Zoran Žmirić (Rijeka, 1969.) u mnogočemu je zanimljiva riječka i hrvatska umjetnička ličnost. Zašto kažem uopćeno: umjetnička, a ne samo pjesnička, budući da je ovdje primarno riječ o njegovom poetskom prvijencu naslovljenom Zapisano metkom? Kažem to stoga jer je Žmirić zaista svestrani umjetnik i to se ne može ''preskočiti'' niti zanemariti. Naime, on je i prozaik, i pjesnik (osim što je član Hrvatskog društva pisaca, djeluje i kao autor unutar neformalne riječke književne skupine RiLit), i glazbenik (vjerujem da nema ne samo Riječana, ne samo građana Hrvatske, nego i mnogo šire, koji nisu čuli za riječke grupe Laufer, Grad i Grč kojih je Žmirić bio član u svojstvu basiste, ali i tekstopisca i autora glazbe) te umjetnički fotograf... Usto je i dugogodišnji novinar (od 1996. piše za mnoge portale i tiskovine, u nekoliko njih i u svojstvu glavnog urednika).

Dosad su mu objavljene sljedeće knjige: Kazalište sjena (zbirka pripovijedaka, Rijeka: Adamić, 2002.); Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (zbirka kolumni kritika društva; Zagreb: Meandar, 2005.); Blockbuster [1]Blockbuster je knjiga godine (2009./2010.) po izboru Hrvatskog književnog društva i po mnogim recenzentima najbolje antiratno prozno djelo napisano na Balkanu. Trenutačno je u pripremi prijevod na talijanski, poljski i danski jezik. (Wikipedija.hr).     (antiratni roman; Zagreb: VBZ, 2009.); Riječke rock himne (pregled nastanka najboljih pjesama riječkog rocka od 1979. do 2009. godine; Rijeka: KUD Baklje, 2011.); Snoputnik (putopisni roman; Zagreb: Hrvatsko društvo pisaca, 2014.).

Zapisano metkom (zbirka antiratne poezije) Žmirićeva je prva objelodanjena knjiga poezije (pod ''uredničkom palicom'' poznate i afirmirane mlade riječke pjesnikinje Kristine Posilović, a u nakladi Studija TiM znanog riječkog književnika, recenzenta, književnog urednika, novinara, kolumniste… i nakladnika Milana Zagorca).

Kao fotograf, Zoran Žmirić je autor naslovnica albuma Grad: Live in Palach (Dallas Records, 2006.), Vava: Soundtrack (Dallas Records, 2008.), Fit: Live in Stereo (Dallas Records, 2008.), Grad: Ne (Dallas Records, 2010.) i knjiga Antonija Županovića Kušnje (KUD Baklje INA Rijeka, 2006.) i Velida Đekića 91. decibel (VBZ, 2009.).

Hrvatski je branitelj i njegovi romani (posebice Blockbuster, dijelom i nedavno objavljen Snoputnik), kao i poetski prvijenac Zapisano metkom, odbljesci su onoga što je proživljavao – i što proživljava, s odmakom – kao sudionik Domovinskog rata na prvoj crti bojišnice i kao građanin Republike Hrvatske današnjeg vremena (o stanju u RH danas, odnosno o stanju u poslijeratnoj RH, nemam namjeru govoriti; svima nam je znano kakvo je…).

Konceptualno, zbirka je podijeljena u dva dijela/poglavlja naslovljena: Prije metka (za sve one lijepe dane koje smo propustili) i Poslije metka (nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio).

Pjesme nisu naslovljavane, odijeljene su jedna od druge tek križićima. Naslovi im uopće i nisu potrebni; naime, cijela je zbirka jedna pjesma, jedan život. Ne dio života, premda je riječ o dijelu života autora u vrijeme Domovinskog rata, nego čitav život, budući da je svaki stih jedna slika (a zbirka Zapisano metkom – svojevrstan je muzej koji nije dovoljno ni prostran da bi sve slike u nj stale), dok je pak svaka slika jedna vječnost – za života trajno zapisana i oslikana, urezana u autoru, neizbrisiva.

