Na rubu poput Bertoluccijevih Sanjara - Užasna djeca Jeana Cocteaua
Prvo uključite glazbu sa soundtracka istoimenog filma pa onda krenite čitati tekst. ;)
Ako su vam se svidjeli Bertoluccijevi Sanjari (koje se definitivno može usporediti s Cocteauovim romanom Užasna djeca te kasnijim istoimenim filmom Jean-Pierrea Melvillea) i njegova rubna poetika, ako vas dramatičnost uzbuđuje, a ne iritira, ako vas hipersenzibilnost motivira, a ne zbunjuje, ako skoro nikad ne upotrebljavate riječ bizarno sa zgražanjem - ovo je roman za vas.
Ne, ova djeca o kojima je riječ u romanu uopće nisu užasna. Naprotiv. Ona su hipersenzibilna bića koja se povode za vlastitim nagonima, iskrama, svjetovima. Kako piše Cocteau:
„Osobita bića i njihovi neuobičajeni postupci predstavljaju draž svijeta mnoštva koje ih odbacuje. Brine ih brzina oluje koju udišu te tragične i lepršave duše. A sve počinje djetinjarijama; u početku to izgleda samo kao igra.“
Osobitim bićima svijet se divi i u isto im vrijeme zavidi, želi tu osobitost za sebe, nastoji je stopiti u svoj tek neznatni djelić gdje se takva bića više nikad neće moći ni prepoznati, ni razlučiti.
Elisabeth i Paul, upravo osobiti sestra i brat, dvoje je djece koja stvaraju svoj svijet u svojoj SOBI, čija me atmosfera podsjeća na spoj Barrijeve Nigdjezemske (Neverland) i one tjeskobne crvene sobe iz Twin Peaksa. (:))
Njihovi prijatelji, Agathe i Gerard, u blizini su sestre i brata zbog njihove osobitosti. Zbog vlastite nesposobnosti da stvore svoj svijet, zbog divljenja i čežnje za njima, oni igraju njihovu Igru, igru osobitih ljudi, ne svoju vlastitu.
Elisabeth i Paulu oni su oruđe za oblikovanje vlastitog svijeta.
Soba je istodobno i sklonište i kazalište, i svijet i samovalište. Ona se mijenja njihovim rastom i razvojem:
„Od tada (je) njihova soba isplovila na pučinu. Križna jedra bila su šira, teret opasniji, valovi veći. U jedinstvenom dječjem svijetu moglo se plutati na leđima i ići brzo. Slično kao što djeluje opijum, polaganost je bila jednako pogibeljna kao i strašna brzina.“
Ako je Soba simbol, spiritus movens djela jest Dargelos, nadmeni i nadmoćni dječak, savršen u Paulovim očima, u kojima možemo prepoznati svoju vlastitu žudnju, neostvarivu čežnju, ono nešto blisko a daleko, uvijek na par koraka od nas.
I upravo ističući taj rub djetinjstva, iscrtavajući taj rub ponora/platoa za letenje, Cocteau nam donosi priču o granici koju većina uspješno prijeđe. Poneki se prave da su je prešli, ali duboko u sebi čuvaju tajnu – nisu je zapravo prešli. Neki poput Petra Pana otvoreno odbijaju odrasti i stoje u tom permanentnom svijetu tvrdoglavo, uporno, plutajući u čardaku ni na nebu ni na zemlji.
Avangardni Cocteau oduševljava svojim začudnim izrazom, pomaknutim iskazima u izrazu i sadržaju, nenapadnom duhovitošću („Paul je katkad mjesečario. To mjesečarenje, uostalom veoma kratkotrajno, oduševljavalo je Elisabeth i nije ju nimalo plašilo. Samo je to moglo tog manijaka izvući iz kreveta.“).
Njegovo pripovijedanje stalno prepliće fantaziju i zbilju, dovodeći maštu u fizičke svjetove i obrnuto.
Ako volite tako plutati svjetovima, onda je ovo knjiga za vas.
Ova prikriveno brutalna priča o odrastanju čita se s užitkom, guta se slovo po slovo.
Žudnje koje postanu sam život, zločin i kazna, vlastiti i realni svijet, vječna djeca i svijet staraca, posesivnost i sloboda. To su neke od tema i motiva koje Cocteau genijalno ispisuje u priču, stoga je novo izdanje u vrlo zanimljivoj biblioteci „Na tragu klasika“ veoma kul način za upoznavanje opusa ovog pjesnika, pisca, dramatičara, filmskog umjetnika.
Filmičan, roman Užasna djeca podsjeća i na album fotografija, na muzej impresionističkih, ali i avangardnih slika kroz koji čitatelj ili čitateljica prolaze kao kroz san. Kao u sceni grudanja:
„Snijeg je lepršao, topio se na pelerinama, ukrašavao zvjezdicama zidove. Tu i tamo, između mračna kutka, pojavio bi se detalj nekog crvenog lica otvorenih usta, s rukom koja pokazuje na nešto."
U svemu tome presudna je Igra:
„Umjesto da uči (…), naučio je budan spavati snom od kojeg postajete nedohvatljivi i koji stvarima ponovno pridaje njihov pravi smisao.“
Ta granica o kojoj govori ova priča mračni je prijelaz, bolni rez, prijelaz koji ne znači nužno i rast, promjena za koju ne znamo vodi li u puninu ili na dno.
Prema toj granici vodi nas Cocteau dok 1929. piše ovaj roman u samo 17 dana. Pa na rubovima njegova posebnog stila možemo osjetiti kako se, 17 dana bez opijuma, nosi s duhom upravo umrlog prijatelja i ljubavnika koji se nadvija nad njim. Ostavljajući svoju bol u ovom definitivnom klasiku.
Osobit roman za osobito raspoloženje.
Potražite ga u našoj knjižnici. Nećete zažaliti.
-KRAJ-