...slovenskih umjetnica i umjetnika preispituje pojam "zajedničkog prostora". U organizaciji Centra za urbanu kulturu Kino Šiška iz Ljubljane, u partnerstvu s Centrom za transmedijske umjetnosti i kulture Erekt i Galerijom Kortil iz Rijeke predstavit će se retrospektiva programa "Ciklus mladih ustvarajalcev 2.0". Tim povodom, razgovaramo s kustosicama izložbe Dorom Trček i Tiom Čiček te umjetnikom i producentom izložbe, Antonijom Kiselićem.

Možete li nam reći kako je došlo do suradnje na projektu "Common Space"?

Antonio: U studenom 2014. u velikoj dvorani Filodrammatice, u sklopu glazbeno-vizualnog koncepta kolektiva Six Martinis, organizirali smo projekciju snowboarding filma "Heterotopije" kolektiva Yu-GO First. Film je bio djelomično sniman u Sloveniji, a na njemu je u pripremi i kreiranju vizualnih sadržaja radila Riječanka s ljubljanskom adresom, Rina Barbarić. S obzirom na vrlo pozitivno iskustvo u prepunoj Filodrammatici uputila mi je poziv za suorganizaciju izložbe slovenskih autora, a na što sam pristao. Nakon pripreme i prijave projekta za sufinanciranje početkom godine saznali smo da je projekt odobren te smo aktivno krenuli u početni stadiji realizacije projekta – druženje.

Kažete druženje?

Antonio: Da - druženje. Svaki dobar projekt počinje upravo tako, a kustosice vam mogu reći nešto više o tome kako je to izgledalo.

Studentice ste povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Kako ste došle u kontakt s Kinom Šiška i projektom "Ciklus mladih ustvarjalcev 2.0"? Možete li nam malo više reći o čemu je riječ?

Tia: „Ciklus mladih ustvarjalcev“ u Kinu Šiška pokrenut je u sezoni 2013./2014. u kojoj su ga koncipirale Marija Brklje i Lara Plavčak. Piera Ravnikar, voditeljica programa Kina Šiška za vizualnu kulturu prepoznala je daljnji potencijal razvoja projekta, a nama se ponudila mogućnost preuzimanja i kreiranja koncepta u sezoni 2014./2015. Projekt se učinio zanimljivim i potrebnim za razvoj našeg iskustva čiji je fokus produkcija radova mladih autora, točnije, likovnih umjetnika, koji su mlađi od 26 godina. Da bi odale priznanje i nastavile rad prijašnjih kustosica, ciklusu smo nadjenule ime „Cikel mladih ustvarajlacev 2.0.“, čime smo željele ukazati na kontinuitet produkcija mlađe generacije umjetnika i kustosa, a kojima bi trebalo pridati više pažnje. Potonje mi se čini za širu javnost sve zanimljivijim, upravo jer postaje alternativa ustaljenoj produkciji autora starije generacije.

Dora: Mariju već duže poznajemo. Kako je znala da smo studentice povijesti umjetnosti upoznate s mlađom generacijom suvremenih umjetnika u Ljubljani te da smo jedna s drugom u dobrim odnosima dobile smo poziv za sudjelovanje. Poziv smo oduševljeno prihvatile jer za mlađe studentice povijesti umjetnosti nema toliko mogućnosti kroz koje bi mogle prikupiti dragocjeno iskustvo i pri tom dati mogućnost talentiranim umjetnicima naše generacije za afirmaciju. Tako se po prvi put, u drugoj sezoni ciklusa predstavilo devet umjetnica/umjetnika, a mi smo pokušale izabrati najraznovrsnije iz svih polja vizualnih umjetnosti - od slikarstva i kiparstva do fotografije i grafike. Prošlogodišnja, prva sezona Ciklusa, zaključena je na skupnoj izložbi u KID Kibla u Mariboru. Došle smo do ideje kako bi izložba izvan Slovenije bila odlično iskustvo za sve nas uključene u proces, tako nas je Rina Barbarić, jedna od devet umjetni/ka/ca koja dolazi iz Rijeke povezala s Antonijom.

Jaka Vatovec, Ever, 2015

Smatrate li da je projekt dobar poligon za razvoj kustoskih kolektiva i praksi te stjecanje iskustava u organizaciji i programaciji izložbi uz aktivni rad za/s publikom i umjetnicima?

Tia: Za nekoga tko je tek na početku svog kustoskog puta, kao što sam ja, to je odlična mogućnost. Ne samo da kao povjesničarka umjetnosti prvi put stupim u kontakt s umjetnikom/cima, već to mogu puno lakše učiniti kroz Kino Šiška. Cijeli proces rada postavljen je da se mladim kustosima i kustosicama pruža dublji pogled u problematiku struke, a uz prikladne alate i modele za komuniciranje s umjetnicima, prostorom i publikom, dobivamo najpotrebnije, profesionalnu podršku i plodno tlo za danji razvoj svoje profesije.