''nešto bih si rekao / ali ne mogu naći riječi / rukom noću prelazim po postelji / i kad pomislim da će mi/ utonuti u jagodice / da će mi se kao riba zakoprcati u šaci / osjetim prazninu / mrak mi se smije / svim mojim riječima koje je pronašao / tad dohvatim psovku da ga pogodim / ali i ona pobježe / kao ptica od pucnja zažmirim / i opkoljen svim pogledima koje sam ikada ugasio / gledam se / i po prvi put jasno vidim / sebe kakav jesam / pa zubima pustim krv niz usne / nešto bih si rekao / ali ne mogu naći riječi''

Pisane u prvom licu jednine i uglavnom u prezentu, slobodnim, nevezanim, pripovjedačkim stihom, malim tiskanim slovima, odnosno ''kršeći'' ortografska pravila s – tek tu i tamo – ubačenim (na pravim mjestima) pokojim razgotkom, refleksije pjesama-slika nižu se čas kao retrogradno prisjećanje događaja, čas kao mašta (pa i halucinacije), čas pak kao ispovijed nevidljivom ''svećeniku'' (samome sebi). Slikovitost i ekspresivnost, pomno osmišljenom kompozicijom osnaženom ritmičnošću stihova i biranim stilskim figurama (personifikacije, gradacije, paradoksi, ironija, metafore, asindeton…), isprepliću se tvoreći cjelinu te čitatelj stječe dojam da je on osobno lirski subjekt – da je on sâm autor i da su opisane emocije i doživljaji njegovi, vlastiti. Žmirić razgovara sa samime sobom u sebi i naglas; smjenjuju se zatomljene suze, grč u grlu, psovke, težnja za životom i razmišljanje o životu izvan ''ovog ovdje i sada'' (rata) sa željom za što skorijom smrću kao uskraćenjem muka i istovremenim unutarnjim vapajem za životom, te sjeta, tuga, ljubav, čežnja, apatija, razočarenje, bijes… Spektar svih mogućih ljudskih afektivnih stanja.

Riječ je neosporno o iznimno snažnoj, izrazito ekspresivnoj i slikovitoj (u svim domenama slikovitosti: vizualnoj, akustičnoj, taktilnoj, gustativnoj i olfaktivnoj), filmski dočaranoj, ispovjednoj, vrlo emotivnoj refleksivno-narativnoj antiratnoj lirici. Snaga deskripcije u Žmirićevoj poeziji tolika je da involviranost čitatelja potiče strujanje trnaca njegovim tijelom kao da je riječ o osobno proživljenoj ratnoj drami, o svojevrsnom déjà vuu gotovo svakog ''filmskog kadra'' unutar knjige. Drugim riječima: Zapisano metkom je stihovani Blockbuster.

''u dnu pod korijenjem / kao šafranove glave / snježnu plahtu probijaju / tanki dječji prsti''

''kad je braco stigao u ceradi / stara je svu njegovu robu podijelila / nešto karitasu, nešto merhametu / a ono što je ostalo / završilo je u staračkom domu / par ulica od nas // kad god bih dolazio kući / ispred doma bih vidio / kako crvena karirana košulja mog brace / sjedi na klupi i igra šah / kraj nje njegove traperice / i plava vjetrovka koja sporo šeće / gore-dolje bez nekog vidljivog cilja // i svaki bi me put iznova / zbog crvene karirane košulje / traperica / i plave vjetrovke / neki igleni zubi ugrizli za srce // od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom / i makar nije bilo kraće / birao bih put s južne strane // jer rat je – / to sad uviđam / preuveličao neke riječi / kao što su domovina, junaštvo i čast / dok su neke male, tek obične – / kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka / ispale – / pismo sveto / za / sve to''

 

Autor izbjegava eufemizme, kadar je do bola jalno i krvavo izreći svaku misao koja ga tišti, opsovati bez pardona – što daje dodatnu snagu emocionalnom naboju stihova:

''opet se profesor iz susjedne spavaonice / napio prije večere / pa gnjavi ljude / recitira nekog richarda trećeg / kao da me briga / i za prvog i za drugog // 'samo se kukavice služe riječju savjest / smišljenom da straši jake ljude' / grakće i nastavlja kao da prijeti / 'savjest nek’ su nam mač i snažne ruke!' // nije savjest stih / profesore / nije ti to naplavina slova / kojom ispireš usta i pljuješ je nekome za vrat / savjest je sablast / zmija u crijevima / znoj pod pazusima na minus dvadeset / savjest je živa / kao rana // puše ti u uho dok nišaniš / zametne ti upaljač kad kreneš zapaliti selo / vlaži ti dlanove kada trgneš nož // (…) // …nadjenut ću joj ime richard / samo da joj imam nešto / napisati na grobu / metkom na truloj hrastovoj letvi // ubit ću je / profesore / savjest ću ubiti / olako / kao što ti ubijaš vrijeme / rakijom i recitacijama / trbuh ću joj rasjeći / profesore / crijeva ću joj zakucati iznad peći / a ti / ako me uhite zbog umorstva / posvjedoči / reci da je bilo / u samoobrani / toliko mi duguješ / profesore / mater ti pijanu i dosadnu''

