Razmišljam kako vam se divno poklopilo da vodite galeriju u okviru jedne gradske knjižnice i tako objedinite sve svoje profesionalne interese i studijske grupe, komparativnu književnost, povijest umjetnosti i bibliotekarstvo. Je li zagrebačka knjižnica S. S. Kranjčevića vaše prvo radno mjesto?

Ne. Odmah po završetku studija radila sam u gimnaziji u Puli. Tada se škola zvala Branko Semelić i uključivala je gimnazijske, ekonomske i medicinske razrede. Svima sam njima, po različitim programima, predavala predmet koji se zvao likovna kultura, a u osnovi je to bila povijest umjetnosti. Nije bilo jasnog programa, ni udžbenika, tako da sam dobrim dijelom morala sama kreirati program.

Ta mi je sloboda bila izazovna, a usto sam imala sjajne učenike koji su voljeli predmet pa me je i njihov interes prilično motivirao. Inače, sam sustav nije bio ni malo poticajan, što se očigledno nije ni do danas promijenilo pa se propusti sistema pokušavaju pokrpati entuzijazmom nastavnika.

Na knjižničnom odnosno galerijskom webu navodite, otprilike, kako je prostornim preklapanjem galerije i knjižnice te njihovom međusobnom interakcijom svako od tih dvaju mjesta kulture postalo hibridnom formom. Kako taj međuodnos izgleda u svakodnevnoj praksi?

Galerija nema formalnu prostornu markaciju. Nema nikakvog natpisa koji bi upućivao na nju, tako da naši korisnici knjižnice nisu nužno svjesni da postavi i instalacije koje se izmjenjuju pripadaju sferi umjetnosti. Oni su im posredovani knjižnicom kojoj vjeruju više nego li suvremenoj umjetnosti za koju mnogi misle da je namijenjena nekom drugom. Galerija je na taj način uronjena u svakodnevicu i potpuno joj je približena. Ne zahtijeva profesionalnu publiku ni posjetitelje namjernike, niti uspostavlja izdvojenu estetiku poput klasičnih galerijskih prostora.

S druge strane, knjižnica je jasno definirana u svojoj simbolici, rutini, pravilima ponašanja. U konačnici, priznali mi to ili ne, knjižnica je instrument kontrole dominantne kulture. Galerija svojim sadržajem i intencijom unosi rupture u takvo mjesto. Provocira, postavlja pitanja. Tako su oba mjesta narušena u svojoj čistoj formi i malo su i ovo drugo.

A vi, što vam je bliže, knjižničarstvo ili kuriranje, što doživljavate svojom primarnom vokacijom?

Hvala vam na ovom pitanju jer ga sama nikada nisam postavila na ovaj način. Nisam tražila relaciju, ali sada u pokušaju odgovora na vaše pitanje, shvaćam da je moj pristup knjižničarstvu kustoski. Kuriranje podrazumijeva propitivanje, istraživanje, traženje načina posredovanja i komuniciranja ideja i narativa, eksperimentiranje i obrtanje vizura. Mislim da bismo na svemu tome i kao knjižničari morali ustrajati umjesto da se, što je čest slučaj, zavaravamo idejom o neutralnosti knjižničara.

Galerija Prozori već dugo je kultna institucija, specijalizirali ste se za konceptualne i participativne umjetničke prakse, a suvremeni umjetnici vrlo rado izlažu kod vas, u vašim knjižničnim prozorima, odnosno 30 metara dugim izlozima. Kako to da ste se usredotočili isključivo na suvremenu umjetnost?

Knjižnica je živo mjesto susretanja. Pritom se ne radi samo o susretima ljudi, već o čitavom nizu konfiguracija koje se tu susreću i odnosa koji se uspostavljaju: socijalni, prostorni, simbolički, kulturni, povijesni, ekonomski... Svi, ili svaki od tih odnosa, ne samo da nose neku asimetriju o kojoj valja govoriti i na koju treba ukazati, već su često i slika neke aktualne društvene neravnoteže.

Čini mi se da galerija u knjižnici mora o tome govoriti, a to je moguće samo kroz suvremenu umjetnost. Ona, naime, s obzirom na to da nije zadata disciplinarnim okvirima, ima alate i metode da govori o problemima „sada“ i „ovdje“.

Nastavno na prethodno pitanje, što sve morate poduzimati da bi se održala ta živa galerijska aktivnost, uspješna suradnja s umjetnicima, ali i kvaliteta sadržaja koje izlažete?