Dora: Slažem se s Tiom i vrlo mi je drago da je Kino Šiška dala mogućnost mladim kustosicama poput nas. Projekt nudi dragocjena i potrebna iskustva svima koji su uključeni u projekt. On ne omogućuje samo postavljanje izložbi, već i učenje. Umjetnici prate kako izgleda proces postavljanja izložbe u kojem neki imaju više, a neki manje iskustva, dok nas dvije opažamo kako komunicirati s umjetnicima, kako što bolje upotrijebiti prostor i što u njemu najbolje funkcionira. Tako da, mogu slobodno priznati, da smo u cijelom procesu od godine dana mnogo toga iskusile..

Na koji način projekt pomaže afirmaciji mladih i nedovoljno afirmiranih umjetnica/ka? Što im on omogućuje? Jesu li vam institucionalni procesi obrazovanja pružili znanje i iskustvo rada u spomenutim područjima? Što biste unutar njega promijenile da ga poboljšate?

Tia:„Ciklus mladih ustvarjalcev“ postao je „prostor“ u kojem umjetnici mogu s lakoćom predstaviti svoje ideje i projekte, a koji su izvan ustaljenih akademskih praksi. Uz to, veliki broj umjetnika razvija različite koncepte i djela, ne samo studentske radove, tako da mislim da ova vrsta predstavljanja široj javnosti je dobrodošla, ako ne i potrebita. Umjetnici dobivaju izložbu, što je u naše vrijeme sve rjeđe, a u radu „Ciklusa“ uvidjela sam različite kvalitete koje mladom kustosu i umjetniku koriste za olakšavanje početnih stadija „karijere“. Dora i ja zadovoljne smo s ovim iskustvom, jer nismo ni sanjale o tome kako postavljanje izložbe izgleda u zajedničkom radu s mladim i suvremenim kolektivnom. Slobodno se mogu nadovezati i na drugo pitanje, a koje se tiče studija povijesti umjetnosti. Studij mi osobno odgovara i ne razmišljam o drugim fakultetskim smjerovima, no moram priznati da mi znanje ili iskustvo komunikacije sa suvremenim umjetnicima i njihovim radovima nije pružio. O promjenama na studiju ne bih mogla više reći, jer je područje veoma široko, i ne očekujem da će se svi studenti od jednom usredotočiti na suvremenu produkciju, na srednji vijek ili na nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća, no svakako je više praktičnog znanja u svim područjima i više nego dobrodošlo.

Dora: Čini mi se važnim istaknuti da smo u izložbama umjetnicima dale slobodne ruke pri izboru dijela te im dale dovoljno umjetničke slobode, uz određenu mjeru savjetovanja s naše strane. Tim principom, umjetnici su imali prostor za izložiti nešto što možda negdje drugdje ne bi imali priliku. Također, to što smo naučile kroz proces kustoskog rada su iskustva koja na fakultetu ne bi mogle dobiti, jer je program, naravno, prije svega baziran na teoriji i ne toliko praktičan, barem što se tiče iskustva kustoske prakse.

U opisu izložbe stoji da projektom želite preispitati koncept "zajedničkog prostora"? Što ste konceptom "Common Space" željeli poručiti publici? Što je za vas “zajednički prostor”?

Tia: Umjetnici koje predstavljamo sami su došli do teme „zajedničkog prostora“. Neki su ga/ih pokušali pronaći u intimi, tradiciji, drugi u urbanom prostoru itd. Polazimo od ideje da se refleksije umjetnika prenesu u drugi okoliš ili prostor i tamo zažive uz pomoć posjetitelja – oni su zatim pozvani da reflektiraju koncept zajedničkog prostora ili da dobiju neku vrstu utiska s kojim će izaći iz galerije. Dakako, projekt ima puno veći doseg, a to je međunarodno povezivanje generacijski sličnih umjetnika iz područja suvremene produkcije.

Dora: Nakon što smo saznali da ćemo u završnoj izložbi ciklusa izvesti zajedničku izložbu, željeli smo koncept završiti sa zajedničkom idejom. Ona je morala biti dovoljno široka da se u njoj pronađe svatko od umjetnika i da njome ne budu previše ograničeni, kako tehnički tako i s motivima unutar rada. Došli smo do ideja zajedničkog prostora, kojeg predstavlja Slovenija, a koji je ujedno i univerzalan koncept. Umjetnici su se tako lako nadovezali na nešto pozitivno, osobno i intimno, ali i na negativno, krize i kaos s kojim se svakodnevno suočavaju. Što se tiče šireg konteksta i sve većeg odseljavanja mladih iz Slovenije, preispitivanje zajedničkog prostora je nešto veoma aktualno.

Rijeka i Ljubljana gradovi su prijatelji od 1979. godine. Mislite li da ovi gradovi dovoljno surađuju u području umjetnosti i kulture te razmijeni praksi i iskustva iz navedenih područja? Možemo li jedni s drugima više surađivati, više učiti i jedni k drugima više putovati? Osjećaju li nove generacije za tim potrebu?

Tia: Kulturna suradnja mi se čini otežanom u kontekstu alternativne scene, a u nekom području suradnje stručnjaka ili struka praktički ne postoji.

