Kad su prvi naslovi iz biblioteke Na tragu klasika počeli pristizati u našu knjižnicu, imala sam privilegiju prva ih primati u ruke – ponekad nam zamjene radnih mjesta donesu neka lijepa iznenađenja i nagrade našu spremnost da prihvatimo nove zadatke i izazove! U moru svega što je tada pristizalo ove su knjižice nenametljiva ali lako prepoznatljiva dizajna odmah dale naslutiti da u sebi nose još neku priču osim one najavljene na koricama.

S vremenom se malo-pomalo priča razotkriva i počinje nam bivati sve jasnija koncepcija stvaranja biblioteke, njeno ozračje, ideja, namjera... Usporedno s time raste naša znatiželja - tko je taj koji bira za nas sve te knjige? A tek tada ušli smo u krug iz kojeg ne znamo izaći. Ovaj razgovor tek je zagrebao u temu. Sve ostalo možete doznati u srijedu, 30. listopada u 18 sati u Narodnoj čitaonici na susretu uživo s Irenom Lukšić.

Mnogo toga doznajemo o Vama čitajući Vaše knjige, prateći Vas na internetu, uz Vas prirodno vezujemo pojmove književnost i glazba. No usput spomenut podatak u Vašoj Autobiografiji navodi nas na još jednu umjetnost - slikarstvo. Htjeli ste postati slikarica, ali zvijezde se nisu poklopile. Koliko je tog senzibiliteta prisutno u Vašem životnom pozivu, jeste li taj talent ipak na neki način utkali u nj?

Mislim da je slikarstvo temelj mojega bavljenja književnim radom. Znameniti ruski kritičar Visarion Bjelinski rekao je da je književnost mišljenje u slikama. Književnost se trudi opisati svijet kao niz slika vidljivog i nevidljivog spektra. Kad ne bismo razgovarali u slikama, naša bi se konverzacija sastojala od gomile znakova koji svaki za sebe ima vrlo ograničeno značenje, gotovo nevrijedno spomena. Danas, kad razmišljam o umjetnosti općenito, osvješćujem da zapravo nisam promašila profesiju, nego da sam slikarica – ali drugim sredstvima.

Na jednom mjestu Vaše autobiografske priče nailazimo na podatak da su Vas u obitelji često smatrali osobenom, da po njihovu mišljenju „živite u svom svijetu“ i da Vas „opsjedaju fiks-ideje“ (zahvaljujući tim činjenicama mi danas i vodimo ovaj razgovor!) – koje nam prednosti, a koje nedostatke (ako ih, možda, ima) donosi takav način življenja?

Čovjek svojom voljom ne može biti „poseban“, zavaljen u „svoj svijet“. Za to ipak trebaju neki kodovi što ih dodjeljuje priroda. Pitanje je samo kako će pojedinac prihvatiti i iskoristiti tu posebnost. Neki misle da je prednost biti neupadljiv, prosječan i predvidljiv, jer takvi ljudi nikoga ne ugrožavaju i zato nemaju neprijatelja. Ali, neupadljivi nisu zanimljivi. Oni su poželjni samo kao okolina. Posebni ljudi imaju višak mašte i zapravo djeluju poticajno. Oni stvarnost gledaju iz druge perspektive, interpretiraju događaje kao neko čudo. Kad bi se svijet gledao kao skup predmeta i bića, tada ni jezik ne bi bio razvijen.

Ljudi bi se sporazumijevali jednostavnim glasanjem poput životinja. Ovako ipak imaju povlasticu tumačenja složenih odnosa između žive i nežive prirode. Ono što nije moguće opisati konvencionalnim jezikom, dočarava književnost. Na pitanje je li talentiranim ljudima lako ili teško, reći ću da je teže običnim ljudima, onima koji na velika životna pitanja ne znaju odgovore tražiti u sebi.

Još jedan detalj iz autobiografske priče zapeo nam je za oko. :) „No, Irena je mogla, eto, da je bila pametna, da je slušala Tonija, prihvatiti posao u općini. Sad bi lijepo umnožavala akte i raznosila papire po sobama bez straha da će nešto pokvariti u životu ili u povijesti. Nikome se ne bi zamjerila. Niti bi itko polemizirao s njom.“ Koja je, po Vašem mišljenju, bitna razlika između raznošenja akata po sobama i svega ovoga čime se Vi bavite? Što je to u Vama što Vam nije dalo ukalupiti se?

