U novinarstvu, medijima, izdavaštvu, kako god nazivali ovaj sektor kojem pripada i naš mali Magazin, neke su teme osobnije od drugih... Jedne u nama ne izazivaju nikakve emocije, druge izazivaju tugu, treće sreću…

Onaj osjećaj nakon što mi je Kristina javila da je tema ovogodišnjeg USSUD-a u među ostalim pitanje odlazaka i dolazaka u Rijeku ne pripada ni jednom od navedenih već nečem teško mogućem za preciznu definiciju. Kao i sve mlade ljude ikada (ne vjerujem da je to “samo danas” i “samo ovdje”) nakon završetka studija i mene i suprugu je ošamario cijeli spektar tih teških pitanja - što i gdje raditi, mora li se sreću i posao tražiti negdje drugdje, može li se negdje dobiti više za isto ili manje, što sad, što sad, što sad… I nekako su godine išle, s poslovima se je uvijek krpalo te je ispalo da i trideset i prvu dočekam(o) ovdje, u Rijeci. Ja kao starosjedioc, a ona kao pridošlica iz nekog drugog kraja koji isto plače zašto ljudi odlaze…  

Sve ovo ne bi bilo ništa zanimljivije od osobne anegdote, možda čak i beskrajno dosadne, da posljednje četiri godine ne živimo na vrhu specifičnog tsunamija. Svi znamo o čemu je riječ - uslijed ekonomske krize i olakšane radne mobilnosti zahvaljujući ulasku u Europsku uniju cijeli niz hrvatskih građana odlučio je otići raditi negdje drugdje… Logično, oni mlađi prvi su osjetili zov...

No krenulo je onda i nešto drugo…

Prvo su mi mjesecima razloge za (po)vraćanje (ne iz strane zemlje već iz utrobe)  pružali Večernji list, Index, tportal... Odjednom se je pojavila gomila ljudi čije su priče baš maksimalno relevantne i važne za te nacionalne i utjecajne medije te su s cijelim svijetom htjeli podijeliti kako je u Hrvatskoj baš “sve sranje”, a tamo negdje daleko je sve super. Te su sada sretni...

Drago mi je da je čovjek sretan, žao mi je kada nije tu.

Onda su se ti ljudi prestajali biti samo medijska priča već su se počeli javljati i oko mene. Riba, Kaić,  Škalamera, samo su neki od onih koji su jučer bili tu, a onda rekli da je posao i život negdje drugdje… A nitko od njih ni nije bio nezaposlen nego samo su htjeli bolje i više…

Naravno, bilo mi je tu i još više žao jer se s njima nešto planiralo - posao, rad, zabava...

I onda su se odjednom javili  ljudi iza USSUD-a,  jedna vrlo draga, mlada ekipa koja već treću godinu kao suradnju Sveučilišta i Grada, i kao neko posebno križište između ta dva svijeta, pokušava otvarati neka teška pitanja. Sjetimo se - prvo su nam govorili da ne budemo panjevi i željeli Studentski kulturni centar (počeo svoj život!), onda pozivali na konačno stavljanje u funkciju života industrijske baštine, a sada su pogodili tamo gdje boli i rekli da ih zanimaju odlasci i dolasci u/iz grada. Baš kao u bilo kojoj estradnoj pjesmi, pomislih...

Ekipa je ovaj put došla kod nas, u naš mali i skromni stvaralački pogon kraj Stribora. U vremenskoj stisci koja je bila određena prvenstveno time da stižu mali 3D majstori s kojima se održava radionica 3D modeliranja i printanja, valjalo je preokrenuti i zaokrenuti sve teme, proći svijet od Dublina do Dubaija, shvatiti najdublje tajne ljudske motivacije, želja i interesa.   

S nama su Andrea Mešanović, Dunja Tišma, Kristina Smoljanović, Ivana Lučić i Lea Jurin, sve redom provoditeljice, a neki o njih i konceptualnu motori projekta. 

Poruka 1: “Svi smo šefovi”

Ja: Upalio sam recorder, možemo krenuti ljudi… I to pođimo odmah “u glavu” od onog najvidljivijeg i najprepoznatljivijeg. Koje su aktivnosti USSUD-a ove godine?