Dora: Priznajem, prije nego smo počeli surađivati na zajedničkoj izložbi, nisam znala da su Ljubljana i Rijeka prijateljski gradovi. Na neki način mi se čine veoma slični, imaju neku vrstu šarma, ali i živahnu mladu umjetničku scenu. U kontekstu suradnje mogli bi više učiniti, stoga vjerujem da ćemo s našim projektom ostvariti nešto više u tom smjeru. Konačno, ne kreiramo samo izložbu, već i prostor za upoznavanje te stvaranje kontakta s lokalnim stvaraocima.

Asiana Jurca Avci, Men are from Venus, Women are from Mars, digital print, 2013-2015

Dok ne radite na kulturnim projektima gdje izlazite van i što slušate? Koja mjesta moramo posjetiti? Gdje najbolje možemo jesti? Koje umjetnice/ke moramo početi pratiti?

Tia: U zadnje vrijeme mi za zabavu malo manjka energije (smijeh), no sve više sam uzbuđena nad programima alternativne scene, tako da zabavu pronalazim u Metelkovi ili u Kino Šiška. Kulinarsku scenu je u Ljubljani zapljusnuo novi val, a lokacija s dobrom hranom je mnogo. Što se tiče umjetnika – imena ne moram spominjati – devet odličnih predstavit ćemo u sklopu izložbe „Common Space“, no ono na što bih samo skrenula fokus je to da mlađa umjetnička scena buja i da se isplati izdvojiti vrijeme za istraživanje njihovih produkcija i programa.

Dora: Pristalica sam alternativne scene – najradije odlazim u Metelkovu i u Tovarnu Rog. Oba prostora objedinjuju glazbenu i likovnu produkciju, ateljee, različita predavanja i projekcije filmova te su veoma važni za očuvanje i daljnji razvoj alternativne scene u Ljubljani. Spomenula bi i Poligon i Kreativno cono Šiška, koji su neka vrsta co-working prostora za različite kreativce u kojima se često održavaju različita kulturna i zabavna događanja. Pratim gotovo sve vrste glazbenih žanrova, od punka i indie rocka do jazza, hip-hopa i trapa. U Ljubljani moju koncertnu žeđ utažuje Kino Šiška, sa svojim raznovrsnim glazbenim izborom, ali i ranije spomenuta Metelkova. Lani se u centru grada otvorilo i Pritlličje - LGBT friendly lokal s odličnom ponudom, koji je ponekad striparnica, a ponekad prostor za koncerte, izložbe, predavanja i okrugle stolove na temu aktualnih društvenih i ekonomskih pitanja.

Kao što je ranije spomenula Tia, mladih slavoljubivih umjetnika je previše da bi ih nabrajala, zato mi je drago da uz Kino Šišku postoji još nekoliko prostora o kojima možemo reći par riječi. To je na primjer Plac Boris u Tovarni Rog, Galerija Alkatraz u Metelkovi i Univerzalni atelje uličnih umetnosti koji od prošlogodišnjeg ljeta s jednomjesečnim izložbama unosi dašak svježeg vjetra na ljubljansku umjetničku scenu. Slobodno mogu reći, što se umjetnosti tiče, da u Ljubljani, bez obzira na ozbiljne financijske rezove ne račun kulture, događa se puno toga, kako na institucionalnoj razini, tako i na neslužbenoj ili alternativnoj sceni, no kod potonjih, prije svega poradi dobre volje i energije odlučnih aktera.

I za kraj našeg razgovora zamolili bismo vas da navedete top tri kulturna događanja koji su po vama obilježili 2015. godinu na lokalnoj sceni (Ljubljana/Rijeka).

Tia: U Ljubljani je prošle godine pokrenut Festival kratkoga filma – FeKK u organizaciji Društva Kraken, a ovogodišnji je bio još dodatno obogaćen. Bienale nezavisne ilustracije u Kinu Šiška također je jedna od zanimljivijih izložbi, no ne smijem zaboraviti i Svetlobnu gverilo, koja svake godine ugodno iznenadi rasponom međunarodnih gostiju i radionicama.

Dora: Uz već spomenute, dodala bi retrospektivnu izložbu kolektiva NSK - Neue Slowenische Kunst - u Modernoj galeriji. U Kino Šiški se je u veljači odvila prva edicija glazbenog festivala MENT Ljubljana. Sljedeći će biti u nadolazećoj godini, bilježeći drugu ediciju, nudeći zainteresiranima koncerte i međunarodnu konferenciju kao mogućnost za potencijalno umrežavanja, ali i dodatno glazbeno educiranje. Također, moram spomenuti festivale Mesto žensk i Festival Sonica, a vrlo mi se svidio koncept jednodnevnog festivala samostalno izrađenih tiskovina naziva Caffeine Hours koji je zainteresiranima prikazao različite fanzine i grafike. Iako po mom mišljenju na sceni toliko ne istupaju samostalna događanja, djelovanje raznih galerija ili platformi svojim redovnim mjesečnim događanjima sukreiraju umjetničku scenu. S događanjima u Rijeci nisam toliko upoznata, no poznati su mi neki prostori alternativne umjetničke produkcije i prostori kao što su Filodrammatica i Omladinski kulturni center Palach.

Rina Barbarić, Soba 1 in Soba 2, 2015