Bitna razlika između raznošenja akata po sobama i raznošenja papira na kojima su priče sastoji se u tome što se aktima na neki način treba pokoravati, a priče su priče, zgode koje ništa ne propisuju i ništa ne reguliraju nego nude viđenja životnih situacija kao nečega zabavnog, poučnog, kompliciranog, privlačnog ili teško probavljivog. Što se tiče ukalupljivanja, svatko se u nešto ukalupljuje: netko u službena izvješća, naredbe, obznane, zadaće, projekte, rasporede televizijskog programa ili redove vožnje, a netko u beskraj. Jedni se, dakle, ukalupljuju plitko, drugi duboko.

Prateći položaj prevoditelja u književnom svijetu, ne možemo se oteti dojmu da prevoditelji i knjižničari dijele tu istu, neku suptilnu nevidljivost koja im na neki način dodjeljuje marginalnu ulogu u odnosu na neka srodna, bliska zvanja pod svjetlima reflektora. Ipak, ostajemo u svome, jer nema nam druge. Vi za svoje imate sljedeće lijepo objašnjenje: „Netko mora ostati klasični književni prevodilac. Netko mora šaptati čitaocima. Netko ih mora održavati u svijetu različitih kultura, u napetoj priči bez kraja.“ Kakva je ta uloga, kakav položaj/značaj prevoditelja za život knjige u današnjem/našem društvu?

Uživajući u dobroj  knjizi stranog autora, čitatelji se često toliko zanesu da potpuno zaborave na činjenicu da im je netko posredovao u tom užitku. Oni cijelo vrijeme misle na autora – kako je nešto lijepo rekao, kako je pogodio atmosferu nekog vremena, kako je stvorio likove slične njihovim susjedima ili rođacima, a smeću s uma da im taj isti autor s tim istim djelom ali u prijevodu drugog prevodioca možda ne bi bio zanimljiv i blizak. Možda bi lijepe rečenice nezgrapno zvučale, atmosfera vremena ispala nejasna, a likovi čudni. Netko je, dakle, za čitatelje pročitao i protumačio tekst onako kako bi ga oni doživjeli da je napisan na njihovom materinskom jeziku. Sve do nedavnoga vremena prevoditelj bi se previđao u književnom životu, jer se nije osvješćivala njegova prisutnost i njegov mukotrpan rad. Većina je olako shvaćala taj složen i odgovoran posao držeći da je dovoljno imati solidan rječnik i puno strpljenja da bi se tekst iz jednog jezika prenio u drugi. Ali, nije to baš tako.

Rječnik je alat, a ono što prevoditelja čini stručnjakom i umjetnikom jest znanje o zemlji iz čijeg jezika prevodi. To je, po mome mišljenju, čak i važnije od fonda riječi kojima barata. Poznavati stranu zemlju, njenu povijest, kulturu, društvene specifičnosti, mentalitet i navike ljudi znači unijeti se u svijet književnoga djela. Posljednjih se petnaest-dvadeset godina dosta pisalo o prevođenju, teorijski i praktično, ali su te informacije sporo ili nikako dolazile do urednika i kritičara. Ali ipak su dolazile i, srećom, dolaze. Raduje me što mlađi naraštaji prevoditelja shvaćaju kompleksnost svoje profesije i paralelno s učenjem jezika uče i o književnosti te uz prijevod „isporučuju“ i studiju o djelu. Starije su generacije njegovale samo prijevodni dio, dok je stručni tekst o autoru i djelu najčešće pisao neki dosadni sveučilišni profesor.

Vrijeme, ljudi, događaji… - možete li nam objasniti Vaše poveznice popularne glazbe s djelima koja objavljujete u biblioteci klasika? Glazba kao bitna odrednica. Važna Vam je. Imate vrlo zanimljiv glazbeni ukus. Ne zaboravljate klasike svoje mladosti, ali s istim žarom pratite i novu punk, pop i rock glazbu. Radite li još uvijek top-liste omiljenih hitova kao što ste ih (kao što smo ih svi) radili u mladosti? Ako da, kako bi izgledao trenutni Top 10?