Lea: Hajde Andrea ti si šef…

Andrea: Svi smo šefovi…

No hajde reći ću… I ove godine predvidjeli smo okrugli stol, ovaj put pod imenom Mrtvi kanal te će biti posvećen samoj temi odlaska i dolazaka u Rijeku s obzirom da je to i glavna tema. Tribina će okupiti upravo ljude odgovorne za odlazak, dolazak masa u grad…

Ja: Željeznicu, autobuse, Sveučilište?

Andrea: Grad, Sveučilište, naravno… Nekako mislimo da su to najodgovorniji subjekti, posebno Grad iako Sveučilište jako i snažno mora raditi na privlačenju ljudi. Na tribini ćemo imati ljude koji su negdje bili, radili, osjetili što je radi uspjeh drugdje…

Dunja: Bit će tu i Participacija - paralelni projekt koji se pridružio USSUD-u kojim želimo ispitati kako mladi ljudi započinju poslovni život i karijeru u  Rijeci…Imat ćemo u igri arhitekte, dizajnere, umjetnike koji su karijeru razvili u Rijeci, ali su bili i negdje drugdje. Ići ćemo u njihove radne prostore i gledati što se događa, razgovarati s ljudima…

Lea: Ići će se u atelje Nike Rukavine i Tomice Grubiše, Cipmanica kao primjerka dizajnera te u DAR (Društvo arhitekata Rijeka) gdje će nas ugostiti Petra Karuza i Federico Gori.

Ja: Zašto baš kod njih?

Dunja: Radi se o mladim kreativcima koji su studirali i radili izvan Rijeke, od Zagreba i Venecije do Kanade, ali su se odlučili vratiti i svoju karijeru nastaviti u rodnom gradu. Zanima nas jesu li požalili što su donijeli tu odluku ili im Rijeka pruža sve što im treba.

Andrea: Prezentacija će biti treća aktivnost, a tu je riječ o prezentaciji mladih kreativaca Ne možeš dva puta u istu Rijeku ući. To će biti u Palachu u obliku prezentacije od 7 minuta u kojima trebaš predstaviti svoj rad, doživljaj Rijeke, dati neki savjet…  

Ja: Tko će držati prezentacije?

Kristina: Prezentirat će se mladi koji su otišli iz Rijeke, neki koji su se vratili, neki koji su ostali, a i neki koji su se doselili. Zanima nas njihovo viđenje Rijeke.

Ja: Ok, znači kao i svaki puta do sada možemo reći da se na USSUD-ovim događanjima doista puno toga kaže i predstavi, pošalju se neke ozbiljne poruke... USSUD proizvodi jedan relevantan sadržaj iako ne gradi možda nešto fizičko već ostavlja neke ideje, spaja ljude…

Svi: E pa i film snimamo!

Lea: Intervjuirat će se ljudi koji su bili po okolo, a sada su u Rijeci i sl…

I da u principu glavni slogan će biti pomalo provokativan (Ne) voliš grad koji teče?. Ipak je tu i upitnik da nam ne potrgaju baš sve plakate. Ove godite poigrale smo se malo sloganima tipičnim za riječko podneblje, ali u jednom zaokretnom smislu :) Isto tako dio vizuala su “noge” - one dolaze, odlaze, ostaju.

Andrea: Imamo i priču s Borovom - promotivni materijal su nam njihove čizme s natpisom “Ne budi panj.” Ideja je da budemo društveno odgovorni, da potičemo ono čemu je poticaj potreban. Na taj način pružamo naš mali doprinos očuvanju 90 godina duge tradicije tvornice i radnih mjesta. Zato Borovo i priključenje kampanji Budimo IN i spasimo Borovo.

Ja: Što točno s Borovom, gdje su te čizme? :)

Lea: Čizme će doći special pošiljkom iz Vukovara i dijelit će se participantima :). Ma sve ćete vidjeti/doznati na vrijeme.  A zaboraviti ne smijemo ni anketu sa samo jednim pitanjem o Rijeci…

Ti odgovori će se prikazivati prije svih tih tribina, prezentacija i sl…

Poruka 2:  “Mediteran kakav je njurgav bio.”

Ja: Dobro, Program smo apsolvirali no što vi zapravo želite reći i postići te što sami o temi razmišljate? O tome bi htio da nastavimo razgovarati…  

Svi: Čini nam se da jako dobro pogodimo temu. Poklapaju se s aktualnim pitanjima.

