekoliko savjeta mladim piscima koji žele boraviti na rezidencijama. Bio je prilično kratak:

“Pišite. I ne budite diletanti.”