Na neki način je to stalna borba. Budući da nismo primarno galerija, nismo dovoljno dobro tehnički opremljeni. Naporno je stalno posuđivati opremu, izlaziti na kraj s malim budžetom, prilagođavati se vrlo ograničenim uvjetima ili se boriti s očekivanjima i stavovima dijela publike pa čak i profesionalne sredine. Ali ne mogu se sjetiti da sam ikada s nekim umjetnikom ili umjetnicom imala nesuglasice, da bi netko od njih postavljao zahtjeve koje ne možemo ostvariti.

Svi dajemo sve od sebe i mislim da se to vidi u kvaliteti i profesionalnosti koju dosižemo. Jedna od osnovnih stvari od kojih ne odustajem je pokrivanje umjetničkog honorara i svih produkcijskih troškova. Na žalost, mnoge galerije kod nas nemaju tu praksu.  

U kojoj mjeri se vaša galerija razlikuje od samostalnih galerija? Nešto uvjetno rečeno srodno Galeriji Prozori u Zagrebu radi i Galerija VN.

Mislim da sam dijelom već odgovorila na ovo pitanje kroz prethodne odgovore. Činjenica da dijele prostor s knjižnicom, Galeriju Prozori i Galeriju VN odvaja od klasičnih galerijskih whitecube prostora. Pritom i mi razvijamo drukčije koncepte, jer je VN čitaonica pa je prostor manje opterećen sadržajima i sličniji je klasičnom prostoru.

Zbog svoje neodvojivosti od knjižničnog prostora i namjene, Prozori se koncepcijski još više vezuju uz knjižnicu. No ono što obje galerije razlikuje od ostalih je i velika posjećenost. Mislim da nema umjetničke galerije ili muzeja koji bilježi stalnu posjećenost kao što je to slučaj kod nas. 

Kako odabirete radove, umjetnici vam se sami javljaju ili vi pratite i pronalazite njih?

U godišnjem programu jedan je dio umjetnika i umjetnica pozvan, a jedan odabran po natječaju. Galerija ima Savjet koji razmatra prijedloge pristigle na natječaj. Uz mene kao voditeljicu Galerije, tu su kolegica Petra Dolanjski, knjižničarka i povjesničarka umjetnosti, povjesničarka umjetnosti Maša Štrbac te umjetnice Božena Končić Badurina i Andreja Kulunčić. Razmatra se potencijal prijedloga, inovativnost i uopće funkcioniranje predloženog rada u našem prostoru.

Možete li izdvojiti koji od pamtljivijih/ neobičnijih projekata u galeriji Prozori i najaviti neku od izložbi koje nam predstoje ove zime i u idućoj kalendarskoj godini?

Uh, teško pitanje. Imali smo mnogo vrlo dobrih i zanimljivih projekata pa čak i svjetsku zvijezdu poput rumunjskog umjetnika Dana Perjovschija koji je tjedan dana crtao na prozorima svojevrsni zagrebački dnevnik. U okviru projekata „Ovo nije kutija“ Ane Kuzmanić preveli smo tridesetak slikovnica, dok projekt „0 skupina“ Ane Hušman uključuje prijevod desetak stručnih tekstova među kojima su Hito Steyerl, Brandon LaBelle, John Berger itd. Radi se o izvrsnim prijevodima Marka Marasa tekstova koji nisu bili dostupni na hrvatskom. Mislim da je to dobar primjer kako knjižnica  funkcionira kao infrastruktura.

No ako me pitate da izdvojim neki rad onda ću se odlučiti za projekt „Nesigurne intervencije“ kolegice Petre Dolanjski jer smo njime možda najdublje zagrebli u društvo i direktno povezali knjižničarstvo i suvremenu umjetnost. Projekt je htio propitati položaj LGBTIQ osoba unutar programa, usluga i fondova narodnih knjižnica. U prvoj fazi, oformili smo fokus grupu zainteresiranih stručnjaka koju su činili kolegica Jasminka Pešut koja je vodila knjižnicu Centra za ženske studije, Andreja Gregorina iz Centra za ženske studije, Zvonimir Dobrović iz Udruge Domino, kolegice Ana Barbarić s Odsjeka za bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu i Aleksandra Pikić iz Sveučilišne i nacionalne knjižnice te Petra i ja.

