Renato Baretić: Pisanje je najteži zamislivi hobi
O kreativnosti, novom romanu i radionicama pisanja razgovarali smo s Renatom Baretićem koji od 21. do 28. kolovoza vodi radionicu pisanja proze u nedalekom Triblju. Saznajte više informacija o programu i načinu prijave.
Što je za vas kreativnost i na koji se način potiče ili razvija?
Kreativnost je, najkraće rečeno, sposobnost djelatnog vađenja iz gabule. Bez obzira na to bježite li iz zatvora ili počinjete pisati roman koji će biti "drukčiji od drugih", morate dobro poznavati sva ograničenja i sve barijere što vam stoje na putu, kako biste našli način da ostvarite svoj plan. Moja vježbaonica je tu da bi pomogla zaobići neke osnovne prepreke u pisanju proze, banalne kad ih razotkrijete, ali dotad neprimjetne.
S obzirom na dosadašnja iskustva kao voditelja radionica, u kojoj mjeri radionice pisanja potiču kreativnost i mogu li je "probuditi" i kod onih polaznika koji je u početku nemaju ili su jako nesigurni?
Otkako ovo radim, inzistiram na tome da polaznici razmjenjuju svoje zadaće e-mailom i da se na satu međusobno komentiraju. Dobrohotno, naravno. Početna nesigurnost tu vrlo brzo izblijedi, a u prvi plan izbija kreativnost – i individualna i kolektivna. Zadaće su u mojoj vježbaonici prilično kratke, ne više od 30 redaka, tako da uvijek imamo dovoljno vremena, svi skupa, prokomentirati svaku od njih i sugerirati neko, možda, bolje rješenje. Početna je nesigurnost potpuno normalna, čak i dobrodošla, a budući da se na ovakve radionice ne prijavljuju nekreativni i nezainteresirani ljudi, moj je posao samo da ih u tome ohrabrim, otkrivajući neke zanatlijske finese o kojima dotad, ne samo da nisu razmišljali, nego nisu ni znali da postoje. Najveći kompliment mojoj vježbaonici, a dobio sam ga dosad desetak puta, od bivših polaznika, glasi "Znate, ja uglavnom i dalje pišem onako, po svome, ali zato čitam na potpuno drugačiji način".
Što vama, kao piscima, pomaže u kreativnom procesu i koliko se taj proces razlikuje od početaka (prve knjige) do danas?
Najviše pomažu disciplina i jasan dnevni raspored. Od pisanja književnosti u nas se, nažalost, ne može živjeti. Književnost je u temelju gotovo svake druge umjetnosti, ali u našim je suvremenim okolnostima stvaranje literature svedeno na hobi, na neku vrstu razbibrige i kraćenja slobodnog vremena. Pisanje, međutim, nije kao svaki drugi hobi, njime se ne možeš baviti danas pola sata, pa onda u subotu, ako bude vremena... Pisanje je najteži zamislivi hobi, i zato je važno dobro rasporediti vrijeme i čvrsto odrediti barem dva sata – svakodnevno, ili svaki treći dan, ili samo subotom, svejedno – kad ćete se baviti samo pisanjem i ničim drugim. Dok sam pisao prva tri romana, imao sam redovit posao i donekle ustaljen dnevni ritam, unutar kojeg je bilo moguće odvajati ta dva-tri sata, često i svaki dan. Kad sam započeo četvrti, ostao sam bez stalnog posla i redovitih prihoda, kakvih-takvih. Trebalo se baviti prečim i prizemnijim stvarima od pisanja beletristike. U takvim je uvjetima dosta teško naći vremena još i za "hobi", tako da taj nesretni roman već dvije godine tavori na 107. kartici rukopisa. A svaki dan mislim o njemu...