Da, još uvijek pratim glazbu, oldies i najnovije stvari. Neki kažu da nakon 60-ih godina više nije bilo pravih hitova i dobre muzike. Mislim da to nije tako. Ljudi se, naime, vole fiksirati za razdoblje u kojemu su bili najsretniji, najbezbrižniji i najbogatiji, pa sva kasnija vremena, s većim ili manjim problemima, doživljuju kao općenito loša. Meni glazba nije simbol dobrog ili lošeg vremena. Glazba je glazba. Ne žalim za prošlim vremenima jer kad bi se godine i mogle nekim čudom vratiti – s njima bi došli i oni problemi kojih tada nisam bila svjesna. Što se tiče aktualnog Top 10, poredak je sljedeći:

1.      Here Comes the Night Time – Arcade Fire
2.      As Tears Go By – The Rolling Stones i Taylor Swift
3.      Epic – Calexico
4.      Safe and Sound – Capital Cities
5.      Sail – Awolnation
6.      If I Lose Myself – One Republic
7.      That's My Kind of Night – Luke Bryan
8.      Royals – Lorde
9.      Radioactive – Imagine Dragons
10.    Heartbreaker – Motorhead     

Mogla bih, dakako, dodati još ponešto, ali bih onda razvodnila predodžbu o tome što trenutno rado slušam.

Želim s vama podijeliti veliku radost: izašao mi je roman "Očajnički sluteći Cohena"!

Teme Vaših literarnih vodiča – recepti, putopisi… kako naviru ideje za teme, nameću li se same iz knjiga koje uređujete ili su izbori tema u vezi s unutarnjim, osobnim interesima? Ili su kombinacija jednog i drugog? Shodno tome, ne možemo se ne upitati: a što je sljedeće?

Knjige nameću teme. Čitajući tekstove nailazim, recimo, na učestalo pojavljivanje hrane i počinjem razmišljati o tome što, kada, gdje i zašto junaci jedu. Za širu bi publiku bilo nezanimljivo da napišem članak o funkciji jela i pića u književnim djelima. Zato sam blagovanje smjestila među eseje, komentare i opise knjiga te pridodala recepte. Recepti su, naravno, isprobani, pa je knjiga tako postala korisna.

Mnogi čitatelji spravljali su jela i pića iz knjiga i to ih je motiviralo na čitanje. Čitanje jednom, dvaput ili čak triput. I ta veza između literature i života pridavala je neku posebnost inače mlakoj svakodnevici. Kao svojevrsna poslastica ispali su recepti koje su autori romana i priča napisali specijalno za Blagovati na tragu klasika. Što je sljedeće? Nakon jela dolaze ljudi. Slavni ljudi u literaturi.

U stvaranju knjige Gradovi sela dvorci, slojevitog literarnog putopisnog vodiča, putujete kroz zemlje i književnost – uključili ste velik broj ljudi, kolega, pisaca, što domaćih, što autora čiji su romani objavljeni u biblioteci Na tragu klasika,  izdavača, profesora i učitelja, pa i fizičara, dramaturga, koreografa… čije mišljenje i stvaralačko/literarno izražavanje očito poštujete i u koje imate puno povjerenje. Osim što je tehnika specifična, to bogatstvo stilova i mišljenja dodatno je oplemenilo ovo djelo. Jer svakako donosi mnoge i različite poglede. Veseli li Vas takav način stvaranja koji u sebi nosi komunikaciju s ljudima i djelima koje cijenite, veseli li Vas izgradnja jedne takve kućice u koju svatko svojom ciglom, cementom, žbukom, piturom pridonosi njenom konačnom sjaju? Zašto ste se odlučili za takvu igru pisanja?