Na slici: "Nesigurne intervencije: LGBTIQ korisnici u narodnim knjižnicama" , sastanak fokus grupe, 2016., umjetnička dokumentacija Helena Janečić

Umjetnica Helena Janečić napravila je umjetničku dokumentaciju naših sastanaka. Kolegice Barbarić i Pikić sprovele su on-line anketu kojom su propitale zadovoljstvo LGBTIQ osoba narodnim knjižnicama u Hrvatskoj, obuhvativši više od 200 osoba. Rezultate, kao i cijeli projekt, predstavili smo na okruglom stolu na kojemu je sudjelovao i Mario Hibert s Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Budući da su rezultati ankete pokazali da LGBTIQ osobe ne prepoznaju narodne knjižnice kao svoje sigurno mjesto, ni kao mjesto koje zadovoljava  njihove informacijske potrebe, uputili smo zahtjev za formiranjem Radne skupine za LGBTIQ korisnike pri narodnim knjižnicama.

Prijedlog je prošao instancu narodnih knjižnica, no kada je upućen na HKD, naši su radni materijali, još uvijek neobjašnjenim kanalima, dospjeli u ruke radikalnog desnog političara Zekanovića koji je neposredno pred zasjedanje vijeća izveo nevjerojatnu medijsku kampanju usmjerenu protiv ovoga prijedloga. Prijedlog doista nije prošao na HKD-u. Ipak, ne smatram projekt neuspjelim. Otvorile smo temu koja je bila potpuno ignorirana u knjižnicama.

Naše kolegice koje se bave klasifikacijom također su pokrenule temu predmetnih odrednica kao određenoga - ja bih rekla, ideologijskog - konstrukta,  a i mi smo same imale priliku govoriti o ovom projektu na različitim stručnim skupovima. Drugi segment projekta bila je izložba „Flowerworks“ Silvija Vujičića. To je bila sjajna izložba.

Na fotografiji: Silvio Vujičić "Flowerworks", 2017, foto: Karla Jurić, izložba je dio projekta "Nesigurne intervencije: LGBTIQ korisnici u narodnim knjižnicama"

Silvio je obrnuo perspektivu. Nasuprot anketi koja je pokazala da se LGBTIQ osobe ne osjećaju dobro u narodnim knjižnicama, on je pošao od činjenice da su knjižnica oduvijek uključivale LGBTIQ osoba, bilo kao autore ili kao junake. Zato je izvršio radikalni zahvat, strukturno interveniravši u prostor. Zamijenio je prozore drugima u koje je ugradio vijence prešanih tratinčica, maćuhica i ružinih latica. Na donjem rubu prozora ispisao je njihova simbolička značenja u koje je uključio i značenja iz queer slenga, preuzeta iz internetskog Urban Dictionaryja, izjednačujući tako zazor i ljepotu. Otisnuli smo još i bookmarkere s tratinčicama koje smo umetali u knjige te plakate koje smo dijelili.

Što se tiče projekata s kojima završavamo ovu godinu to je projekt Petre Mrše koji se bavi tinejdžerskom ovisnošću o kompjutorskim igricama, a radi ga s osam učenika iz obližnje osnovne škole te izložba Neli Ružić „Nigdina“ u okviru koje objavljujemo i artist book.

Moram spomenuti da smo objavili desetak umjetničkih knjiga u okviru programa Galerije Prozori.

Vaša knjižnica pripada četvrti Peščenica, riječ je o jugoistočnom dijelu grada, pomalo već rubnom, koji je dugo smatran i malko problematičnim. S druge strane, jedan od dijelova Peščenice, naselje Volovčica u čijem središtu se knjižnica nalazi, planski je građeno, ugodno i starinski toplo.

Bez obzira na udaljenost od centra grada, u neposrednoj blizini knjižnice niz je kvalitetnih kulturnih sadržaja, Kulturni centar Peščenica, a unutar njega galerija Događanja te Kazalište Knap. Na koji način se odvija razmjena između vaše knjižnice i galerije s jedne strane i kvarta tj. njegovih stanovnika s druge? Što sve knjižnica čini za svoje susjede, kako ostavlja trag, utiskuje pečat?

Da, Pešča je kvart s lošom reputacijom, ali je ustvari pitom i ugodan za život. Knjižnica kao i Centar Knap predstavljaju sadržajna i urbanistička čvorišta. Pogotovo knjižnica koja se nalazi na sjecištu svakodnevnih kretanja stanovnika – između Doma zdravlja, banke, pošte, kafića i općine. Između crkve i placa itd. Ispred knjižnice su klupe pa ljudi ovdje, i oni koji ne ulaze u knjižnicu, često odmaraju, komentirajući s distance ono što se događa u knjižnici.

Knjižnica sa svojim izložbama modificira estetsko polje i sve to interferira s njihovim osobnim okolišem. Prošle godine smo u okviru projekta „Pronađeno vrijeme: foto-album četvrti Peščenica“ slovenske umjetnice i dokumentaristice Anje Medved koja je proučavala Novu Goricu, što je primjer sličnog urbaniteta, skupljali fotografije iz kvarta. Ljudi su bili oduševljeni i donosili su fotografije. Nadam se da ćemo uspjeti napraviti jednu zajedničku knjigu.