Ja: Imate li neke brojeve o odlascima?  Statistike? To bi trebalo biti zgodno jer doista ispada da je realnost mutna kada se uzme u obzir koliko je ta brojka predmet manipulacije kada je nacionalna razina u pitanju… To je paradoksalno s obzirom da bi brojevi trebali biti točni.

Andrea: Da, sve ćemo to uključiti u priču. Što se tiče Rijeke pitanje je da li se smanjuje zbog okolnih općina ili nečeg drugog… No ok, sada i to možemo gledati kroz broj, aglomeraciju…Sveučilište u 2014./2015 godini ima 17 000 studenata od koji je 50% izvan Primorsko -goranske županije. Znači imamo taj moment koji nam dovlači ljude i to je upravo Sveučilište. Zanimljivo će biti vidjeti koliko imamo mladog, a koliko starog stanovništva...

Ja: Pa to je bar jasno...

Andrea: Misliš? Pa ne znam baš…

Ja: Naravno, postoji taj ekonomski moment migracija…

Kristina: Da, svakako, ljudi odlaze prvenstveno zbog ekonomije, a ti ljudi i nas zanimaju najviše. Ne odlaze zato što žele nego jer moraju… Ne vidi svatko načina kako se može samo zaposliti ma koliko god kreativni bili.

Ja: Pa dobro, doista mali broj ljudi ima uopće predispoziciju da bude poslovno kreativan i da se samozaposli… Čovjek se obično snalazi dobro kada je siguran, rutiniziran….

Andrea: Ma dobro, sigurno je ta ekonomska nesigurnost važan faktor, ali zašto taj grad na razini stanovnika kao da uvijek to nešto odbije, i onda kada je dobro i kada može donijeti pomak?

Ja: Ma to je Mediteran, baci pogled - cijeli je negativan, ciničan… Mi mislimo da je takav samo Split. Pođi od Španjolske preko Sicilije do nas. Nije to “Mediteran kakav je nekad bio” nego “Mediteran kakav je njurgav bio.”

Lea: Možda bi to moglo biti geslo...

Andrea: Imaš pravo. I opet se kao širi taj neki otpor… Pa vjerojatno je na mladima da razbiju taj okvir i krug njurganja u koji smo zarobljeni. Možda mi ni nismo ni tako otvoreni kao što mislimo…

Ja: Pa evo vidjeli smo sve sa Sirijcima. Bar u virtualnim vodama Riječani su reagirali strašno na pomisao da grupa takvih stranaca veća od 100 ljudi bude dio naše sredine. Treba vidjeti i sa studentima da li su doista otvoreni. Zamisli da se pojavi skup ljudi koji ti je konkurencija za posao…

Andrea: Čini mi se da zapravo nismo niti svjesni konkurencije koja je oko nas. Lako se ušuškamo i ne znamo kako nam je dobro ponekad. Ove godine imala sam priliku posjetiti Forum Alpbach. Moram reći kakav mi je dojam ostavilo to lijepo selo u Austriji. U Alpbach već 70 godina dolaze mladi ljudi koji imaju diplome s raznih renomiranih sveučilišta u Europi, a pričaju najmanje 3 jezika. I sada oni dolaze tamo i intelektualno se dokazuješ među svima njima.. Svi oko tebe su jaki i traže posao, konkuriraju.. Nisi niti svjestan koliko je konkurencije oko tebe/ nas.

Ja: Uvijek je konkurencija kriva, cijeloj Rijeci je kriva konkurencija - Kinezi za tekstil, papir, Nijemci za traktore, Korejci za brodove. Konkurencija te valjda trzne - kada je svega više i tebi može biti bolje.

Ima li sa svime time veze potencijalna nekvaliteta Sveučilišta u nekim segmentima?

Andrea: Možda izlazi previše studenta, ali ne vrhunskih. Kroz jedan razgovor koji sam vodila, na temu USSUD-a 3, s mojom prijateljicom, a koja će sljedeće godine upisati faks, postavilo se pitanje, odnosno ona je postavila pitanje: Je li Rijeka grad prosječnih ljudi?

Kristina: Da li oni koji “grizu” odlaze, a oni koji ostaju njima je dobro i tu…

Lea: Ne može tebe netko u institucijama učiti kao da se ponašaš na tržištu. No treba ti razvijati određene skupove vještina. Naravno da nedostaje praktičnih stvari. Veza s tržištem rada, privatnim sektorom… Ti kada dođeš na tržište rada na tim nekim palim punktovima možeš razviti sebe.

