Ivo Matošić: Mali kućni majstori osvajaju Zamet!
Nakon što su svojim rukama, maštom i kreativnošću udahnuli dušu Dječjem odjelu Stribor, vrijedni Mali kućni majstori predvođeni likovnim umjetnikom Ivom Matošićem upravo kreću u oživljavanje Ogranka Zamet.
Ako navraćate u Stribor ili ste ikad u njemu bili, sigurno ste uočili „ono nešto“, osobnost interijera koja se nameće bojama i zanimljivim umjetničkim instalacijama u prostoru, oslikanim stolicama i stolovima, satovima koji se ukazuju s raznih strana i mnogim drugim detaljima koji ovaj knjižnični dječji odjel čine drugačijim i prepoznatljivim. Djeca uglavnom potpisuju autorstvo većine izložaka, ali taj je potpis jedinstven i prepoznatljiv, jer iza njega stoji voditelj koji djeci pokazuje put kojim njihova zaigrana likovnost ide već godinama. Ivo Matošić mladi je riječki umjetnik koji je, također, na neki način odrastao u Striboru...
Već petnaest (15!) godina suradnik si knjižnice, a još uvijek te zovemo „mladi voditelj likovne radionice“. Usporeno stariš ili si počeo jako mlad surađivati s GKR-om? U koje doba sežu ti počeci, što je pokrenulo tvoju usku vezu s knjižnicom? Zašto si još uvijek tu?
Počeo sam se s knjižnicom likovno družiti još kao srednjoškolac, s vršnjacima iz Škole za primijenjenu umjetnost i profesoricom Nives Papandopulo na nekim posebnim projektima. Nakon tih prvih grupnih akcija bio sam pozvan 1999. osmisliti scenografiju Striborove Knjiškoteke i od tada sam stalno tu. A zašto sam još uvijek tu? :-) Jer u svemu što radim imam tu neku kreativnu slobodu koja mi je potrebna za stvaranje i jer se u knjižnici stalno nešto događa pa me trebate. :-)
Svih tih godina radio si na raznim projektima, dakle, i već spomenutu scenografiju za kviz-natjecanje Knjiškoteku, po potrebi uređuješ izloge Narodne čitaonice, brineš o scenografiji važnijih događaja u knjižnici, majstor si za izvanredne angažmane i posebne prigode, no ipak, veći dio tvojih poslova vezan je uz Stribor. Zato se u njemu najviše i osjeti tvoj pečat. Kakav je tvoj odnos sa Striborom, osjećaš li ga na neki način kao „svoj dnevni boravak“ ili nešto slično?
Naravno, 15 godina nije kratko vrijeme. Tu se stvarno dobro osjećam, pogotovo otkad vodim i likovnu radionicu pa u njemu provodim puno više vremena. Prije sam radio samo ono što mi je bilo naručeno, sad se osjećam toliko doma da i sam preuređujem, farbam, popravljam kad vidim da nešto treba. :-) Ja dođem ovdje kao dobrovoljni kućni majstor, a onda još oko sebe okupljam i vježbam i male majstore. :-)
E, kad smo kod majstora… već godinama vodiš pravu malu koloniju novih likovnjaka – što se to svake srijede od 17 do 19 zapravo dosad događalo u onom Striborovom stakleniku?
Likovna radionica koja na neki način odudara od samog naziva jer učim djecu ne samo likovnim tehnikama već i nekim stvarima koje ne mogu naučiti u klasičnim likovnim radionicama ili na likovnom odgoju u školi. Zato su se u Striborovom „stakleniku“ djeca mogla vidjeti uvijek u nekim akcijama, umrljani do uha, ali zadovoljni jer rukama stvaraju neke, vrlo često i uporabne, predmete. A nije im strano ni farbanje zidova i radijatora. :-)
Koja se priča krije iza naziva likovne radionice koju vodiš? Zašto baš Mali kućni majstori? Što zapravo radite na toj radionici? Kojim se tehnikama služite, kojim se materijalima koristite, što djeca mogu naučiti s tobom?
