S Leom razgovaramo u kafiću koji nećemo imenovati. Samo ćemo reći da je riječ o strogom centru Rijeke, da je glazba preglasna i da iz voice recordera jedva izvlačimo Leine riječi. Glazba koja nas je pratila zaslužila je ravnopravno mjesto u ovom razgovoru. 

(Vlado Kalember: Vino na usnama)

Lea: Pa čekaj, vi u Magazinu samo o dizajnerima pričate...

Ja: Cilj nam je baš svih pokriti. Ne dekom.  

Lea: Ono, kao priča "scena mladih riječkih dizajnera"?

Ja: Pa da, to nam je baš cilj. Ali ne čini mi se da će biti previše posla... 

Lea: Kužiš, ovdje je Akademija primijenjene umjetnosti koja je užasno popularna prema interesu. Ali pazi ovo, unatoč tome, bit ću bogohulna i reći:  U Rijeci dizajneri zapravo ne postoje! Daleko od toga da ne postoje pojedinci, ali ne možemo govoriti o pravoj sceni. Sve što postoji je zapravo u Zagrebu. Ja obožavam i Zagreb i Rijeku, ali treba reći da je sve važno ( natječaji, poslovi, briefing za bilo kakav ozbiljan posao) trenutno zapravo u Zagrebu... 

Ja: Centralizacijski trenutak je jednostavno takav u svim područjima. 

Lea: Nemam ništa protiv toga, ali ajmo ga malo probušiti! Gledaj, pa i ja sam zapravo kao dizajnerica došla iz Zagreba. Tamo sam dizajn završila na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Apsolventsku sam si godinu ostavila malo za putovanje i traženje. Htjela sam odmak i dobro razmisliti što sa sobom nakon tih godinu dana... Tada se javila dilema ići li studirati još negdje van ili se okušati u poslu. Odlučila sam se za potonje. Radila sam za Studio Hendrih u kojem sam istesala zanat, ponekad radeći na najgorim stvarima na kojima najviše naučiš... Evo, recimo, letci za pojedine klijente  ̶  kada na mali komad papira mora stati čudo od teksta, popularno zvano “Biblija na zrnu riže” ̶  to mi dizajneri ne volimo jer nema mjesta za bilo kakvo stvaralaštvo.

Ja: Za čevabdžinice?

Lea: Ma one su još dobre. Lepinja, ćevap, kapula i broj telefona! No, teško je u nekim drugim materijalima pronaći prostor za kreativne stvari. Da se ne žalim, imala sam ja prostora i za raspršavanje energije na drugim projektima i tada sam bila sretna. Poželjela sam stalno biti sretna. U poslu osjetiš kada si došao do limita, kada ne možeš prijeći dalje. Skupljala sam cijelo vrijeme novce sa strane, a kada je tog novca bilo dovoljno, odlučila sam se vratiti u Rijeku i otvoriti svoj studio. 

(Željko Bebek: Što je meni ovo trebalo) 

Ja: Baš u Rijeku? Zašto?  

Lea: Skužila sam da u Zagrebu radim od ponedjeljka do petka, a da nakon toga bježim u Rijeku. Rijeka je moj rodni grad koji posjeduje neku čudnu vrtlogastu silu koja te iznova vraća i pita da u njoj prisustvuješ. Skupila sam kofere, odradila otkazni rok, dostojno proslavila u firmi i vratila se ovdje s poludobivenim projektom za Studentski dan Sveučilišta u Rijeci. Naposljetku, uzeli su moje riješenje i tada je krenula lokalna priča. 

Ja: Šta si točno radila? 

Lea: Logotip i cijeli vizualni identitet, iako su oni imali neke prve postavke koje sam ja propisno uobličila.

(Sexymotherfuckers: Ajme meni nije mi dobro) 

Ja: Dobro, i kako ide taj poslovni trenutak u Rijeci?

Lea: Kada se vratiš i kreneš iz svijeta piksela i inča u svoje poduzetnišvo zapljusne te knjigovodstvo i takve stvari. Skužiš onda da nije tako lako biti poduzetnik i svoj čovjek. Shvatiš i da moraš biti jako kreativan u potpuno novim područjima kao što je naplata posla. 

1
2
3
4
5
6
7

Ja: I ne odustaješ? 

Lea: Ma ja se ne mogu pretjerajno buniti, bilo je uspona i padova. Definitivno su prve dvije godine najizazovnije. Ne mogu reći da sam se obogatila... Tu su padovi kada pokušavaš uopće sklepati kraj s krajem i i isplatiti si plaću. Sada sam na pozitivnoj nuli, poslovi se javljaju i to je ok.  Jako je važno biti dobar s dobavljačima, tiskarama, suradnicima... Uglavnom, oni isto moraju imati razumjevanja. Kada nešto napraviš, važno je moći se dogovoriti kada si možete platiti. U tom lancu ti si samo jedna karika od njih još pet. Trebaš gledati kako sebe ostvariti i kako sve te kockice povezati. 

Ja: Tiskare su otvorene za suradnju? 

Lea:  Rijeka je dugo vremena bila grad papira. Nakon propasti Hartere, još uvijek u Rijeci egzistira jako puno tiskara. Tiskare, osim produkcijskog trenutka (tiska), nude usluge oblikovanja unutar svoje ponude. I tu nastaje sraz između tiskara i dizajnerskih studija. Jer mi smo po “defaultu” skuplji. Osim cijene, postoji i određena kvaliteta kojom se naši proizvodi razlikuju. Ljudi trebaju znati da postoji ozbiljna i za posao relevantna razlika između dizajniranog i nedizajniranog. Svi smo bombardirani vizualnim stvarima. 