Dunja: Ne želimo da ti kažu kako i šta nego da ti kao jedinka budeš potaknut na razvoj tih vještina…

Ljudi ne znaju što je tekući ili žiro račun, a kamo li što drugo…

Poruka 3: 498

Ja: No ok, nije ni ovo središte kapitala. Znate da je 498 od 1000 najvećih hrvatskih firmi sjedištem locirano u Zagrebu, a cijela riječka regija broji 40… Nemjerljiva usporedba koncentracije kapitala i poslova. Zamislimo onda kako je u ozbiljnijim gradovima…

Andrea: Strašno. No ja stvarno mislim da je odgovornost na institucijama i na mladim ljudima… Oni nisu učmali, nisu uklopljeni te oni mogu reagirati. Tvoj rizik kao mladoga je manji od onoga tko ima 50 godina. Uvijek je dobro da netko nešto traži.

Lea: Kako možeš propasti ako realno sagledaš stvari? Ako realno procijeniš svoje mogućnosti samo smanjuješ rizik i povećavaš šanse za uspjeh…

Dunja: Ljudi se generalno i prekapacitiraju… Zato jer nama sada govore cijeli život da smo super i da svijet samo nas čeka. Da zaslužujemo sve. Imat će to svoje posljedice.

Ja: Ma dobro, mislim nije to nešto novo s migracijama, znalo je biti i brutalnije… Činjenica je da je balkanska regija bila nešto što je Sirija valjda danas - više rađanja, ali i više odlazaka. Mi smo objektivno slabo naseljeno područje zbog toga... Naravno da je opasnost sada veća jer su ovi koji odlaze obrazovani ljudi…

Andrea: I nije ni loša mobilnost, naučiš neke stvari. I u samo tri dana u Beču neku mrvicu pokupiš.

Ja: Ok, Beč. Ali kako to da nitko ne ide u Poljsku, a isto imaju dobar rast BDP-a kao Irska?

Andrea: Ma ja mislim da smo mi dobar grad, brdo, more… Evo, ona ne želi otići.

(Pokazuje na Leu).

Lea: Pa da, ne želim otići. Zašto bih? Nakon Zagreba, kojeg neizmjerno volim i cijenim vratila sam se jer sam imala neki ludi osjećaj da se ovdje mogu pokrenuti stvari. I mogu. I pokreću se. Nije to sad neko divljanje od prosjeka u rastu, ali ima taj neki dobar feeling koji meni Rijeka budi svakim dan. I ne, nisam ludo optimistična, ali mislim da ima mjesta za svaku jedinku samo ju ta ista jedinka mora i prepoznati. I malo se baciti na glavu. Nema ništa i nikada bez rizika koji smo spremni uložiti. Ponavljam - pametno promišljenog rizika.

Poruka 4: Recepte imamo!   

Ja: Za kraj, svaka od vas ima zadatak. Nemate sedam minuta već 7 rečenica u kojima morate svaka reći svoj “recept” na izazov “ljudi će prestati trajno odlaziti i samo će dolaziti u Rijeku kada…”

Dunja: Ne znam postoji li savršen Jamie Oliverski recept za Rijeku koji bi omogućio samo dotok ljudi, mislim da to niti ne bi bilo dobro. Ljudi moraju odlaziti. Super je da se neki i vraćaju i nose iskustva iz drugih gradova, država, kontinenata. Dobro je i da neki ostanu tamo “vani”, pa možemo kod nekoga prespavati kad putujemo. S druge strane mnogi odlaze i bježe od nekih svojih problema i situacija, ali ne razumiju da ih nose sa sobom i da će, ako to ne osvijeste, ponavljati slične greške drugdje. Dakle, moramo upoznati sebe, moramo putovati, ali i znati što želimo.