 

''… jer sada / dok ležim na krčevini između panjeva / sam, posran i zapišan / i dok sunce me zasljepljuje kroz gusto, tamno granje / rado bih zaplesao / kao krvava lanena gaza / koju mi vjetar bezobrazno otima s lica / samo kad bi me netko trgnuo iz nesvjestice i natrag obuo čizmu / lijevu na desnu / desnu na lijevu / svejedno je''

Premda u pojedinim pjesmama nerijetko doziva smrt (antropomorfizirajući je u jednoj od njih kao pok. glumicu Bette Davis), očekujući da ga se što prije ''dočepa'':

''znaš ono / kada ti dosadi čekati / premda to bila i smrt / eto, meni je dosadilo / imam osjećaj da je kučka već odavna tu / skrila se i gleda me / igra se s mojim strpljenjem / ogrnula se kravljom kožom / eno je preživa na livadi i kao / gleda na drugu stranu / a točno znam da / kada okrenem glavu / trepće prema meni tim bette davis očima / iskopat ću ih, majke mi // ako sretneš smrt / neka ti ne bude teško / dovedi mi je ovamo / da završimo s tom farsom / samo, primijetiš li da / pod haljinom skriva / kutiju sa šahom / reci joj da taj film neće gledati / pa neka ga je sto puta snimio bergman…''

…kao antiteza, u nekim drugim pjesmama javlja se čežnja za životom. No autor je zarobljen u vrtlogu emocija, na trenutke i pun bijesa (osjeća se prevarenim, izdanim, pa i od sebe samoga – što se ne libi izreći):

''jedne večeri / ustanem se / i s najboljom namjerom krenem / u domovinski rat / no po putu se spotaknem / o nacionalni ponos // sve bi bilo ok / da mi nisu dali pušku / na kojoj je pisalo / црвена застава // što reći / pismo je pismo / dok je glava jedna / a ni s rogatima se nije bosti // i tako ti ja upišem fakultet u oslu / den norske veterinærinstituttet / znaš li koliko sobova godišnje napušta stanište / i ugiba tražeći bolje mjesto za život''

 

''kad skonča kurbin pir / sve ću zapisati – / o svemu ovome / i svemu onome / tko je do kraja / ostao na nogama / tko se s muzikom tukao / tko se sramotio / a tko gospodin ispao / koliko se pojelo, popilo / koliko u džepove trpalo / kući nosilo, ne iz nevolje / već zato jer se moglo // sve ću otkriti / sve ću reći / naglas čitati / sve odati // kako smo pijani plesali / krvavih očiju buncali / vlažnim lažima laskali / kako smo mladu za guzicu štipali / dok smo čestitali // sve / sve ću zapisati / i knjigu izdati / sebe već jesam / odavno''

S psihološkog aspekta lirski se subjekt razgoljuje u cijelosti, ne skrivajući ni najmanji, najintimniji dio sebe – ni onoga sebe kojeg smatra ''zlim, hladnokrvnim ubojicom'':

''vlak tutnji pa uspori / čelo na staklu / gledamo u svjetla grada / sjedimo u praznom zelenom kupeu / obojica u istom zelenom odijelu // ovo je raskršće / tu ćemo presjesti, za svoja odredišta // (…) // putem smo si prepričali živote / dok budemo stajali u redu za karte / jedan drugome više nećemo biti bitni / jedan o drugome više nećemo znati ništa // (…) // svog suputnika iz kupea / ubit ću s ruba šume / dok cigaretom bude / žario iz mraka / kao jedno od onih svjetala / u koja smo zurili iz vlaka''

 

''prošlog su tjedna / dvojica kartala / jedan je dobivao / drugi optuživao / pred jutro je / sijevnuo čelik / umiješalo se četrdeset ruku / i ohladilo glave // neku su večer / zajedno / otišli u patrolu / jedan se vratio sam / kaže da se dogodilo brzo / upali su u zasjedu / bilo je gadno / nije stigao niti opaliti / jedva je izvukao živu glavu // sinoć / kad je smrklo / iskrao se / i u mraku iza štale / potajice oprao nož''

