Gradova je na našim prozorima mnogo.

Oni ponekad niču kao jedan grad: kao krovovi, tornjevi, balkoni, kao ljudi koji prolaze ili kao prazne ulice, kao dizalice, pogledi prema moru ili pogledi u susjedov stan, kao banke, male trgovine, šoping centri, kao noćna svjetla u daljini i okrutan bljesak jutarnjeg svjetla kroz škure.

Život u hajmu jednak je životu u kutiji skupoga sira – nas je sedmero u malome vakumiranome trokutu potkrovlja, jedina je razlika u tome što plijesan s kojom živimo nije plemenita. Tiskamo se kao stjenice i grizemo se kao divlji psi. Uskoro na to otupiš, živiš kao stjenica-pas-čovjek. Uvijek moraš biti tih.

Ako su dvojaki, gradovi dijele mjesto, ali ne i vrijeme pa dok gledamo ulicu u njima vidimo i svoja davno razderana koljena, vidimo one koji su nas pratili do ulaznih vrata, svoju školsku torbu i mamin prastari Mercedes, onaj s kojim smo pričali po zimi i bilo je sasvim jasno kako auti ne idu na gorivo nego na tepanje i kad ih dovoljno puta pohvališ, ulicom predu poput zadovoljne mačke i stižeš na vrijeme.

Sjedimo za mojim kuhinjskim stolom, Herta i ja. Gledamo kako pod prozorom niču gradovi.

Herti uopće nije ime Herta, to je ime dobila u osnovnoj školi visoko dižući ručicu na satovima Njemačkog. Herta nije voljela da je se zove Herta. A onda je otišla. Tamo je nadimak prikladniji jer manje ogoljava. Tamo Herta svoj nadimak i dalje malo voli, ali ga uz ispruženu ruku mora izgovarati sa smiješkom, iako oni tamo i dalje znaju da Herta nije od tamo.

Herta i ja odrasli smo skupa. Herta dobro zna jezik i odlučila je probati, ja jezik slabo govorim pa ostajem ovdje i nadam se.

Herta mi kaže sjela sam u autobus i čekala da mi postane jasno da putujem. Onda je kraj mene sjeo Ivan iz Županje kojeg sam tada prvi put vidjela i pričao mi kako je dobio digitalnu vozačku kojom će sad će iz Nürnberga voziti kamion, živjeti kod rodbine i dovesti sa sobom malu medicinsku sestru kojoj je obećao da će drukčije živjeti, da će uvijek imati one slatke njemačke čokolade, sve sireve koje joj srce poželi, da će u dućanima voziti puna kolica, a za male pare i da će postati gospođa. Ivanu je bilo lijepo, Ivan je bio sretan, a bila je ponoć i meni je bilo neugodno reći mu da mi je rođendan. U ponoć sam u pretrpanom autobusu slušala nirnberšku bajku i bilo mi je malo lakše zaspati.

Špetija je tamo mnogo, a kako samo Turci, Herta i izgubljeni tamo piju kavu prije posla, ona može mirno sjediti sat-dva i pustiti glavu da se puni, da naraste na svoju staru veličinu.

Herta tamo šije kožne torbice i novčanike na velikim mašinama. Ako Herta i Herte rade dovoljno brzo, onda uz normu imaju i otpis robe, dobivaju ono što su izradile, a što je višak pa ih Herta i Herte mogu prodati ili pokloniti svojima.

Takve torbe i novčanici na sebi imaju tvorničku ceduljicu s cijenom što znači da na njima Herta i Herte mogu dodatno zaraditi. Neke Herte, ali ne i Herta, ceduljice s cijenom ostavljaju na novčanicima i torbicama i kad ih poklanjaju rodbini. Takve Herte dolaze ovdje nekoliko puta godišnje, one su kao Sveti Nikola, kao Djed Mraz, ali one svoje poklone ne pakiraju, one ih nose u velikim najlonskim vrećama, za njih pripremaju zaseban kovčeg. Kada se vraćaju ovdje, takve Herte u autobusima počinju piti s drugim Hertama koje se vraćaju, i onda sve te Herte zajedno glasno pjevaju. Ako s njima ne ide njihov Hans, one se hihoću s autobusnim Hansevima, pričaju viceve o onim stvarima i dok se smiju vilice su im veće od glave. Autobusi su onda prepuni vilica koje poskakuju iza sjedala, zuba koji sjaje u mraku i jezika koji pljuckaju kapljice sline.

Herta još uvijek zamata ono što nosi kući, torbe i novčanike ne smatra poklonom, ona radije donosi igračke, knjige na engleskom, katkad tehnologiju koje ovdje nema, a robu usput ostavi, tek toliko da njezini za sebe nešto mogu odabrati, ako žele.

Herta živi u Heimu, stambenom naselju s domovima u kojima radnici dijele sobe. Neke su Herte u svojim stanovima jer su tamo dovoljno dugo i uspjele su pobjeći iz hajma. Život u hajmu, jednak je životu u kutiji skupoga sira – nas je sedmero u malome vakumiranome trokutu potkrovlja, jedina je razlika u tome što plijesan s kojom živimo nije plemenita. Tiskamo se kao stjenice i grizemo se kao divlji psi. Uskoro na to otupiš, živiš kao stjenica-pas-čovjek. Uvijek moraš biti tih. Tiho se umivati i tiho prati zube, tiho kuhati i tiho jesti, tiho, na prstima, hodati i tiho spavati. Ali ne ide. Barem to sa spavanjem. One hrču, a ja škrgućem zubima, moji zubi bruse se u ritmu velikih mašina za šivanje. Oni rade t-t-t-t-t-t po noći onako kako se tvornica trese po danu.