Mali kućni majstori - jer zapravo rade na preuređivanju i nekim popravcima svoje knjižnice. :-) S obzirom da knjižnica nema kućnog majstora, barem ne onog koji bi bio stalno pri ruci i popravljao sve što se kvari :-), moju malu vojsku nastojim naučiti malim trikovima velikih majstora, pa uz poduke o likovnim tehnikama i tajnama slikarstva i kiparstva, djecu zapravo učim životno važnim vještinama koje će im biti korisne kad odrastu. Uz nezaobilazno crtanje, slikanje i kiparstvo, djeca nauče rad s akrilnim, uljanim bojama, brusnim papirom, čavlima, gipsom… i osim što rade nove samostalne i zajedničke radove, osvježavaju i stare. One oslikane stolice i stolići, ormari, korita za slikovnice… sve su to oslikavala djeca tijekom radionica.
Koje su tvoje omiljene tehnike, materijali, motivi, boje...? Je li tvoja opsjednutost satovima (koji vise svuda po Striboru i koje si radio s djecom, ali ih radiš i sam) u ikakvoj vezi s tvojim odnosom prema vremenu inače? :)
Nikad ne kasnim. :-) To je sve što mogu reći o satovima. :-) Omiljene tehnike, naravno, slikarske, a djeca najradije kipare, vole rukama stvarati trodimenzionalne predmete pa ih zatim oslikavati. Stalno skačemo s teme na temu i kombiniramo motive. Tirkizno plava, intenzivno roza, travnato zelena, ljubičasta - malo su češće uočljive na mojim radovima i radovima mojih polaznika, ali naravno da su sve boje zastupljene u stvaranju.
Tvoj rad s djecom povremeno izađe u javnost ponekom izložbom njihovih radova, iako je i sam Stribor jedno veliko trajno izložbeno središte svega što radiš s djecom. Jesu li i tvoji radovi dok si bio dijete završavali na nekim izložbama i je li to veselilo tebe, tvoje roditelje?
Jesu i mislim da izlaganje i reakcija roditelja i publike uvelike utječe na to da polaznici žele više i bolje raditi. Jer jedno je kad te hvale tvoji za koje si siguran da te vole, a drugo kad te pohvali netko nepoznat, koji tvoj rad gleda odvojeno od tebe, kao zasebnu vrijednost. Na taj način stječeš samopouzdanje i učiš vrednovati vlastiti rad.
Mali kućni majstori bili su uvijek dobra priprema za susrete s ilustratorima. Na taj su način djeca upoznala Marselu Hajdinjak, Zdenka Bašića, Voju Radoičića, Darka Macana, Dražena Jerabeka, Ivanu Guljašević, Tomislava Zlatića, Stanislava Marijanovića, Nikolinu Manojlović-Vračar, Tomislava Torjanca, Svena Nemeta... Svaki im je od njih prenio svoja znanja, vještine, tehnike, senzibilitete... Koliko je važna uloga ilustratora u dječjoj knjizi?
Jako je važna, jer je, osobito kod mlađe djece, ilustracija ta koja prva privuče i zadrži pažnju, nosi informaciju, riječ dolazi poslije ili usporedno, ali i tada tek posredstvom odrasle osobe. Crtež im je prvi prijatelj kad je slikovnica u pitanju. Djeca kroz ove susrete razvijaju senzibilitet prema kvalitetnoj ilustraciji, a tehnike uvježbavamo na radionici.
S kojom dobnom skupinom radiš, tko može biti Mali kućni majstor?
Djeca starija od 9 godina. Dovoljno su mali da mogu početi učiti, a dovoljno zreli da se ozbiljno prihvate posla. :-)
Nakon mnogo godina, ove jeseni mala promjena: krećeš na turneju po našim knjižničnim ograncima, prvi je na redu Zamet, počev od srijede, 18. 9. Koji je razlog za to? Voliš li promjene? Što namjeravaš učiniti sa zametskom knjižnicom, što će joj se dogoditi tvojim dolaskom? Koji su planovi za ovu jesen? Obećaj djeci nešto zbog čega bi poželjela srijedom od 17 do 19 biti Mali kućni majstori u knjižnici.
Volim promjene, one su s kreativnošću u izravnoj vezi, bez njih nema novih i drugačijih stvaranja. Da, kreće radionica na Zametu koji ćemo pokušati oplemeniti radovima djece-polaznika. Pozivam i sve dosadašnje Striborove polaznike, ako mogu, da nastave s radom u novom prostoru. I, naravno, pozivam djecu koja žive blizu da iskoriste priliku. Djeci obećavam prvenstveno dobru zabavu! Uz koju će nešto novo i naučiti. :-)
Za kraj, želimo znati postoji li neki lik iz dječje književnosti kojeg se posebno sjećaš, koji te možda odredio na neki način?
Antuntun! :-) On posao svaki na svoj način radi… :-)