Ususret trećoj Noći velikog čitanja riječke neformalne, raznorodne i stalno mijenjajuće književne skupine Ri Lit porazgovarali smo s nekoliko sudionika/-ica i jednim pažljivim pratiteljem događanja.

Milan Zagorac je, pored Vladimira Simčića Vave, glavni promotor, koordinator i organizator nastupa Ri Lita kako u Rijeci, tako i izvan nje. Čovjeka bez kojega bi cijela priča teže funkcionirala pitali smo da usporedi stanje prije i poslije Ri Lita i Noći velikog čitanja.

Nema tu neke velike priče: scena je bila na rubu ekstinkcije, na samrti, pred samim samrtnim hrpocem, sve je postajalo besmisleno i bespredmetno, stara imena su se istrošila, kao da su dala sve što su mogla, nova imena nisu imala nikakva pristupa ni u što. Bilo je mukotrpno dokazati uopće postojanje neke scene jer smo jedva sami sebi uspijevali dokazati da postojimo, nedostajalo je samopouzdanja, nismo, osim u vlastitim kružocima, imali mogućnosti doći do daha. S Ri Litom se to drastično promijenilo. Čini se kao da je stvar napokon pomaknuta s mrtve točke, kao da se jedna prigušena i živa mlada scena (ali ovo mlada uzmite s rezervom jer svi mi imamo 40ak godina, obitelji i egziscencijalije od režija do bolesti u svakodnevnom ritmu). Dakle, napokon je ta scena došla na svoje mjesto, iako pozicioniranje u široj hrvatskoj književnoj sceni ipak ispada malo težim zadatkom. Izgleda da je učmalost još znakovitija izvan Rijeke nego u samoj Rijeci. Mi smo uspjeli dati znak da postojimo i Ri Lit je upravo to: znak da postojimo i da nas ima.

Davora Mandića, dugogodišnjeg novinar rubrike Kultura u Novom listu i nedavnog proznog debitanta zamolili smo da Ri Lit i Noć velikog čitanja stavi u širi kontekst.

Kao novi član Ri Lita možda gubim poziciju objektivnog vanjskog promatrača, ali moj je dojam o Ri Litu od početka bio izrazito pozitivan. Hrvatska još od FAK-a nije imala osmišljenu grupu pisaca koja bi svojim nastupima ukazala na performativni potencijal književnosti. Zagrebački eventualisti bili su nešto drugo: oni su se ujedinili prema nekim poetičkim načelima (iako ih nisu isticali kao glavnu odliku ujedinjavanja), dok je ovdje riječ o ponekad i dijametralno suprotnim poetičkim pozicijama. Pa tako imate pjesnikinju Kristinu Posilović, koja je pjesnikinja i kad piše kratku prozu, onda je tu i visokostilizirani tekst Tee Tulić, da bi joj se s druge strane spektra pridružio ulični stvarnosnoprozni pankeraj Izeta Medoševića, koji će svoj kontrapunkt naći u magijskom realizmu Roberta Vrbnjaka. Toliku poetičku raznolikost mogao je ujediniti jedino vizionar, a to Vava očito jest. Okupljanja Ri Lita dosad su prizivala ogromne količine ljudi i to je u konačnici ono najmjerljivije: književnost jest performativna ako joj se tako pristupi i ako se uzmu u obzir svi elementi koje je potrebno razraditi da bi nešto, bilo što, pa tako i »dosadno« čitanje priča, bilo atraktivan društveni događaj.

Ovogodišnja nova članica Željka Horvat Čeč je najmlađa članica Ri Lita. Pjesnikinja i prozaistica rodom iz Belice, došla je na studij kroatistike u Rijeku i ostala te postala dio njene književne scene. Pitali smo je za komentar kako joj je Ri lit izgledao dok je bila u publici i kako joj sada izgleda kada je unutra, Željka kaže:

Bila samo jako pod dojmom na dosadašnjim Ri Lit-ovima i čitanim tekstovima i tim ogromnim brojem publike. Bilo mi je super vidjet sve te ljude koji su izdvojili svoje vrijeme za slušat književnost. Tada mi je Ri Lit bio fascinantan događaj, a sada kada i ja moram čitati, osjećam kako mi se ruke tresu. Tresle su mi se i na probi. I to je odlično jer te tjera da opet baciš oko na tekst. Moram priznat da je izvrsno što imamo probe i što čujemo jedni druge i savjetujemo se, pa kava i ćakula što je sve dio dobre atmosfere.

Tea Tulić, veteranka Ri Lita, je svoje iskustvo rada u skupini i značenje nastupa pred riječkom publikom komentirala sljedećim riječima:

Riječko književno stvaralaštvo je ovim putem dobilo lica i glasove što nije presudno za povezivanje s čitateljstvom, ali je važno za osjećaj živosti, za vidljivost te složene komunikacije. Književnost na ovaj način „izlazi u javnost“, u naš grad, ona je društvena, susreće čitatelja koji i sam svojim dolaskom na Noć velikog čitanja sukreira cijelu stvar, izmjenjuje se energija. Osobno, kroz nastupe osjećam da dajem drugu dimenziju sebe kao autorice, to je dodatni egzibicionizam koji me prazni pa vraća poziciji sjene - poziciji iz koje stvaram. Zajedništvo u stvaranju Noći velikog čitanja je ključna stvar za nas, vjerujem da nas osnažuje kao stvaraoce pojedinačno, umanjuje mrvu taštine, a naš osobni rast prirodno poziva na dijeljenje. Riječka publika to odlično prihvaća. Ovo je priča koju pišemo zajednički, sa svim emocijama, potencijama i problemima koje ona nosi, a ja uživam biti tek njezin dio. Onako, iznutra, dobro je. Dajemo i dobivamo.

Goran Gluščić pripadnik najmlađe generacije riječkih pisaca i spisateljica gleda na Ri Lit sa sasvim druge perspektive:

Kao osoba koja se voli baviti pisanjem, u RiLitu vidim čvrsto temelje na koje se volim osloniti.  Osim iznimno talentiranih pisaca koji čitaju na tom događaju, također je lijepo vidjeti tako velik broj ljudi koji se na tu večer praktički bore za sjedala kako bi ih slušali. Takav interes motivira i mene da se nastavim baviti pisanjem. Osobno, kao strastveni čitatelj, događaj mi je jednostavno spektakularan. Naravno da kvaliteta tekstova uvijek varira i da nije sve za svakoga, ali različitost u stilovima i idejama je možda i najzanimljiviji dio. Ta raznovrsnost spojena u jednu cjelinu stvarno čini događaj posebno zanimljivim i zabavnim.

Stoga, ne propustite ovogodišnji Ri Lit!