Nekoliko mjeseci radio sam u dnevnim novinama na kraju studija, bio mi je to prvi pravi posao. Najviše sam mrzio kratke rubrike, kada bi na mene došao red za anketiranje građana, a centar grada pust zbog vrućina. Ne bi bilo ni psa na ulici pa sada ti anketiraj ljude. Ne bi bilo zgodno kada bi netko pristao dati izjavu, ali ne bi htio reći svoje ime. Ili bi rekao ime, ali se ne bi htio fotografirati pa bih morao tražiti novu žrtvu.

Prvi put osjetio sam se kao novinarski lešinar kada se dogodila prometna nesreća blizu studentskog doma u kojemu sam živio. Imao sam priliku doći prvi na mjesto nesreće, ali nisam otišao, nadjačao sam želju za ekskluzivnošću. Prvi put osjetio sam da moji tekstovi valja vrijede kada sam vidio da je naknadno u konkurentskim novinama izašao tekst nalik mom. Materijale za članke trebao sam samostalno pronalaziti i sastavljati, nisam dobivao gotove dopise, izvješća, članke i priopćenja – današnjim novinarima, naročito onima koji rade u lokalnim medijima sumnjive kvalitete, sve je nadohvat ruke, ne moraju tražiti vijesti, već sve dobivaju servirano. Pojedini novinari čak ne moraju ni izaći iz redakcije da bi napisali vijest, a kamoli reportažu ili kakvu drugu novinsku formu.

Istraživačko novinarstvo je, blago rečeno, postao poprilični raritet. Rijetki su novinari koji imaju volje uložiti trud u svoj tekst, pronaći skrivenu nepravilnost i predočiti ju javnosti. Još su rjeđi oni koji imaju prepoznatljiv stil pisanja, paze na gramatiku i zaista žele nešto postići svojim tekstovima, a ne samo zaraditi plaću. Dok pretražujem portale i čitam novine u papirnatoj formi, ne dobivam često dojam da novinari imaju pouzdane izvore informacija niti da imaju snage za čeprkanjem novinskih tema. U redu, ni ja nisam u tih nekoliko mjeseci, koliko sam bio u novinarstvu, ostavio značajan trag, ali sam barem bio na terenu te pisao o događajima kojima sam prisustvovao, nije da sam potpisivao ili preuzimao tuđe tekstove.

strip1

Primjer predanog novinara, kojemu istraživačko novinarstvo nije nepoznanica, imamo u stripu Zaboravljeni iz Anama (Fibra, 2019.). Priču je napisao Frank Giroud, a nacrtrao (i kolorirao) Christian Lacroix Lax koji je poznat hrvatskim stripoljupcima (Orao bez kandži; Gorak okus domovine i Azrayen). Giroudova priča nije izmišljaj, već se temelji na povijesnim događajima, o čemu Giroud iscrpno piše u predgovoru.

Giroudova priča odvija se u 1986. godini i dobrim dijelom govori o sudbini francuskih vojnika koji su se borili u dalekoj Indokini. Neki od njih prešli su na neprijateljsku stranu, a posmrtni ostaci nekih vojnika tek su nakon više od tri desetljeća prebačena u Francusku jer je konačno okončan spor između Pariza i Hanoija. Nicolas Valone, televizijski novinar koji iza sebe ima popriličnih uspjeha u svojoj profesiji, odluči istražiti gdje je nestao Henri Joubert koji se, prema službenoj verziji, vodi kao nestao. Ne zna se je li živ ili mrtav niti je li postao saveznik Ho Ši Mina? Da bi saznao što se dogodilo Joubertu, Valone prvo mora dobiti odobrenje nadređenoga i to mu pođe za rukom.

Da bi sastavio slagalicu o mladom vojniku, Valone posjećuje njegovu staru majku, priča s postarijom ženom koja mu je nekoć bila vojnikova djevojka, uspijeva pronaći njegove suborce iz Drugog svjetskog rata i Indokine. Sposoban je i uporan Valone u svojem istraživanju, umije povezivati podatke. Međutim, svojim istraživanjem narušava svakodnevicu i ustaljenu rutinu, ne odgovara svima što otvara stare rane. Pronalazi ono što bi se htjelo zametnuti i zagubiti, stoga Valone nailazi na otpor, jasno mu se daje na znanje da bi trebao odustati od istraživanja, što samo govori da čitava priča ima u sebi dozu tajanstvenosti. Kako potraga napreduje, tako novinara sve više kopka što se dogodilo s vojnikom, priča se postupno razvija i dobiva na težini.

Valone nije u cvijetu mladosti, iza sebe ima propali brak i kćer Sandru koja studira. Njegov je nesavršen privatni život vjerojatno rezultat posvećenosti poslu. Valone nije početnik, već je višestruko dokazan talent u novinskim vodama. Još ima volje za radom i ne može ga se samo tako zastrašiti ili natjerati na premišljanje – ne predstavlja mu problem uhvatiti se u koštac sa složenim društvenim prilikama i izazovima, nije od onih koji odustaju pri prvoj poteškoći; premda je prošlo puno vremena, pokušava razriješiti kompliciranu priču o vojniku, zanima ga njegova sudbina, tim više jer ga netko uporno nastoji spriječiti. Profesionalna etika ne dopušta mu odustajanje, želi ustanoviti što se točno dogodilo s vojnikom. Kamo će ga potraga odvesti, što će sve otkriti?

Giroudova priča ubrzo postaje prava napetica, triler koji nije izmišljotina jer, mnogi su vojnici uistinu iz raznih pobuda prelazili na suprotnu stranu. Zaboravljeni iz Anama dvodijelna je priča, prvotno je izašla 1990. i 1991. godine. U uvodnom tekstu Kad stvarnost nadmaši fikciju, koji vrvi brojnim povijesnim činjenicama, Giroud objašnjava kako je dobio ideju za priču, a navodi i nevjerojatne reakcije čitatelja koji su veoma dobro reagirali na priču koja, kako je ispalo, nije tek fiktivna priča, već se čitatelji itekako mogu poistovjetiti s radnjom.

strip2

Upečatljiva je i snažna Giroudova priča, a naročito je dojmljiv glavni lik, karakterni novinar Nicolas Valone koji ima i jasno oblikovane stavove i istraživačke sposobnosti. Nije idealan, ali zato ima ideale, nastoji sastaviti vjerodostojnu i pouzdanu priču! Tako predane novinare, koji srdačno i grčevito istražuju temu unatoč gnjavatorima što unose pomutnju ili rade za svoj račun po narudžbi, danas bismo trebali tražiti svijećom.