Kao prvo, izvlačeći opet jednu temu iz knjiga nisam se željela ponavljati, nisam htjela napraviti knjigu koja podsjeća na Blagovati na tragu klasika. Drugo, bila sam svjesna da je tema gradova i mjesta u literaturi prilično iscrpljena i da treba smisliti nešto uistinu posebno da se privuče pozornost čitatelja. Osim toga, tu je i konkurencija pravih turističkih vodiča i informacija sa specijaliziranih internetskih portala i blogova. Da sam išla pisati o svim gradovima, selima, mjestima, cestama i kamenju, trebalo bi mi puno vremena (i novaca, naravno). A kad bih rukopis završila, pohranjene bi informacije zastarjele.

„Svaki je čovjek negdje u dubini vlastita bića putnik i orač.“

Osim toga, čitatelji bi manje vjerovali jednom pripovjedaču na raznim mjestima nego raznim svjedocima putovanja u gradove diljem svijeta. Čitatelje zanima osobno viđenje mjesta, kurioziteti i posebnosti, neke tajne koje se ne mogu otkriti u „profesionalnim“ vodičima i putopisima. Stoga više autora priloga jače motiviraju čitatelja na čitanje i putovanja stvarnim mjestima.

Svoje zapise o gradovima, selima, dvorcima na jednom mjestu nazivate „dugačkim, dugačkim pismom o lijepim knjigama i zanimljivim krajolicima". Zapelo mi je za oko da tu formu nazivate pismom. Pismo kao organizacija slova, kao tekst, ali i kao sredstvo dopisivanja. Nedostaje li Vam taj drevni način komunikacije, kako biste ga usporedili sa svim današnjim načinima?

Epistolarna mi se forma učinila najzgodnijim načinom komunikacije. Zbog prisnosti, privatnosti. Pismo se dublje prima i dulje pamti. A na neki način čak i obvezuje na akciju: netko nekome piše da ga potakne na čitanje, putovanje ili razmišljanje o životu koji se stalno mijenja. Svima nam, rekla bih, nedostaje pismo, dijalog i razgovor. Komunikacija nam se polako i neprimjetno svodi na kompjutorske komande: delete, reject, save, forward i tome slično.

Etelka, Ankica, Jozo, Mirko, Špela, Nadica, Vatroslav, Bodin, Ljiljana, Maurizio... Vaši literarni vrapčići svakog nas dana razveseljavaju i donose neke nove literarne preporuke. Ipak, „vođa te literarne bande“ osobenjak i šarmer Haso, uvijek pomalo buntovan i sklon dobroj kapljici, uvijek ima originalna rješenja koja nam uljepšaju dan. Prateći načine na koje se ljudi koriste facebookom nisam srela originalniji i, čini mi se, djelotvorniji. Uz to, i trailer za biblioteku Na tragu klasika jedan je od rijetkih primjera takvog načina promocije knjige u nas. Kakve su povratne informacije, pomažu li Vaši statusi i briga oko korisničkog profila koji se igra promocije čitanja te svi drugi načini korištenja interneta u toj raboti?

Vrapčiće sam odabrala kao simbole sve-znanja: kaže se da „to već i vrapci na krovu cvrkuću“. Ovi vrapčići imaju prototipove u ptičicama što žive ispod strehe u mojoj zgradi. Nasuprot je lipa sa širokom krošnjom. Dakako, ne znam koliko tih vrapčića ima, no primijetila sam da se svake godine pojavljuju neki novi, dječica, koji uče letjeti ispred prozora moje sobe. Ako je prozor otvoren, onda poneki ptić uleti u sobu i uhvati se nožicama za knjige. Gledajući ih došla sam na ideju da im nadjenem ljudska imena i da ih „opslužujem“ knjigama. Pritom nisam htjela da ti ptičji „čitatelji“ ispadnu nekakvi beskrvni knjiški moljci, nego veseli i razigrani ljubitelji dobrog štiva. Zato je Haso postao obožavatelj dobre kapljice, Ankica marljiva domaćica, a ostali radoznali izletnici. Korisnicima facebooka dopala se ta razigranost i zato su odmah prihvatili ptičje društvo. Neke je to, vjerujem, asociralo na bajke iz djetinjstva i stoga s nostalgijom prate doživljaje Hase i kompanije. Zapazila sam i da su mnogi frendovi svoje bezimene vrapce počeli primjećivati i povezivati sa spomenutim literarnim jatom.