 

''rekao je nešto što nije trebao / pa se dogovorio s mojim nožem / da se za ovaj život sasvim dovoljno napričao / danas sam sreo njegovu kćer / (…) / u razgovoru spomenemo njezinog starog / više mu ne pamti lice / no ja ga pamtim umjesto nje / četrdeset uboda / četrdeset pećina jednog razbojnika / četrdeset utočišta za primanje ljutnje / četrdeset rupa u koje sam izlio vatru svog bijesa / kao da i jedna sama nije bila dovoljna / prva fatalna / i trideset i devet za dodatnu ovjeru gnjeva / kažem joj da se ničemu ne čudim / ipak smo na koncu ratovali sa stokom''

Otkrivajući krhkost života i činjenicu da u hipu svjetlost postaje tama, ljudskost krhotina, da je ''moć'' koja je Odozgo dana svakome da oduzme život drugome – pa bio i taj drugi na ''suprotnoj strani'' – strašna, ničim opravdana, autor postaje svjestan da je ta ''moć'' dana upravo zato da bismo spoznali kako njome možemo vladati: koristiti je kao moć mržnje ili kao moć ljubavi.

''ona zna / da je svaka pukotina u stijeni / prolaz u svijet vila / da na tučku žive mali ljudi koji jašu pčele / i gljive da su kuće za patuljke // ona zna / da su planine šuplje / jer u njima žive gnomovi / ako na raskršću/ prisloniš uho na zemlju / čut ćeš pjesmu i bančenje goblina / u vodu se ne baca kamenje / jer možeš probuditi nimfe // ona zna / da se hodeći šumom ne pjeva glasno / jer se može upasti u vrzino kolo / i da na novogodišnje jutro u stijeni kraj jezera / otvore se vrata / od kojih put vodi u vrtove / kojima ravnih nema // gdje je sada / da mi sve to kaže / iznova / da joj priznam / kako zbog nje potkošulju oblačim naopako / da u džepu nosim čavao / a nad vrata vješam otvorene škare // gdje je da mi priča / gdje je da je slušam / i u sve joj priče / slijepo povjerujem''

''Pišući'' puškom ljudske tjelesne olupine (''ljuske'' u kojima obitavaju duše do trenutka susreta s metkom), autor sa svakim ispaljenim hicem ispaljuje u bezdan djeliće (nametnute) mržnje, shvaćajući da u njemu ostaje praznina. Ambis.

''o / kako bi osjećaj / koji stvara bijes / bio dobar / da nije gorčine / koja nakon njega / ostaje''

Suočen sa svijesti o, u ratovima počinjenim, (ne)djelima oduzimanja života, Žmirić ispisuje sljedeće stihove:

''pričao je jednom spiker / kako su na antarktici otkrili čudo / kanale ispod leda od vododerine / tragovi nekadašnjih rijeka, valjda / i fosilne ostatke bjelogorične šume / sve su sondirali i snimili / zaključili da je tu prije nas / bio neki drugi svijet / prije znanog ledenog doba / dakle / netko je tu živio, imao pismo, medicinu, tehnologiju / možda su letjeli i na mjesec / zašto ne? i nama je uspjelo, a nije da smo nešto mudri / pričao je jednom seljak / kada dugo sadiš krumpir / iscrpi se zemlja / stoga / nije loše / odmoriti tlo / na neko vrijeme posaditi travu / pustiti korov neka džiklja / prekopati / pa ispočetka, najbolje s mahunama / čemu se onda ljudi čude / i spiker skupa s njima? / prekopat će nas jednog dana kad izmorimo svijet / natopiti / i iznova zasaditi / doći će neki drugi, novi ljudi / i neće znati da smo ikada tu rasli / imali teslu, herodota, seneku i voltu / kopernika, arhimeda, tuđmana i slobu // proći će milijarda / i oni će / gledati neku drugu antarktiku / snebivati se od čuda / što su sto metara ispod leda / pronašli bakrenu kapsulu // jednom će njihov spiker pričati / kako je tu nekad živio/ neki drugi svijet / ili su planet možda / pohodili izvanzemaljci // nisu tu bili izvanzemaljci / nabijem vas / tu smo bili / moj kalašnjikov / ja / i okvir pancirnih metaka''