Ja: Sada si najbolje sama odgovorila na uvodno pitanje zašto radimo ove razgovore. Dizajn je za nas jedan od novih oblika pismenosti. 

Lea: Bravo! Upravo to.  

Ja: Voliš više kreirati za tisak ili digitalni svijet?

Lea: Volim točke na projektima. Digitalni svijet nikada nije gotov, on mi je malo neopiplijiv. Ali tiskani materijali imaju svoju točku. Volim i jedno i drugo, ali volim točke. Tipfeler je tipfeler, napraviš i nema više ispravka. 

Ja: Što ti zapravo generalno voliš raditi? 

Lea: Teško mi je to ograničiti na nešto specifično. Volim raditi oblikovanje ambalaže, vizualne identitete. Kampanje su također interesante, ali toga je ovdje jako malo. U tom kontekstu je Ne budi panj i USSUD priča bila jako zanimljiva. Tu se, zapravo, malo jače saznalo tko je i što je mikser. Tada sam upoznala puno ljudi s kojim dan danas radim. Od nacionalnih stvari, tu je svakako i Noć muzeja 2014. za koju sam radila internetsku stranicu... 

Ja: To je sigurno bilo izazovno posložiti s toliko informacija.

Lea: Gle, to je bilo na državnoj razini i da, s gomilom informacija. Ali, bilo je jako dobro jer si prvi put vidio kod državnih insitucija da žele naprijed. Svi muzeji koji sudjeluju sami kreiraju sadržaj na internetu, njihova je slika i problem što će kreirati i kako se predstaviti. Sljedeće godine se stvar želi dignuti na još jednu novu razinu.

Ja: Čini mi se da je vrijeme za odustajanja od jedne noći muzeja i pretvaranje svakog dana i noći u nešto takvo. U svakom slučaju, slušali su tvoje sugestije?  

(Parni valjak: U prolazu) 

Lea: Jesu. Mogu puno slušati, da tako kažem, imam veliko uho. No, kada nešto nije dobro, jako reagiram. Educirana sam ipak za to da me ljudi slušaju u nekim stvarima. 

Ja: Koji aspekti dizajna te fasciniraju? Kako bi opisala svoj stil? 

Lea: Oblik, ploha i komunikacija teksta, oblika i plohe. Ne volim ''photoshop stvari'', već jednostavnost. Želim sve svesti sve na neku užasno plošnu razinu koja sjajno komunicira. Ljudi reagiraju na jako plošne i jasne stvari. Uvijek idem u tom smjeru. Recimo Ne budi panj je temeljen isključivo na tipografiji i boji. Indigo plava ploha i kričavo zelena ''kaubojska'' tipografija. Valjda jer sam komplicirana pa me u radu jednostavne stvari vesele. U moru photoshop ilustracija to mi je vrhunac i tako ja radim.

Arhitektonski sam usmjerena. Pokušavam što više u praksi slijediti: Less is more. 

Ja: Kao onaj vaš idol...

Lea: Sigurno misliš na Borisa Ljubičića.

Ja: Pa kako znaš, nisam ni jednu asocijaciju rekao? 

Lea: To je on, također je temelj na jednostavnosti. Nije važno jesam li sam pobornik ili ne, ali sa šahovnicom pogađa dosta dobro. Ponekad  u razgovorima zadavi, ali on je toliko radikalnog predlagao da je suludo što ga se nije poslušalo u početcima stvaranja zemlje i oblikovanja zastave Republike Hrvatske. Svi u svijetu znaju crveno-bijele kockice tj. kvadrate. Rijetkost je da tako mala zemlja ima tako jaku prepoznatljivost. 

Ja: Radiš sama ili voliš suradnju? 

Lea: Ne volim sve napraviti sama, volim angažirati ljude iako mi nije uvijek jednostavno pronaći nekoga s kime mogu raditi. Ali s onima s kojima radim, stvorim baš dobar osjećaj. Jedino što sam pomalo diktatorski tip pa nije uvijek jednostavno drugim idejma hahahaha.  Također, treba poticati freelance rad jer mislim da ljudi ustajali u nekim firmama i s istim klijentima stanu. Svaki put u novi projekt ulaziš s novom energijom i klijent dobiva najviše. 

Lea radi

Ja: Pa da, za dizajn je to prirodno. 

Lea: Istroši se materija, treba ti uvijek nova energija.

Ja: Energija i poslovi za budućnost? 

Lea: Radim dosta poslova koji su mi zanimljivi. Želim samo da se situacija oko kreativnih industrija jasnije iskristalizira i da ljudi prestanu misliti kako se mi zezamo za računalima. Kada bude više međusobnog poštovanja, svima nama će biti lakše. Moramo strašno puno raditi na edukaciji. 

I to baš ovdje lokalno, lako za Zagreb, on već ima svoju zajednicu. Možda je baš ovo trenutak za naš riječki biro hahahahahaha. Meni je sve izazovno, voljela bi samo da je nama kreativcima trunku lakše. Neka se poslovi redovitije plaćaju... 

(Plavi orkestar: Ako su to samo bile laži)