Kristina: ...kada se na razini Grada i države uvede pilot-projekt u kojem se sve tvrtke osnovane u Rijeci od xx godine oslobođene poreza u prvih 5 godina svog postojanja, a radni je prostor Grad za njih ponudio bez plaćanja najma u istome vremenskom periodu. Ukoliko bi se pokazalo da nam u Rijeku ljudi dolaze iz RH ili EU, ali ne samo kako bi odstudirali i otišli već baš kako bi ovdje započeli svoj posao i da novi start-upovi ili manje firme uz ovaj poticaj u gradu rastu u nešto veće, ovakav bi se „pilot-projekt“ mogao uvesti i u ostatku države, koja bi nakon 5 godina imala od čega realno ubirati svoj porez...  Ako se nakon ovoga i dalje ne bude pokazalo da nam u Rijeku „dotiču“ neki novi ljudi i ideje koje se pretvaraju u kapital, da se poduzetnička klima u gradu mijenja i da, što je najvažnije za osjećaj sigurnosti koji je Kristian spomenuo, „njezini“ ljudi nisu prisiljeni za kruhom i boljim sutra otići dalje, projekt nije uspio i pada u zaborav...  Ali mislim da bi realno vrijedilo pokušati jer što mi to zapravo sada imamo za izgubiti?

Andrea:  Ljudi trebaju otići, trebaju se vratiti, trebaju ostati tamo gdje su naumili da ostanu. Nema tu neke mudrosti koja će pomoći da nam bude bolje. Bolje nam može biti samo ako svi surađujemo, poštujemo pravila, vjerujemo institucijama, ali institucijama koje su dokazale da im se može vjerovati. Da, teško je, čini se nemogućim. Ali, s druge strane, mislim da je stvarno na mladima da nešto naprave, više se angažiraju, postanu aktivniji (više nego što jesu) i počnu s promjenama. Ne smijemo  si dopustiti da se ušuškamo i mislimo da se i onako ništa ne može promijeniti, pa čemu onda sav  trud. Rijeka ima mudre, tolerantne ljude, ljude s vrijednostima koje vode prema promjeni.

Ivana: Na prvu mi na pamet pada naziv jednog od  Kombinatovih projekata, a zvao se “Recept: Aktiviraj se!”. I to je  najvažniji “sastojak” istog recepta, kojeg trebamo kušati već za vrijeme školovanja. Osobno sam odlazila i vraćala se jer nekako imam potrebu ostvarivati projekte i ideje u ovoj zajednici. Za svakoga je dobro otići, snaći se u novim situacijama, neki će ostati, neki će se vratiti, promijeniti, možda pozitivno iskoristiti svoje iskustvo, a takvi su veliki potencijal za Rijeku. A što bi ljude privuklo u Rijeku? Ne treba izmišljati toplu vodu, nego raditi na primjerima dobre prakse, i iskoristiti nešto u čemu smo jedinstveni na ovom području. Da li je to smještaj Rijeke, (pre)veliki prostori propalih industrija u samom centru grada, Sveučilište i njegov znanstveno-tehnologijski park, luka, poduzetnički i start up inkubatori ili nešto sasvim druge, nadam se da ćemo o tome konstruktivno polemizirati na ovogodišnjem izdanju USSUD-a.

Lea: Kako li su pametne ove žene :) Nakon njihova razmišljanja neznam što reći. Ma znam. Lažem :).

Budimo realni, Rijeka nije centar tržišta kapitala. I nemojmo se zavaravati, neće više nikada ni biti. Pustimo zlatne godine. One neka ostanu u povijesnim udžbenicima. Ali to i Rijeku čini tako posebnom naspram drugih gradova. Ona je uvijek ta off mlada dama koja prkosi u svim smjerovima, kako kulturološkim tako i poslovnim. Rijeka nudi pravi mali raj za male inkubatore, sulude ideje, off projekte koje prepoznaje publika i počinje sve više u njima sudjelovati. Kako lokalna tako i, usudim se reći unutar države, ali i svijeta. Neka Rijeka bude protočna, takvo joj je i ime, ali neka sa tom protočnosti i raste. Neka svaki novi projekt ostavi neku dobru crticu i unaprijedi život Grada kao takvog.

Hajdemo se svi zajedno realno suočiti s činjenicom i živjeti i raditi u svojim okvirima poštujući i podržavajući tuđe radove i projekte za bolje sutra. Zakopajmo cinizam duboko s lopatom (valjda ga neće riječke kiše oživit :). Ljepše je ujutro dignuti se s pozitivom u glavi. Osmijeh čuda radi, promišljenost isto.

Ja: Hvala ljudi na ovome, puno zanimljivih  misli…