Da, naslov je zbunjujući, ali valja zapaziti da se kod Borisa vraća Latinović, a kod Krleže Latinovicz! Kad bi se od romana radile remake varijante, onda se nitko ne bi čudio Borisovom postupku, ali budući da to nije običaj, osobito ne u nas (eventualno se kradu ideje ili plagira), u književno-kritičarskim krugovima ipak je to izazvalo uzdignutu obrvu. Nije to ni parodija, a bogme ni hommage Krleži. Boris Perić (1966.) ima dovoljno spisateljskog iskustva (sjetite se samo popularnog Vampira iz 2006. ili D'Annunzievog koda iz 2007.), ali i znanja, mudrosti i književnog zanata (uostalom i prevoditelj je) da bi se bavio nečim tako "tankim". Kako će reagirati široko čitateljstvo, ne znamo, ali budući da roman i nehotice ima sastojak "Sex & Drugs & Rock & Roll", želim mu dug i buran život.

Kako će reagirati široko čitateljstvo, ne znamo, ali budući da roman i nehotice ima sastojak "Sex & Drugs & Rock & Roll", želim mu dug i buran život.

Boris si je dao puno težu zadaću: napisati roman o Filipu Latinoviću našeg doba, a Krleža mu je pritom predložak ili nadahnuće, kao sjajno djelo koje i sam poštuje upravo zato što i nama danas govori univerzalnim jezikom, što u njemu prepoznajemo svoje vrijeme, ljudske naravi i navade, izopačenosti i rasap, nemoć pojedinca i sveopću pokvarenost (danas se to zove korupcija).

I ne morate prvo čitati Krležu da biste čitali Perića – ne opterećujte se time (mislim, ako ste šmirali lektiru). Premda mi se čini da bi na Perićevu romanu ipak trebala stajati oznaka "not recommended for children under 12", što u Krležino vrijeme nije ni postojalo, a danas je više-manje licemjerno pranje ruku (i komotnost) od toga da djeci objasnimo zašto je "važno ne skidati pločice sa zida u kupioni" (besmrtna špica radijske emisije Mladena Kušeca Bijela vrana). Draga djeco, sve je u redu, čitajte Perića ako vam (biološki) otac nije saborski zastupnik koji je omastio brk u pretvorbi i majka nije tranzicijska preljubnica. U protivnom, ne snosimo troškove vašeg psihoterapeuta.

No, tu je još jedna referenca koju je potrebno, ali nije nužno poznavati prije laćanja Borisovog štiva: roman Venera u krznu Leopolda von Sacher-Masocha, kultno štivo kojim se, kažu, nadahnjivao i sam Krleža. Boris je motive iz Sacher-Masocha iscizelirao u složene psihološke odnose, u situacije na kojima bi mu i austrijski grof pozavidio, scenografiju koja je smjelija od predloška.

Dakle, današnji Filip Latinović, hipersenzibilni slikar, vraća se, nakon 23 vremenske jedinice, iz duševne bolnice na kraju grada. Od Vrapča do Zagreba put ga vodi preko groblja na Stenjevcu i indikativnog susreta s grobljanskim čuvarom. U gornjogradskoj ulici čeka ga maleni atelje koji mu je priskrbila majka Terezija, nekadašnja trafikantica koja je u pretvorbi "stekla" lanac trafika zahvaljujući dugogodišnjoj preljubničkoj vezi sa saborskim zastupnikom Zvonimirom Krčelićem. Filip, koji se "liječi od terapije", u krčmi Stari krovovi, susreće Vladimira Baločanskog, kojeg se mutno sjeća i prije nego je bio od svijeta odijeljen 23 vremenske jedinice. Baločanski je bio javni bilježnik, pa i viđeni odvjetnik, koji je odslužio svoje u Remetincu zbog krađe i zloporabe tuđih identiteta, a sada je posilni fascinantne gđe Ksenije (pravo ime Krležine Bobočke). Ubrzo dijele očaranost Ksenijom, ali za Filipa to znači duševno previranje, poniranje i samopropitivanje. Seksualnost u odnosu Filipa i Ksenije složena je, i pokazat će se, obilježena njezinim poslom. Odnos dodatno komplicira i Filipu duboke mutne vode muti Sergej Kirijalez, bivši promatrač međunarodne zajednice, liječnik i samouki kipar iz Odese, pronicavi analitičar koji naglas govori ono što slikar ne želi čuti.