Video-lekcije zaštite na radu uče te da viličar može smrskati bicikl ako biciklist ne gleda u cestu, a vozač viličara jede dok vozi, zatim pokazuju kako mašina koju koristiš u radu može zašiti i tvoju kožu, ali tada za nju prišiva i tvoje kosti, a to je loše jer vrlo je teško spajati tkanine ako ne možeš koristiti obje ruke, ako ti druga ruka nedostaje da tkaninu poravna.

Herta ustaje ranije, ona se ne budi u isto vrijeme kad i hajm. Herta se išulja iz stana i odlazi u Späti, malu tursku kafeteriju i dućan, jedno od rijetkih javnih mjesta na kojima se može pušiti, jedno od rijetkih mjesta koja rade prije 10. Špetija je tamo mnogo, a kako samo Turci, Herta i izgubljeni tamo (ne u Špetiju, nego Tamo) piju kavu prije posla, ona može mirno sjediti sat-dva i pustiti glavu da se puni, da naraste na svoju staru veličinu. U Špetijima nema prave kave. Piju se one iz aparata kakvi su u našim bolnicama. Takva kava košta 1 euro i Herti nije fina, ali Herta je sretna da prije posla može popiti kavu tako da u ovoj uživa. Herti kavu kuha starija turska žena koja se lijepo smije. Herta i turska žena ponekad su same i onda obje tiho mrmljaju neku svoju melodiju, svaka na svom jeziku koji nije od Tamo i svaka bez riječi. Herta to zove fadom bez riječi.

Kad popije kavu Herta staje na ulicu. Na posao je mogu odvesti tri S-bahna i jedan U-bahn ili dva U-bahna i jedan lift ili četiri S-bahna i puteljak kroz park. Herta pamti kombinacije kao latinske deklinacije rosa, rosae, femininum 123 direkcion TamoPlatz, 425 direkcion TamoStrasse, U-8 direkcion TamoPark. Tamo svi voze bicikl, ali biciklom ne možeš u industrijski park. O tome te uče na predavanjima iz zaštite na radu na koja s drugim novim Hertama moraš doći sat vremena prije posla. Video-lekcije zaštite na radu uče te da viličar može smrskati bicikl ako biciklist ne gleda u cestu, a vozač viličara jede dok vozi, zatim pokazuju kako mašina koju koristiš u radu može zašiti i tvoju kožu, ali tada za nju prišiva i tvoje kosti, a to je loše jer vrlo je teško spajati tkanine ako ne možeš koristiti obje ruke, ako ti druga ruka nedostaje da tkaninu poravna. Tu su još i razni predmeti koji ti mogu pasti na glavu (kameni blokovi, kutije s opremom, neoprezan čovjek, dijelovi stropa), oni koji te mogu zapaliti (tvoja cigareta, tuđa cigareta, upaljač i sve uopće povezano s pušenjem i cigaretama), oni koji te mogu otrovati (visoka razina CO₂, razni preparati za štavljenje kože (formaldehid, syntan, amonijak)). Svaka lekcija oprimjerena je stvarnim događajem – smrskavanja lubanje, udova, gušenja, paljenja, raspadanja, rezanja – sve je to već netko prošao i sve je to neka nadzorna kamera snimila.

Nakon predavanja Herta odlazi u pogon i kad otkuca sedamnaest sati ona iz njega izlazi. To bi trebalo biti lako, ali nije. Tamo su dani duži, sunce kasnije izlazi i večernje svjetlo traje i onda kad bi mrak umirio pogled. Herta se još ne želi vratiti u hajm, pojest će nešto s nogu, usporit će vrijeme do povratka u svoju kutiju sira.

Ona želi šetati, namjestiti mehanizam maloga sata u svojoj kičmi tako da mu bez zapinjanja klize kazaljke. Opruga sata pucketa. Ona hoda naprijed, a sat se pomiče unazad. Nemilosrdno preskakuje mala ura mjesece u brojčaniku i vraća vjetrovitije i hladnije, a toplije zime. Herta kaže Tuđe su zime uvijek hladnije, ili ti se tako čini kad dođeš, dok prema njima još nisi rasporedio ormar. Tvoji kaputi ne poznaju ovu zimu, rupe u njima srasle su s onom, tvojom, i već se odavno same krpaju prema buri u nekom suučesništvu. Znaju i one i bura kako zajedno disati pa mirno nosite hladnoću i zima nije više od godišnjeg doba. Ovdje ne puše vjetar, ali osjećaš kako te sam zrak zebe, kako zima ne klizi samo pod kaput nego u tebe i onda ona tebe nosi smještena među tvojim lopaticama. Kao u sedlu sjedi hladnoća, a kraj nje tišina i obje te tjeraju kao da vode zaprežna kola i žele da koračaš brzo, da galopiraš, jer nemaš potrebe zastati, jer nema onih koji će te za rukav povući na cesti, nema onih koji te pri susretu ljube u obraze i s kojima možeš stajati, tako, na cesti, stajati i smijati se kao da nisi sam.

Sjedimo za mojim kuhinjskim stolom, Herta i ja. Gledamo kako pred prozorom niču gradovi. Herta više ne govori. Sada oboje pjevamo fado tišine; ona jer ostaje tamo, ja jer sam još uvijek ovdje.