…i on moć mržnje, koja je u njemu ostavila crnu rupu plutanja u (bez)vremenu ispaljenih hitaca, pretvara u moć ljubavi:

''glava / razum / nesporazum / nepromišljen / glup / lud / ludost / ludost / ok / dalje // mašeš nekome / nož / zamahnuti nožem / krv / zaklati / pucaš / ubiti ljude / ubojstvo / ok / dalje // svađa / suze / strah / bol / grč / borba / rat / rat / ok / dalje // oko nas / sve / svijet / mi / čovjek / ti / srce / osjećaji / ljubav / predajem se''

Terapeutski učinak ispaljenih metaka i krvavih tjelesnih olupina koje ostaju nakon njih, proživljen nebrojeno puta i prenesen na papir, kaos čuvstava i zbrka slika u glavi koje više ne pripadaju ni prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti, nego su vremenska cjelina zarobljena u praznini trenutka koji nikako da prođe, gotovo shizophrene slušne i vidne halucinacije (likovi iz Carrollove Alise u Zemlji čudesa, dopuštanje mašti da se poigrava njime s (pod)svjesnom težnjom da u svoj toj nečovječnosti u kojoj se našao ostane Čovjek…) – sve su to izrezuckani djelići kolaža koji autora čine uspješnim ''osobnim psihoterapeutom''…

''preko polja /staklo mi približava tuđe lice / jednim pokretom mogao bih mu / provući olovo kroz oko / to bih i učinio kad / u njegovim očima ne bih vidio / moj davno izgubljen spokoj / zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega / u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi / ljetuje s djevojkom / spavaju u šatoru / jedno drugome kremom hlade ubode komaraca / ljube se / useljavaju u mali stan / farbaju zidove / na podu vode ljubav / ne želim to prekinuti pa gledam dalje / on cupka dijete u krilu / pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom / više je kašice na podu / on se smije i ljubi ga u musave obraze / ona pristavlja ručak / prostire stolnjak i postavlja tanjure / sporo se kreće, smeta je veliki trbuh / nosi visoko, sigurno je muško / ja, vladar njegovog života / sve mu to dopuštam / skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu / želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio / njegov život koji još nije proživio / odselit ću se u njegov grad / pratit ću ga / njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta / zbližiti se s njom / postati joj ljubavnik / bit će to naknada za glad koju osjećam / za blizinom / dodirom, daljinom / do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene / šeće s one strane polja / godi mi spoznaja da mi je nadsvijest / konačno poslala motivaciju / sad imam novi smisao s kojim započinjem dan / to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti / za svakog neubijenog povući ću recku / metkom koji mu je bio namijenjen / sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam / tako ću postati najveći neubojica / koji je hodao ovim poljima / i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti''

…međutim, usprkos vremenskom odmaku katkad se dogodi poneki ''blic'' i, unatoč osobnoj ''umjetničkoj psihoterapiji'', neke neočekivane životne (poslijeratne) asocijacije mogu dovesti do nekontroliranih akata kojih se lirski subjekt, iskreno i o tome progovarajući, i te kako stidi, osjeća grižnju savjesti (što se osjeti kroz ispisane stihove) te kao da se ispričava zbog toga (premda nije njegova krivnja), istovremeno svjestan kako nikad neće u potpunosti biti u stanju izbrisati slike, zatomiti emocije…, kako se – ma koliko on želio i nastojao suprotno – ne može posve ''odreći'' dijela života koji ga je, na neki način, doživotno obilježio:

''prije nego se dogodilo / lijepo sam zamolio / ne tražio / ne zahtijevao / zamolio sam ga / da me pusti sjesti / s druge strane // jedino mjesto u busu bilo je ono naopako / ono mjesto za trudnice i invalide / znate ono / gdje sjednete leđima prema vozaču / pa morate gledati / kako stvari promiču unatrag / kako odlaze od vas / kao život koji se odmotava / i bježi / a vi ga ne možete zaustaviti // rekao sam / 'prebacite se ovamo, vama je svejedno / dok se vozim ne mogu gledati unatrag' / mogao je i ljepše reći da neće / mogao je ne reći ništa / mogao je bilo što // mogao sam i ja / možda / ostati stajati / ali / žeravica je zakuhala u želucu / vatra je suknula kroz crijeva / para je pisnula kroz vene / razum se pregrijao kao kotlovnica // povukao sam ga za ruku / odgurnuo me / udario sam / jednom, dva puta, tri... / sve sam ih poslagao i gazio / krv je prskala po prozorima / neka žena je vrištala / raspao joj se najlon i naranče su se kotrljale autobusom / vozač je zaustavio nasred ceste / ljudi su bježali glavom bez obzira / netko vas je pozvao i sada ste tu // nikome ne želim zla / tog sam jutra na stanici / odlučio / da ću se ponašati pristojno / ali nisam mogao znati da će me ta vožnja unatrag / podsjetiti / kako su me jednom vezanog / posjeli naopako da gledam van /kroz prtljažnik teretnog kamiona / dok su nas vozili u šumu / da nas ne vrate kućama''