Book trailer biblioteke Na tragu klasika prikazivala sam i u inozemstvu i svugdje je odlično primljen. Trailer, naime, ima priču koja je šira od pojedinih knjiga i cijele serije. To je priča o smislu čitanja. Mislim da bi se ta forma komunikacije sa čitateljima više koristila kad bi proizvodnja filmića bila jeftinija. Ovaj naš trailer realiziran je u okviru projekta Poduzetništvo u kulturi. Drugi pak trailer, onaj za Gradove, sela, dvorce, nastao je dobrotom našeg poznatog redatelja Silvija Petranovića.

Prezentiranje sadržaja na facebooku itekako pomaže u „reklamiranju“ knjiga i literarnih događanja. Mnogima je to jedina informacija o kulturnom životu kod nas i u svijetu. Da nema društvenih mreža – zainteresiranih za knjige, kazalište, ples, film i druge umjetnosti bilo bi upola manje.

Vaša spontana komunikacija s čitateljem također je jedna od zanimljivosti Vaših literarnih vodiča. Usred upućivanja na razna djela izdvajanjem literarnih minijatura, čiji je cilj pobuđivanje interesa za dotičnim romanima, ulijećete Vi – glavom i bradom, i usklikom – npr. „Imam recept!“ ili „Mislim da znam o kome se radi!" Tu ste, u prvom licu, između redaka, izviruje radost, izvire dijete koje nam baš sada, ni prije ni poslije, nego baš sada (!) ima nešto reći! Mene takva osobna obraćanja Autora meni, Čitatelju, beskrajno vesele i uvlače još dublje. Imam dojam da smo zajedno unutra, da sam suučesnik u Vašem istraživanju, dobar prijatelj s kojim dijelite tajne, radosti i razmišljanja. Jeste li svjesni koji učinak takva komunikacija ima na čitatelje? Jeste li svjesni da Vas čitatelji usred čitanja žele zagrliti i zahvaliti na tom i takvom izrazu, na odabiru ili prijevodu tog i takvog djela? Jeste li svjesni što nam činite? :)

Svjesna sam da komunikacija sa čitateljima treba biti iskrena i jednostavna. Moram reći da svoje prosudbe nikada nisam donosila citirajući nečija mišljenja i pozivajući se na nečiji autoritet. Mogla bih, eventualno, reći da sam spomenula tuđe mišljenje, ali kao paralelu svome vlastitome. Ljudi s kojima komunicirate moraju imati dojam da znate o čemu govorite, da ste o tome dobro promislili i da im iznosite vlastito gledište. I, naposljetku, da govorite samo njima. Samo njima!

Često ljubiteljima Vaše biblioteke na pitanje „Kako birate sve te knjige?“ odgovarate damski „One biraju mene!“ I sviđa nam se ta perspektiva, čak bismo se i složili s njome. No svejedno i dalje nas zanima, pa sada pitamo: kako Vas pronalaze sve te dobre knjige? :)

Pa nisam se šalila kad sam rekla da knjige biraju mene. Neka znanja o književnim djelima i piscima imam, a i sama sam spisateljica. Dakle, baveći se knjigama do dobrih sam naslova došla „iznutra“, uz pomoć osjećaja za stvar koja vrijedi. Knjiga mi se jednostavno nametne, počinjem razmišljati o njoj i čitati je više puta kako bih se uvjerila da smo se „prepoznale“. Traženje dobrih naslova podsjeća na ritual branja gljiva: kad jednom naiđete na „tajno mjesto“, uvijek mu se vraćate. A usput gledate i što raste oko tog vašeg mjesta pa onda dalje tražite slično.

Svašta doznajemo čitajući Vaše zapise – istražili ste za nas posvuda koješta i u pravim trenucima servirate specijalitete – tako doznajemo da je Ilja Stogov postao Stogoff u stilu tada popularne modne marke Davidoff i Smirnoff (Blagovati na tragu klasika, str. 77.), ili otkrivate Nikitu Benčarova prema autorovu opisu sjećajući se novinskog članka koji ste nekad, prateći (stolni tenis) izrezali i sačuvali (Blagovati na tragu klasika, str. 84.) … Doznajemo i koja se izmišljena, a koja sumnjiva mjesta pojavljuju u literarnim djelima biblioteke Na tragu klasika. Je li istraživanje način života? Koliko vremena utrošite na pronalaske, koji osjećaj ih prati?

