„Ima boljih stvari od suhe odjeće – mali inventar suvremenog ženskog stiha“, ZIGO, Edicija Katapult 2007.

Najstarija optička varka koju poznajem jest crno-bijela silueta koja izgleda poput svijećnjaka ili dvaju lica koja gledaju jedno u drugo. Onoga trenutka kada uočite onaj drugi objekt, bit ćete u stanju „prešaltavati“ se između dvaju objekata percepcije.

Sindrom ove optičke varke često nam se javlja pri susretu s knjigom, nekoliko godina nakon inicijalnog čitanja: iako je sadržaj isti, naši dojmovi su drukčiji – sazreli sadržaj oscilira između starih i novih dojmova, dajući novu patinu iskustva i vrijednosti.

Ima boljih stvari od suhe odjeće bila je ćoškasta poput nebrušenog dijamanta, na momente alabasterska, u mrljama jalova poput ćumura.

Ima boljih stvari od suhe odjeće jedna je naglašeno takva knjiga. Susrevši se s njom po prvi put prije šest godina, ostavljala je jedan hektični, gotovo angularan dojam na ovog potrošača i ljubitelja stihova; bila je ćoškasta poput nebrušenog dijamanta, na momente alabasterska, u mrljama jalova poput ćumura. Konkretnije rečeno, prvotni je dojam varirao između pretenciozne ugode, dobre estetske introspekcije, do ne baš par excellance stihova.

Danas, iz zrelijeg i iskustvenijeg gledišta, mogu naslutiti motivaciju svake autorice iza stihova – i tematski, i stilski i, ako baš hoćete, filozofski; štoviše,nit vodilja koja prati protok svih autorica u ovome ukoričenju dobiva smisao, koherentnost, opravdanje. Pohvale u prilog uredniku Enveru Krivcu.

Knjiga koja nosi podnaslov mali inventar suvremenog ženskog stiha pruža nam uvod u tekstove osam autorica pod zajedničkim nazivnikom Udruge Katapult; riječke udruge koja od 2006.godine promiče mlade autore te potiče književno stvaralaštvo; stoga bi podnaslov mogao biti određeniji – riječ je o mlađim autoricama koje su sve bile sudionice Katapultovih druženja (namjerno ih ne zovem radionicama) i shodno tome, živjele su ili radile u Rijeci.

Možemo reći da ova knjižica itekako ima svoje mjesto na lenti vremena književne Rijeke te će zaslužiti u svakom relevantnijem budućem izučavanju potonjeg barem fusnotu.

Prije nego kažem riječ-dvije o samim pjesmama,moram spomenuti još jednu stvar iz današnje perspektive književne scene grada (2014. godina). Izvjesno je da su mnogi projekti, neformalne skupine ili jednostavno plimni valovi volje proistekli iz gore navedene Udruge – ona je logičan nastavak postrivalovskih previranja, kao što je i današnja situacija gore navedeno od gore navednog. Jasno? Bez rizika da se ovo pretvori u panegirik pohvala o Katapultu, možemo reći da ova knjižica itekako ima svoje mjesto na lenti vremena književne Rijeke te će zaslužiti u svakom relevantnijem budućem izučavanju potonjeg barem fusnotu.

Već blok prve autorice, Marije Crnjac, nudi polemiziranje oko postojanja tzv. ženskog pisma. Ženstvenost je ovdje neosporna, a autorica varira između motiva neuzvraćene ljubavi i putovanja. Zamjerka su prekomjerna upotreba trotočja.

Sestre Cvečić (što je zapravo pseudonim iza kojega se krije ime Andrea) nudi neosporivu poetsku snagu, zreliju, nesumnjivo načitanu, no nasreću bez nasukavanja u plićake pretencioznosti. Forma varira između klasičnog stihovanja (čak i rime) te podivljale pjesme u prozi.

Ima boljih stvari od suhe odjeće je preživjela, ne urušavajući se u sebe, temelji su joj dobri. Zaslužuje da je se pročita. Zaslužuju to i autori koji su nastavili pisati. Danas je ponovo dostupna, dostupnija nego ikada, svima jer je online.

Što se tiče Petre Čargonje, počet ću sa zamjerkom; njene pjesme imaju onaj intimni prizvuk,koji stvara dojam da je riječ o dnevničkim zapisima koji nisu za širi (ili ikakav) krug čitatelja. No, ovo je jedina zamjerka zbog njezinog velemajstorskog oslikavanja čežnje, kaligrafskih harakirija nesigurnosti, ironičnih vatrometa seksualnosti.

Istu zamjerku upućujem i Iris Ćiković, no nažalost njene slike su mnogo hermetičnije (iako neću reći da su lišene vrijednosti). To je poezija-autoterapija, klinasto pismo zabodeno pod vrata vlastite duše, s petljama ljutnje prema samoj sebi.

Nakon ovakvog bloka, potreban je balans nečim britkim. Željka Horvat Zhe zbilja jest takva (i to je jasno i onome tko je upozna osobno – ova pjesnikinja, majka i supruga često ima krvava koljena od igranja nogometa). Zhe ima balans trojstva: duhovite opservacije društva, poetske snage i lukavosti koja vješto balansira i ne pada u pametnjaković-provaliju. Da ne bismo zaključili da je riječ o žilavoj poeziji žilavog pjesnika, Zhe je itekako u stanju preokrenuti kabanicu ili, preciznije, maknuti kabanicu, pokazati srce i napisati stih pun nježnosti.

Transsimbolistički, suvremeno, bez ukrasnih okvira – Lana Predojević. Gdje je danas i zašto nije poznata poput kohorti drugih pjesnika zagrebačkoga kruga? (Ako se pitate kojega, neću spominjati imena). Ali, Lana je zaslužila imati barem jednako jak reflektor pozornice. Ona je, na neki način, pozitivan amalgam svega što je objavljeno u ovoj knjizi i držim da je trebala biti posljednja po redu.

Nakon Lane, na red mi stiže Jelena Tondini a.k.a. J-Zlo – ona nema Čargonjin kist za pejzaže, nema uteg teških riječi sestara Cvečić, nema simbolističku gazu Lane Predojević. No, ima svježinu; njeni stihovi su jednostavni, ali ne i banalni, rimovani, ali ne i nezgrapni; to je,u principu, hip-hop poezija. Ona je u stanju nasmijati čitatelja. Priznajem da sam se zabrinuo, pročitavši neke druge Tondiničine radove, da bi mogla biti one trick pony – godine su, srećom, pokazale suprotno. Pretpostavljam da sam dovoljno star da mogu sa zadovoljstvom promatrati kako je netko drugi sazrio u svome izričaju (a ovo izjavljujem iskreno i bez ikakve želje za pokroviteljstvom).

Posljednja pjesnikinja zbirke jest Matija Vukušić koja ponekad zaokruži pjesmu s pomalo "tankim" trikom, no najjači forte joj je u tome što izuzetno plastično opisuje svoja unutarnja stanja, efektno koristeći tehniku nabrajanja, koristi motiv hrane, usudio bih se reći, kao samoironičnu oralnu fiksaciju.

Govoreći o sazrijevanju, napravih puni krug. Ima boljih stvari od suhe odjeće je preživjela, ne urušavajući se u sebe, temelji su joj dobri. Zaslužuje da je se pročita. Zaslužuju to i autori koji su nastavili pisati. Danas je ponovo dostupna, dostupnija nego ikada, svima jer je online.

Izvori: Online zbirka (Edicija Katapult)