Zoran Žmirić prvenstveno je Čovjek (hotimice veliko ''Č''), a ne ratnik željan punjenja puške mecima i ciljanja u žive mete ni iz kojeg razloga i to (humanost) u svim njegovim djelima tematike koja se dotiče ljudske patnje, nevolje..., rat(ov)a uopće – i te kako dolazi do izražaja. Pacifist, emotivac ''skriven'' iza snažnog muškog ''garda'', svojom izvanjskom pojavnošću ne može skriti (pišući i fotografirajući) emocionalnu toplinu, ranjivost i nježnost, ma koliko se trudio. Ako se uopće trudi. On, pišući, ne krije razočarenje, ne skriva bol i gotovo brutalno je – na osebujan, sebi svojstven način – iskren u svojoj kritici današnjeg društva, primarno vođen emocijama, osjetljiv na nepravdu, poniženja, bol, nehumanost pod krinkom ''humanizma'', no ipak uočava i kolorit oko sebe jednako koliko uočava i sivilo svakidašnjice i crninu onoga što je do tog sivila dovelo. Na sreću, ono prvo (spektar ljepote života, unatoč svim crninama s primjesama bjeline koja tvori sivilo) kod Žmirića uspijeva potiskivati, koliko je to moguće, ovo drugo koje pak autor iznimno sugestivno prelijeva na papir u vidu proze i poezije, prazneći na taj način svoj bokal potiskivanog bola i unutarnjih borbi, ne bi li se tako (načas?) ne samo osjećao manje ranjivim, nego i da bi iskazao te čitateljima predočio što je tuga, što je bol, što je – rat…

Autor ne nudi ''recept'' kako dalje, kako se nositi s ojedinama koje – kod nekih ''samo'' izvana, fizički, a kod nekih i iznutra, emocionalno – ostaju kao posljedice rat(ov)a. Naposljetku, takvog recepta i nema: svatko nalazi svoj put, svatko ima svoj ''lijek''. Žmirić je svoj put našao i nastoji, premda neosporno razočaran državom za koju se borio i za koju su pale mnoge žrtve, hrabro koračati makadamom te ranjene države (svjestan besmislenosti posezanja za oružjem i ubijanja – možda i ne toliko tijela, koliko duša koje obitavaju u Jednome, koje su Jedno i koje se, naposljetku, vraćaju Jednome), države koja iz dana u dan biva sve ranjenija, kao lučonoša pacifizma, humanizma i ''propovjednik'' značaja sv(j)et(l)osti svakog pojedinog – tjelesno privremenog – stanovnika beskrajnog univerzuma koji nam vraća ono i onoliko što i koliko mu dajemo.

Njegovo razočarenje (kako kaže u podnaslovu drugog dijela zbirke: ''nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio'') najupečatljivije je u sljedećim stihovima:

''pet dana u tjednu / čovjek se ustaje u cik zore / umije se / ponekad i obrije / sat se vremena drnda autobusom / trpi tuđu nervozu i zadah / izađe dvije stanice ranije kako bi protegnuo noge / na ulazu u firmu prijavi se čuvaru / presvuče u garderobi / smjesti uz pokretnu traku koja vozi nagomilano streljivo / čovjek je fokusiran / svaki metak dohvati i mjeri nekom čudnom spravom / neispravan metak odbacuje u stranu / dobar je onaj koji može ubiti / kasnije ode na pauzu / podmetne karton na prljavu klupu / i sjedne / odmota sendvič i jede / gleda kako godinama na zidu prema stropu raste pukotina / onda plitkim ugrizima pojede bananu / i kratkim gutljajima dugo pije čaj od pelina / čitao je da je to zdravo za želudac / ostatak vremena drijema / kad se vrati do pokretne trake opet prevrće metke između prstiju /mjeri ih i traži grešku / dopušteno odstupanje je jedan mikron / jedan množen s deset na minus šestu metara / to čini razliku između života i kraja / prvih deset godina / čovjek je svakom metku uputio bojazan / pitao se hoće li izvršiti zadaću / pitao se koji će od njih pogoditi / to ga je opterećivalo / onda je prestao misliti / sad mu je puno bolje / više nema gastritis i ne pije čaj od pelina / jedino što mu povremeno padne na um / hoće li i ovaj mjesec / na vrijeme stići plaća''