Filipovu opsesiju Ksenijom potiče i jasno sjećanje na sliku koju je vidio u Varaždinu (slika na naslovnici, Miljenko Stančić, Filip Latinović, 1954.), razgolićene žene meka, tjestata trbuha i krhkog mladića iz poluprofila. Ta slika, njezine sjene, slojevi interpretacije i "okidači" u Filipu, lajt motiv su romana. Ujedno, to je Filipova potraga za vlastitom slikom. No, postoje još dva: "Gol trbuh, čađa i čuđenje u mladićevu licu; sinestezija, zgranutost i stokholmski sindrom." Kao umjetnik (a valjda i kao muškarac), Filip traga za sinestezijom, ali susreće se sa stokholmskim sindromom – jer i sama je ljubav tek stokholmski sindrom. Zvuči zastrašujuće, ali kad bolje razmislite…

Kad zaista zabole, udarci biča ne otvaraju srce, nego ga skamenjuju u srdžbi i gnjevu.

U istoj gornjogradskoj ulici (a to je Basaričekova u kojoj doista postoji krčma sličnog imena, ali gdje je i sjedište Hrvatskog društva pisaca), pred vratima na kojima piše SMS studio, Filip spoznaje čime se Ksenija bavi: vlasnica je sado-mazo "studija" u kojem odabrana i imućna klijentela ostvaruje svoje fantazije pod bičem okrutne domine. No, naš suvremenik Filip, nije u potrazi za izgubljenim djetinjstvom nego za specifičnom vrstom bola: jedan od motiva romana je i potraga za smislom S-M boli. "Kad zaista zabole, udarci biča ne otvaraju srce, nego ga skamenjuju u srdžbi i gnjevu. Kad zaista zabole, okrutni zakoni vlastodržaca ne krote podanike, nego otvaraju gnojne rane najcrnjeg egoizma s jedne i paničnog straha za vlastiti život s druge strane, pa neka se onda izigrani životni rogonje i dalje kunu da uživaju u ženinoj ćudljivosti ili tobožnjoj smislenosti mudrih zakona, neka o tome pišu pjesme, traktate i romane, ali oko njih više neće biti nikoga da im povjeruje."

Jedan od ključnih trenutaka romana jest kad Filip ponudi Kseniji ugovor o vlastitoj podložnosti – jer to je slika nas samih i naših odnosa: priznali ili ne, svi smo u dobrovoljnim, pa i iznuđenim, ugovornim sado-mazo odnosima. "Gospodin Filip Latinović, u daljnjem tekstu Kamilo Gregor, obavezuje se da će biti ponizan rob i sluga svoje gospodarice, gospođe Ksenije Radović, dokle god ona to bude smatrala prikladnim, i radosno otrpjeti svaku kaznu, koju ona bude odredila za njegovu drskost, previde i prestupe, a smije ga kažnjavati i bez ikakva povoda, naprosto radi razbibrige, bude li joj tako po volji."

Isto tako, bude nam jasno da su „23 vremenske jedinice“ aluzija na hrvatskih 23 godina tranzicije, posttranzicije, predeuropske, što bi rekao Perić: "23 godine ludila i prevare, koje su nam svima zajedničke."

Boris Perić se osim motiva likova i dijelom njihova odnosa, vješto poigrao i s čuvenom krležijanskom rečenicom (najdulja je na str. 111., a tko nađe dužu, plaćam kavu), jezikom (od kojeg se današnjim lektorima diže svaka dlaka na tijelu), stilskim sredstvima i jezivim ozračjem tjeskobe, svekolike patologije i propadanja.

Nepobrojivi su slojevi i fasete ovog sjajnog romana i izazov su za zahtjevne, pomnjive čitače koji uživaju u skrivenim referencama, aluzijama, metaforama, blic-analizama, traganjima, neuobičajenoj sintaksi i bogatom vokabularu.