Na fotografiji: Anja Medved: Pronađeno vrijeme: fotoalbum četvrti Peščenica, 2018, foto: Ivan Buvinić

Najljepše u radu s korisnicima je što?

Pa upravo to zajedništvo koje se stvara. Neka uzajamnost, ljubaznost, ali i osjećaj da radiš nešto potrebno. Ponekad napravimo nešto što je više od očekivanog. Primjerice, u okviru projekta Branke Cvjetičanin „Delegacija“ išli smo na edukativni izlet u Labin i Rašu i posjetili stanovnike Krapna. Za korisnike je to bilo potpuno besplatno, uključujući ručak i sendviče za put.

U okviru drugog knjižničnog projekta „Priprema, pozor... kazalište!“ uspjeli smo, u suradnji s umjetničkim kolektivom ŠKART i beogradskom NGO Grupom 484 na nekoliko dana dovesti u Zagreb djecu iz doma bez roditeljske skrbi u Beloj Crkvi u Srbiji. S kolegicom Gordanom Rešicki iz školske knjižnice u Kutini doveli smo romsku djecu koja su u sklopu projekta osmislila s Ljubicom Letinić radiofonijsku igru. Sve su to pothvati koji izlaze iz okvira redovnog poslovanja, iziskuju upornost, a pokreću se entuzijazmom i suradnjom jednako tvrdoglavih ljudi.

Ono što raduje u svemu tome, osjećaj je da smo nekoga osnažili i da smo svi skupa prošli kroz neki transformativni proces.

Kako ste uspjeli nadrasti ograničenja kvartovske knjižnice i postići da vam posjetitelji dolaze odasvud, i s drugog kraja grada?

Na otvorenja dolazi galerijska publika neovisno o mjestu stanovanja. Umjetnička je scena mala i podržava se. Kada smo imali riječke umjetnice Tajči Čekadu ili Nadiju Mustapić došla je čak i publika iz Rijeke. No nije sa svim događanjima tako. Nažalost još nismo iznašli neku uspješnu strategiju privlačenja publike.

Da imate odriješene ruke, više financijskih sredstava, na koje biste sve načine unaprijedili poslovanje?

Mislim da bi svaki segment našega poslovanja, od nabave do opremanja prostora i programskih djelatnosti  bio unaprijeđen s dobrom financijskom potporom i promišljeno uloženim sredstvima. Vrlo često neke dobre zamisli padaju u vodu jer ih ne možemo financijski podržati.

Voljela bih imati novac za produkciju složenih projekata koji bi mogli obuhvatiti široku interdisciplinarnu mrežu kao baze za uspostavljanje novih dispozitiva i novog znanja, a to bi trebala biti također jedna od misija knjižnica.

Na radnom vam je mjestu jako dinamično, uz to i pišete, izlažete na konferencijama, usavršavate se u struci itd., dakle, vaš pristup poslu nije činovnički, treba tu puno entuzijazma, svježine, interesa za profesiju, znatiželje za ljude...

Dosadi li  rad na istom mjestu, a kad eventualno dođe zamora kako to rješavate? Kako uspijevate neprestano pronalaziti nove kuteve gledanja, te male pomake koji radnu svakodnevicu i naposljetku struku čine smislenom i lijepom?

Da, dođe do zamora. Uglavnom zato što se opteretim obavezama do mjere fizičke iscrpljenosti. Tada zamišljam neki svoj lijepi život u kojemu čitam beletristiku i kuham pekmez. Ali me brzo opet nešto ponese pa san o pekmezu ostavim za kasnije. U svom se poslu susrećem s vrlo zanimljivim ljudima.

Svatko od njih donese neki novi pogled, zahvati u određene aspekte života na specifičan način pa stalno učim. Osim toga, neprestano se pitam što doista pomičemo izložbom ili nekim drugim programom koji radimo pa uvijek iznova propitujem i revaloriziram vlastiti rad. Mislim da se time nužno otvaraju novi kutovi gledanja.

Jedan vaš dan u razdobljima kad pripremate nešto novo u knjižnici, kako to izgleda, koliko je intenzivno i stresno?

Jako je intenzivno. Takvi su poslovi uvijek intenzivni, uključuju organizaciju, pisanje predgovora, najave, nema radnog vremena, nema pauze. Uvijek se ispostavi da nešto fali, da  nešto mijenjamo, tehnika se pokvari...

