...i prva rečenica romana "Izravno": Od života dobiješ sve samo onda kad ne očekuješ ništa. To je jedino što sam naučio u ovih 34 godine koliko lutam ovim svijetom.

I tu zapravo počinje njegovo učenje abecede života, nepatvorene, one o istinskoj korumpiranosti svijeta, ili barem njegovih stupova, dakle, svih onih koji svijet vode i guraju dalje, onih koji svijet oblikuju na svoju sliku i priliku, a to je korupcija, duboko usađeni kriminal, grabež, emocionalna praznina i tupost. I tu nastaje onaj klik, ono preskakivanje, kvantni skok iz svijeta običnih ljudi koji kupuju aute na kredit, imaju obitelj, pabirče po slikama ljetovanja u Crikvenici i Malinskoj te vjeruju u sustav i onih drugih, koji znaju da novac ide na drogu, kurve, vikendice na moru, offshore račune na Farskim otocima, jahte, nekretnine, swingerske orgije i privatne seks-tulume s elitnim prostitukama.

Srdarevićev je Frenki izravan jer je, iako naizgled dobitnik, zapravo gubitnik, on je, uvjetno rečeno, svjedok pokajnik vlastitog života koji je unaprijed osuđen na propast jer je odlučio zaigrati na sve ili ništa, ali nije bio svjestan cijene koju će platiti ili koja će mu biti dostavljena na naplatu sa završnim računom. Njegova je dobrota iluzorna, on ne izaziva sućut iako je najveći gubitnik, a najveći je gubitnik jer gubitničkim ljudskim dušama prodaje barem malo (uglavnom lažne) sreće. Njegova je ispovijest ujedno i ispovijest koruptivnog društva i društva koje je samo sebe zavilo u crno ne vjerujući u vlastite snage, nego hraneći se iluzijama, lažima, neistinama, samozavaravanjima koja, jasno, opet dolaze na naplatu. I nije to samo neka osječka, pa čak ni hrvatska priča. Priča je to koja bi mogla biti ispričana bilo gdje, u Moskvi, New Yorku, Parzu, Hong Kongu ili u ugodnim zatvorenim predgrađima Toronta ili Sacramenta: priča o moći, novcu, odnosu snaga, priča koja u sebi ima i dozu desadeovske mučne podčinjenosti i nadređenosti, onu gdje odnos u seksu određuje i odnos snaga, manifestira one stvarne dubinske odnose koji funkcioniraju iza kulisa navodno pravnog i legitimnog sustava, a kojemu je glavni motor doušničko-urotnička, gotovo demonska sotonistička sekta obavještajaca. Nije slučajnost, stoga, da Srdarević tako podsjeća na jednog Pelevina, možda s nešto većom dozom naivnosti jer nije samo Tomo ZG iz SMS-ova dio te mašinerije; ona je implicitno dana u moćnoj obavještajno-kontraobavještajnoj priči kojoj je droga i prostitucija tek dio cjelokupnog funkcioniranja, a politički sustav tek maska legitimiteta.

Reći ću vam što je politika i tko su političari. To su samo sitni, bijedni, beznačajni i beskorisni džepari u skupim odijelima, koji rade isključivo za svoju korist i naravno, narod i država su im zadnja stvar na pameti. Stalno se služe jednim te istim jadnim i izlizanim frazama kao što su socijalna pravda, pravna država, ekonomska jednakost, konkurentnost na tržištu, transparentno i odgovorno poslovanje, društveno odgovorno poslovanje, veći standard za sve, država kao servis građana... zvuci poznato?

Zvuči poznato? Sada, postavlja se legitimno pitanje, a ono je ujedno jedino i samo iskazivo preko književnosti: kakvo je to društvo u kojem sudjelujemo, aktivno djelujemo, pasivni smo promatrači, što god, kakvo je to, dakle, društvo koje je uspjelo postati takva travestija sama sebe?

Sam narativ Srdarevićeva romana slijedi kronološki red i u njemu linearno pratimo odrastanje kriminalaca u posttranzicijskoj sredini, od maloljetne delinkvencije do suverenog organiziranog kriminala koji doslovno prati sve do groba našeg glavnog protagonista/antagonista Frenkija. Tako posložena priča ima u sebi onaj filmični kapacitet, svakako je dovoljno široko otvorena za takvu obradu i bez prevelikih intervencija u autorsko djelo, ali ono što je novum u hrvatskoj književnosti, to je baš ta opskurna autentičnost iskaza ove hobotnice s kojom se suočavamo možda malo prekasno, kada su već prve generacijske žrtve eksperimenta bezakonja nažalost već pale, a kako je simbolički i naznačeno u samome romanu, o onim izgubljenim/uništenim životima koji plutaju u beznađu koje je samo sebi postalo svrha radnje. Roman gotovo da ne nudi izlaz; upravo suprotno, izlaz je u bezvodnosti i bezvoljnosti svakodnevice koju sam Frenki nikako da dosegne, poput nekog Tantala, iako mu se neprekidno čini nadohvat ruke.

Pišem ovo za male, obične, svakodnevne ljude, susjede koji vas dave sa svojim sitnim i besmislenim problemima svaki put kad ih sretnete. Za Mirka s trećeg kata koji se vječno bori s reumom i tlakom i stalno vam priča kako je bio na pretragama i kako čeka nalaze iako mu nije ništa, ali je u penziji, živi sam i dosadno mu je pa obilazi domove zdravlja bezveze. Za Mariju s petog kata čiji sin nikako da više završi taj fakultet iako studira već devet godina i za Damira s prvog, koji svako jutro ratuje sa svojim starim Opelom jer đubre beskorisno teško pali ujutro, pa Damir zakasni na posao skoro svaki drugi dan i stalno se kune da će prvom prilikom gurnuti taj prastari Opel u rijeku čim bude skupio lovu za novu Daciu... To ti je orginal Reno, za male pare... šta joj fali? - uporno ponavlja svaki put kad se sretnemo.

Srdarević posve finalno izgrađuje svoju monstruoznu konstrukciju svijeta, odnosno njegovih stupova u završnim scenama gdje će sotonski osmijeh ostaviti umirućega u najgorim mukama. Tu se demonskim motivom „pranja“ novca koji se kapilarno prelijeva od najnižih struktura, poput Frenkija (koji to čini taksiranjem, a koji je do tada čuvao gotovinu na tavanu Porezne uprave) do onih najviših poput Tome ZG koji nažalost to ne može taksijem zbog količina prljavog novca (jer moram oprati puno više… Stoga idem preko burze, dionica i fondova. Malo je kompliciranije i skuplje, ali je učinkovito) izravno aludira na forex-manipulacije, derivate, skupe i učinkovite poluge koje posve prljavi novac svijeta pretvaraju u onaj čisti. Jer, na kraju, bez nade i bez milosti, money makes the world go round.

Pa iako ćete roman zacijelo pročitati brzo, dojam je sve samo ne lagan: ovo je dubinski opskurna priča koja iz perspekitve negativca daje, a što drugo, do negativ svijeta, a koji nam često ostaje zastrt velom, ono što ne vidimo ako osobno nismo barem malo dotaknuli mrak.  

"Izravno" je na putu do polica naše knjižnice.