Nada Topić u zadnjih pet godina objavila je pet zbirki pjesama (Meteorologija tijela, Bezbroj i druge jednine, Stope u snijegu, Otac i Sestra), zbirku kratkih priča (Male stvari) te znanstvenu monografiju (Knjižara Morpurgo u Splitu: (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja). Pridodamo li tome još — davno ispisan — pjesnički prvijenac te slikovnicu, možemo reći kako se pred nama nalazi formirana autorica s bogatim, ali neprepoznatim književnim opusom.

Zahvaljujući tragičnom narativu zbirka je strukturno kompaktna te pruža zaokruženu cjelinu koja daleko nadilazi postavljene činjenične okvire. 

Čini se kako su veću pažnju uspjele izazvati jedino Meteorologija tijela ulaskom u konkurenciju za nagrade „Risto Ratković“ i „Tin Ujević“ te Male stvari koje su izdane od strane V.B.Z.-a.

Zamjetno je to bilo i na nedavnom predstavljanju Stopa u snijegu u Rijeci u sklopu Vriska kada je aktualnu zbirku zameo razgovor o Malim stvarima, ali i (pre)ambiciozna ideja organizatora  da se cijeli  opus sažme u 45 minuta. Šteta jer njena zadnja zbirka u izdanju Meandarmedia zaslužila je više od iščekivanja da će se — kako je (ne)spretno kazala jedna od gošći — zvijezde poklopiti kako bi se pročitala.

Stope u snijegu je tanka zbirka od tridesetak pjesama koje literaliziraju novinske članke iz Slobodne Dalmacije pod naslovima „Na Kozjaku iznad sv. Kaje smrzla se dvojica dječaka“ te „Noć nad provalijom: Kako je došlo do tragedije na Kozjaku?“ koji se nalaze na kraju knjige. Zahvaljujući tragičnom narativu zbirka je strukturno kompaktna te pruža zaokruženu cjelinu koja daleko nadilazi postavljene činjenične okvire. Nada Topić grabi iz „papirnatog pamćenja“ te se odlučuje za pomnu rekonstrukciju izrečenoga u svrhu legitimiranja sjećanja vodeći se pritom Tadijanovićevim stihovima („Jutros je bio trag mojih stopa okrenut:/Kako se kući vraća./I nezasut.“).

Autorica se bori protiv kritičnosti historije (novina) koja je — slušamo li Pierrea Nora — desakralizirala i ispraznila mjesta pamćenja. Ako nastavimo hodati po tankoj liniji da je pamćenje danas promovirano u središte historije, onda možemo i lakše razumjeti pjesnikinjine razloge da se ne lati glasa ljudskih aktera uhvaćenih diktafonom. Umjesto dekonstrukcije rečenoga, Nada Topić radije se odlučuje za prostorno dekonstruiranje kroz davanje glasa prostoru.

Na poleđini knjige Branko Čegec i Miroslav Mićanović redom nižu klasifikacije poput proznog fragmenta, poezije u prozi, dnevničke forme, ali realnost je da je riječ o tekućem rukopisu koji se odupire klasičnoj klasifikaciji.

Poliperspektivnost je najvažniji aspekt rukopisa koji time u prvi plan stavlja prostor, a tek onda događaj koji autorica uvezuje pomoću ljudskih dijaloga. Glasovi dječaka i roditelja fragmentarne su prirode te se urezuju u monološki intonirane pjesme ostvarujući se kao daleki odjeci koje bilježi prostor. Jednostavnost i autentičnost infantilnog glasa koju smo imali priliku upoznati u Malim stvarima susrećemo i ovdje. Pluralnost glasova omogućuje jednom djelu pjesama da se — unatoč čvrstoj strukturi — izdvoje te funkcioniraju samostalno.

To je moguće i zato jer su pjesme metatekstualne naravi koje propituju relacije između tragičnih likova i subjekata kroz čije oči promatramo razvoj događaj. Ipak, pripovjedački karakter zbirke koji proizlazi iz članaka nužno se veže za zabilježena dijaloška riješenja koja bi mogla djelovati i samostalno. Niz grafičkih riješenja u vidu kaligrama koje autorica koristi možemo povezati s njenom idejom konkretizacije prostora na stranicama zbirke kroz dvostruko prikazivanje istoga pomoću vizualnih riješenja. Ipak, to nije dosljedno provedeno te ostavlja više utisak stilske vježbe doli promišljenije nadogradnje.

Na poleđini knjige Branko Čegec i Miroslav Mićanović redom nižu klasifikacije poput proznog fragmenta, poezije u prozi, dnevničke forme, ali realnost je da je riječ o tekućem rukopisu koji se odupire klasičnoj klasifikaciji. Ostvaraj pamćenja kroz zbirku se spontano opredmećuje u vidu hibridne forme te izigrava žanrovska, ali i historijska očekivanja.

Stope u snijegu predstavljaju minimalistički oblik književnog pamćenja koji predstavlja još jednu zaokruženu i nepretencioznu cjelinu u pjesnikinjinom opusu.  Iako kozjački rukopis pronalazi svoje mjesto u autoričinom zavičajnom imaginariju, u isti čas izgleda i kao poetičko skretanje s obzirom na to kako se znatno razlikuje od zbirki sa snažnim autobiografskim nabojem (Otac, Sestra, Male stvari; intima Meteorologije tijela).

Šteta.