Dan pred otvorenje izgleda tako da cijeli dan radimo na postavljanju, a ja dodatno obavljam svoj informatorski posao pa trčim amo-tamo. Često se dogodi da izložbu postavljamo do samoga otvorenja ili da me prvi posjetitelji zatječu s krpom i sredstvom za pranje stolova. Ali i to je dio posla. Vjerujem da se svugdje izložbe tako postavljaju.

Možete li nam ukratko pojasniti ustroj svoje knjižnice i predstaviti kolege, koje su im uže specijalizacije?

Knjižnice grada Zagreba čini 38 područnih knjižnica s dvadesetak ogranaka tako da doista premrežujemo cijeli grad. Unutar toga ljudi se bave različitim stvarima i bilo bi nepošteno izdvajati neki od projekata iz jednostavnog razloga što ni nisam u sve upućena. U mojoj knjižnici uz odjel nabave i obrade imamo dva posudbena odjela – za djecu i za odrasle. Kolega Željko Vrbanc je godinama na dječjem odjelu i tu je razvio glazbenu igraonicu za najmlađe koja kontinuirano traje tridesetak godina.

On je i jedan od inicijatora KGZ banda, knjižničnog kućnog benda koji okuplja knjižničare - glazbene profesionalce ili ljude koji se skoro profesionalno bave glazbom. Ja, pak, vrlo usko surađujem s kolegicom Petrom Dolanjski koja je povjesničarka umjetnosti i informatorica je na dječjem odjelu. Ona je, kao dio galerijskog programa na dječjem odjelu, pokrenula „Malu školu umjetnosti“ pa zajedno istražujemo načine pristupa publici, kako odrasloj tako i djeci.

Na fotografiji: Ana Kuzmanić "Ovo nije kutija", 2017, foto: Ana Kuzmanić

Do studija na Filozofskom fakultetu živjeli ste u Puli. Pula je mitski grad, kako je bilo odrastati tamo?

Moje djetinjstvo u Puli, šetnja s vrtićem kroz borovu šumicu do mora i svakodnevno igranje uz more, danas mi se čini kao privilegija. No možda u nekoj dobi uvijek počinjemo razmišljati o svojem djetinjstvu kao nekom boljem vremenu.

S druge strane odrastanje u Puli, bilo je odrastanje na rubu svijeta. Bez puno izbora. Kao da smo bili odrezani, nismo imali kazalište, tek rijetka kina. Trčali smo, kao po zadatku, na sve predstave koje su gostovale. Ta je situacija tamo negdje ranih osamdesetih, prije nego što sam otišla iz Pule i ustvari se više nisam vratila, stvarala i intenzivnu alternativnu scenu koju sam, moram priznati, tada pratila samo informativno.

Pula je, kao što ste rekli, mitski grad izbjeglica i bjegunaca. Čini mi se da i danas u Pulu ljudi dolaze, ali da ih još više odlazi i da se iz Pule uvijek odlazilo. Andrea Matošević je nedavno objavio etno-filozofsku studiju znakovitog naslova „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“. Nevjerojatno je kako taj naslov, iako semantički nepotpuno definiran precizno opisuje iskustvo života u Puli. Vjerujem da svi mi koji ga dijelimo vrlo dobro znamo što podrazumijeva.

Što čitate, slušate, gledate, koliko vremena vam ostaje za kulturne sadržaje koji nisu vezani uz vaš posao?

Trudim se ne propustiti kazalište, filmove, izložbe. Na mahove mi to uspijeva, a onda ima perioda kada vrijeme jednostavno protekne i ja shvatim da su izložbe koje sam htjela vidjeti već završile. Što se čitanja tiče, uvijek imam nekoliko knjiga koje čitam i još više onih koje čekaju. To je jedna od dobrih strana rada u knjižnici.

Stalna dostupnost knjiga. Dugo putujem do posla i općenito se često vozim tramvajem. Zato uvijek imam u torbi knjigu za tramvaj. Ovih dana su to pripovijetke Eve Menasse “Životinje za napredne”.

I za kraj vječno pitanje - zašto je knjižničarstvo važno?

Nema više puno mjesta koja odolijevaju komodifikaciji i komercijalizaciji. Knjižnice su jedna od rijetkih. One bi trebale biti mjesta socijalne pravde, jednako dostupne svima, no, s druge strane činjenicom da ipak predstavljaju određeni kulturni poredak, njihova se potpuna otvorenost dovodi u pitanje.

Kritičko bi knjižničarstvo trebalo biti korektiv te dvostrukosti. U tom smislu mislim da je knjižničarstvo važno. Mi knjižničari morali bismo biti svjesni svoje odgovornosti da održimo knjižnice kao mjesta razlike.