 

''dobar dan / došao sam vam vratiti / sve velike riječi / sve parole koje ste mi onomad dali / a ja ih, glupan, uzeo // sve je u redu / nema ljutnje / niste vi mene ni na što nagovarali / krivnja je samo moja / to što sam pomislio kako ću vašim idejama / ispuniti svoje praznine / to je do mene gospodo / vi ste čisti k’o regrutske gaće // kako molim? / zašto sada i nakon / toliko vremena... / pitate? / pa, ta vaša gesla i slogani / u jedan su se mah, znate / dobro ukorijenili / i potrajalo je dok ih nisam sve iskrčio // nego / kad već pričamo // ako nije problem / dao bih vam i ovu prazninu što je ostala / nisam pametan što bih s tolikim bezdanom / osim da ga pretvorim u septičku jamu / nakon vaših fantazija / i ona bi mirisala // i hvala na svemu, naravno / nemojte štogod zamjeriti / sve ćete vi to bez problema / nekom drugom uvaliti / molim, samo zabilježite / da sve vraćam kakvo sam i uzeo / sve što ste mi dali / već je bilo korišteno''

S pedagogijskog aspekta Žmirićeva poezija iz zbirke Zapisano metkom trebala bi biti dostupna i preporučivana već i učenicima viših razreda primarnog obrazovanja i srednjoškolcima jer ona jasno, neupitno, čisto, bolno iskreno i do srži ogoljeno ukazuje na sve što bi mlade generacije (za koje se neprestance govori kako na ''njima svijet ostaje'', ali nikako da im se dopusti da počnu taj svoj budući svijet same graditi…) trebale usvojiti kao filozofski duhovno-kognitivni habitus, znanje za koje nije potrebno da ga same, ''na vlastitoj koži'', iznova usvajaju, nego preuzmu kao nešto što su generacije i generacije već ranije doživljavale i proživljavale, kao naslijeđeno generacijsko iskustvo, te nastoje na osnovi tih iskustava temeljiti gradnju nekog ljepšeg i humanijeg sutra, ne pitajući: Tko si?; Odakle si?; Koja ti je boja kože?; Koje si narodnosti?; Kojemu se bogu moliš i(li) klanjaš?… i inih pitanja o osobnim, ljudskim opredjeljenjima:

''kad koljači / kleknu kraj poklanih / kad vukovi / padnu do janjadi / kad nam vjetar / s kičme zguli meso / kad nam hladna kiša / spere kosti / kad kroz bijela rebra / nikne trava / kad kroz usta / sjemenje proklija / kad se magla / provuče kroz oči / kad procvili bura / kroz slabine / u prsima / guja splete gnijezdo / u sred čela / med porodi pčela // tko li će nam kosti raspoznati / tko li će nas moći razvrstati''

Znakovita je njegova posveta supruzi na uvodnoj stranici zbirke Zapisano metkom: »''Jednoga dana, kada se probudimo, svijeta neće biti.'' Carmeli, koja uvijek čeka.«

Ne dopustimo da se ostvari nestanak svijeta kad se probudimo, nego budni u ovom trenutku (ovoga što smo imenovali ''vremenom'') ukažimo – kako to i Žmirić čini svojom antiratnom poezijom (i prozom) – da nema tog metka ni razloga koji je vrijedan ijednog ukradenog dječjeg osmijeha.

''rekla mi je prije polaska / ako vidiš kakvo dijete / nasmiješi mu se / tako ćeš ga uvjeriti / da je svijet dobar // pa i da se nasmiješim / zar bi ga to uvjerilo / kako smo mu djetinjstvo s razlogom oteli / kao krivca kakvog / da smo ga time kaznili / mi veliki, jaki i najpametniji // zar osmijehom da mu lažem / kao onaj što poljupcem izdao je osmijeh''.

Zapisano metkom uskoro i na našim policama...