Istraživanje je način života. Mi ne živimo u amorfnom i bezimenom svijetu. Sve što nas okružuje ima neki smisao. Stvari i bića pozivaju na upoznavanje. Međutim, neki ljudi su odveć selektivni: ignoriraju bogatstvo životnih sadržaja i uzimaju samo onaj mali komadić stvarnosti koji im pruža neku ugodu. Zato kad ih pitate što ima novo, kažu: ništa. I stalno tako ništa. Onda im je i svakodnevica „ništa“, jer su nezainteresirani za nju.

Što se tiče tih pronalazaka, kako kažete, zapravo ne trošim puno vremena. Mnoge stvari pamtim kao pročitane i doživljene, pa onda potražim novine i časopise koje su to mogle registrirati. Za neke se ljude i događaje raspitujem kod osoba koje bi mogle nešto znati. A imam i dosta revija i časopisa koje su moji roditelji i rođaci dali uvezati prije 50 ili 80 godina. U našoj se obitelji jako puno čitalo i razgovaralo o pročitanom. Ponekad se danima pričalo o nekoj, naoko beznačajnoj, vijesti. Stoga me silno vesele otkrića iz prošlih života i starih tekstova, osjećam ih kao malu ali važnu pobjedu nad zaboravom.

Na jednom mjestu u svojim vodičima spominjete „nagradne knjige“, knjige zbog kojih smo rješavali križaljke ili ih primali u posebnim prigodama. Što je, po Vašem mišljenju, u Vašem (i mome) djetinjstvu utjecalo da se knjiga doživljava poželjnom nagradom i zašto je danas tako nisko na ljestvici poželjnih darova?

Nekoć su knjige bile najvažniji izvor spoznaja o svijetu, i to iz najrazličitijih područja. Da bi se došlo do potrebne informacije, valjalo je knjigu pročitati i izvući zaključak. A prije toga trebalo je otkriti koje to knjige sadrže odgovor na traženo pitanje. Danas su sve informacije na neki način dostupne: dovoljno je upisati ključnu riječ u internetsku tražilicu i doći do podataka. Jedini je problem izbor, jer kompjutor je glup, on ne pogađa čovjekove prave misli i želje.  Da bi se do nečega došlo i da bi se građa ispravno upotrijebila, valja ovladati nekim vještinama i znanjima. Problem je u tome što ljudi nemaju potrebna znanja i vještine, nego misle da sve što im treba ima kompjutor. I onda se zadovoljno brčkaju u plićaku neznanja i nezainteresiranosti držeći knjigu reliktom nekih prošlih, primitivnih vremena. Zato često čujemo kako je knjiga od 100 kuna skupa, a ne čujemo da je skup kompjutor s mnoštvom programčića od 15.000 – 20.000 kuna. Oko knjige se treba mučiti, a kompjutor je tu kao sluga.

Vaši literarni vodiči podsjećaju na čitateljske rasprave o djelima – Vi sami raspravljate pišući, postavljate pitanja, čudite se, otkrivate i uskličete pritom, iznosite sumnje, dvojbe i vjerovanja… a svi smo mi članovi tog Vašeg, imaginarnog čitateljskog kluba… Prošle ste godine bili gošćom Čitateljske grupe naše male drenovske knjižnice. Je li Vam to bilo prvo takvo gostovanje, što mislite o čitateljskim grupama i klubovima kao načinu poticanja čitanja?

Točno, u literarnim vodičima pričam sama sa sobom. To je s jedne strane svjesni umjetnički postupak, a s druge činjenica da kod nas nije bilo čitateljskih klubova čiji bi mi članovi bili sugovornici. Za čitateljske klubove čula sam prije deset-petnaest godina, ali uživo ih nisam doživjela. Ponekad bih pratila debate o nekoj knjizi na internetu i to mi je bilo zanimljivo. Mislila sam da se kod nas neće tako skoro osnovati slični kružoci, jer su se aktivnosti u bibliotekama svodile mahom na promocije knjiga, praktične radionice i izložbe. Čitateljska grupa u drenovskoj knjižnici bila mi je prvi pravi dodir s tom vrstom aktivnog čitanja.

Nadam se da će i druge knjižnice u Hrvatskoj prihvatiti ovakav način druženja s literaturom, jer se razgovorom o pojedinom naslovu dobivaju informacije o knjizi i autoru, potom se prezentiraju različiti stavovi i mogućnosti dijaloga s tekstom te, što nije zanemarivo, gradi kultura dijaloga. Danas se općenito malo čita, a razgovara o pročitanome - nimalo. Oni koji bi i razgovarali – nemaju s kime. Ljudi su prestali razgovarati čak i o pojedinim epizodama popularnih telenovela: jedni ne žele saznati rasplet priče, a druge priča uopće ne zanima. Komunikacija je sve kraća i površnija. U čitateljskim se klubovima kroz razgovor o knjigama istodobno obnavlja vještina i žar razgovora. Tu se ljudi zbližavaju oko zajedničkih tema pa knjige postanu spona koja ih povezuje i izvan knjižnice. Držim da je ovaj način poticanja čitanja koristan i za život knjige i za život ljudi. Velika mu je prednost i to što se forma uvijek može obogaćivati, nadograđivati, unapređivati i na svaki način usklađivati sa zahtjevima vremena.

Kad zovemo autora u goste obično očekujemo (i dočekamo) jednu osobu. No u Vašem slučaju s jednom kartom stiže ekipica ljudi: književnica, prevoditeljica, znanstvenica, istraživačica, urednica cijele jedne biblioteke od 90-ak naslova, ljubiteljica glazbe… koliko tu materijala za priču ima! Upravo zbog te Vaše mnogostrukosti, želja nam je počastiti naš vrijedni Studentski čitateljski klub s mogućnošću da doznaju čim više, pa iskoristimo priliku sada zajedno najaviti Vaše skorašnje gostovanje u Rijeci – kada, gdje, što, za koga… čemu se mogu nadati svi koji dođu na taj susret, što im možete obećati?

Ne znam što bih tu mogla reći... Ja sam sama sebi velika tajna. Možda do tada izađe novi prijevod koji sam napravila – Roman s kokainom Mihaila Agejeva. Pa onda možemo razgovarati o knjigama koje su svojedobno bile osuđene na propast. A možemo slušati i glazbu Leonarda Cohena i pričati o mom novom romanu Očajnički sluteći Cohena. Možemo se, isto tako, dogovoriti da naše druženje bude jedno lijepo putovanje u... ne, ne u Žutoj strijeli Viktora Pelevina... jednostavno jedno lijepo putovanje.  

Vaše poimanje umjetnosti, sjećanja na situacije iz djetinjstva koje su utjecale na Vaše poimanje svega pomalo, Vaše objave na facebooku, glazba koju birate, energija kojom nenametljivo zračite… iz(a) svega izviruje jedan zajednički nazivnik, ista nit, ona već ranije spomenuta Radost – prava, iskonska, djetinja. Istoga trena kad bljesne među retcima probudi se i u Čitatelju – ono kad vam se pluća pune kisikom dok čitate… U skladu s time, a i odabirom tema u prvim dvama literarnim vodičima (blagovanja… putovanja…), imate li možda, na tragu klasika ili jednostavno životnog stava, neki uspješan recept za putovanje kroz život?

„(…) ustaneš i kažeš: eto, počeo je novi dan. Idemo napraviti nešto dobro. I napraviš ono što si trebao odavno napraviti.“ 

Ne znam je li recept uspješan, no meni se čini da se za putovanje kroz život dovoljno snabdjeti velikom količinom znatiželje. Putniku se tada čini da nevjerojatnom brzinom grabi u prostor pun nepoznatih radosti, ostavljajući za sobom sve loše i ružno što se ponekad neprimjetno zakvači za njega dok stoji na mjestu.