Tamno mjesto predstavlja prekretnicu u pjesništvu Branka Čegeca koji creskom zbirkom započinje voajerističku praksu. Od 2005. godine realno-doživljajni te anegdotalnoprozni pristup unutar strogo definiranog životnog prostora bit će zajednički nazivnik zbirkama Pun mjesec u Istanbulu: lica, slojevi (2012), Uspon i Pad Koševskog brda: Sarajevo za prolaznike te svježe otisnuti Cetinjski rukopis (2020).

Jedinu iznimka predstavlja knjiga Zapisi iz pustog jezika (2011) kojom se autor nakratko vraća jednom drugom vremenu. Niz je to zbirki za koje poezija koju prožimaju sjećanja kao zadnje dopuštene ljepote za pjesnika koji po riječima Branka Maleša „pokazuje da je živ, da umije željeti, a to znači, diferencirati i izabrati.“ Ipak, njegova sarajevska zbirka iz 2019. godine u izdanju Meandarmedie pokazuje znakove odustajanja i pasivizacije, postavljajući se time kao (potencijalni) završni čin „dnevnika vlastitog odustajanja od jezika, od riječi, od stvari.“

Ključni pojam za razumijevanje zbirke upravo je nostalgija koja prožima pjesme i prozne fragmente posvećene njima i ostalima.

Zbirka je podijeljena u tri cjeline – lirski Uspon i pad Koševskog brda, prozni Sarajevo za prolaznike te fotografski skup koji dijeli navedene cjeline. Njima prethodi uvodna fuga Herbes de Provence koju je napisao prije odlaska u Sarajevu što objašnjava njeno odskakanje od ostatka zbirke. Ipak, ona postavlja nužno tragični postsocijalistički okvir Sarajeva kao grada koji glumi „odgovor koji se grčevito odupire pitanju.“ Istodobno se postavlja kao kraj jednog vremena čime se postavlja pozornica za nastavak zbirke jer, prema riječima Svetlane Boym, „izljevi nostalgije često slijede revolucije.“ Ključni pojam za razumijevanje zbirke upravo je nostalgija koja prožima pjesme i prozne fragmente posvećene njima i ostalima.

Branko Čegec prestaje biti fantom slobode te postaje fantom nostalgije. Za njega ona predstavlja oružje protiv suvremene ideje vremena, vremena povijesti i napretka koji se očituje kroz sizifovsku tranziciju koja svakoga dana iznova počinje. Kroz zbirku se oslanja ili na ja-vizuru koja Sarajevo hvata objektivom ili na vizuru drugoga ostvarujući pritom relacionističkog subjekta. Autor kroz sadašnjost namjerno oplakuje prošlost koja nikako da ode i budućnost koja nikako da dođe. Sarajevski spektakl je završio, a ono što je ostalo pisac hvata, bilo riječima, bilo prazninama između nas i sugovornika prošlosti. Autor u Kunderinoj maniri okreće glavu unazad te u sebi viče – „Nostalgija je naša hrana/Patetika je naš kič/I naša ljepota“.Razvlašteni Čegec objektivom hvata sarajevski Theatrum Mundi iz kojega posljedično proizlazi svakodnevica u kojoj su povijesni dani oni u kojima se nije dogodilo ništa.

Osim nostalgičnog prevrtanja grada, nova perspektiva ovdje uključuje autorovu tradicionalnu društvenu osviještenost koja za cilj ima implicitno opisati tragediju koja okružuje idiličan posttranzicijski trenutak.

Unutar tog konteksta važnom odlukom pokazuje se naglašena intermedijalnost zbirke čije se pismo nastoji voditi postavkama simulirane poetike. Dokumentarističkim pristupom autor nastoji ovjekovječiti niz sarajevskih trenutaka koji predstavljaju ekvivalent fotografskom detalju koji za Benjamina, ali i Čegeca implicira novo viđenje stvarnoga. Osim nostalgičnog prevrtanja grada, nova perspektiva ovdje uključuje autorovu tradicionalnu društvenu osviještenost koja za cilj ima implicitno opisati tragediju koja okružuje idiličan posttranzicijski trenutak. Herojsko gledanje Susan Sontag predstavlja se kao savršeni opis onoga što pisac želi postići kronološkim hvatanjem i zapisivanjem slučajnih događanja na ulicama Sarajeva. Autor je svjestan društvenih i jezičnih ograničenja zbog kojih dolazi ili do ironizacije ili ismijavanja formi kao u primjerice pjesmama Haiku („Hrvatski jezik/ne valja za haiku,/pa da ga jebeš“) i Sonet o ljubavi. Ipak, voajeristička praksa pokazuje se kao prijeko potreban pristup za pisca koji je svjestan kako Sarajevo nije moguće opisati. Odgovor se nalazi u fragmentarizaciji iskustva grada i vremena koji se očituju kroz detalj i nostalgiju.

Samim time Čegec je osuđen na svoja sjećanja koja se pokazuju kao jedini logičan zaključak posttranzicijskog sarajevskog kataloga.

Prozni fragmenti ujedinjeni pod nazivom Sarajevo za prolaznike impliciraju površno, turističko upoznavanje grada. Oni predstavljaju dokumentarističku nadopunu s istim ciljem kao i prijašnja cjelina. Ipak, to je slabiji dio zbirke jer je kvalitativno za nekoliko nijansi lošiji od prethodne dionice, a i dolazi do ponavljanja čime se čitatelj zasićuje, svjestan onoga što autor želi postići i postiže u Usponu i padu Koševskog brda. Katalog uhvaćenih reperkusija tranzicije društva završava osobnim Post scriptumom i pjesmom Balkankan jer u konačnici nostalgija nije čežnja za izgubljenim mjestom nego vremenom. Lirski subjekt sumorno korača kroz cijelu zbirku, svjestan činjenice da je sam i da su jedine nepoznanice osobne prirode. Jednostavno, kao što nam govori Boym, „nostalgičar želi izbrisati povijest i pretvoriti je u privatnu ili zajedničku mitologiju kako bi ponovno posjetio vrijeme kao da je prostor.“ Ponavljanjem izraza „Ne želim zaboraviti“ na početku svake strofe ističe se autorova čežnja koja ga prožima, iz sjećanja u sjećanje, iščekujući njegovo konačno priznanje u završnim stihovima: Sjećanje je naš život. Zaborav naša terapija. Bolest je neizlječiva. Sarajevo nije ispunilo prazninu, samo ju je povećalo te time izazvalo obrambenu reakciju za koju vrijedi izreka Charlesa Maiera: „Nostalgija je za sjećanje isto što i kič za umjetnost.“

Uostalom, autor sam priznaje kako je Sarajevo „pitanje bez odgovora/Odgovor koji se grčevito odupire pitanju.“ Samim time Čegec je osuđen na svoja sjećanja koja se pokazuju kao jedini logičan zaključak posttranzicijskog sarajevskog kataloga. Uspon i pad Koševskog brda: Sarajevo za prolaznike uklapa se u poetiku začetu prije 15 godina, ali ne predstavlja ni korak naprijed, ni korak nazad u autorovoj pjesničkoj praksi. Unatoč kvalitativnoj neujednačenosti i izrazitoj osobnoj noti zbirke zbog čega ju ne možemo svrstati među najbolja Čegecova ostvarenja, hrvatskoj književnosti nedostaje upravo rukopisa (i čitatelja) koji će bespogovorno polemizirati s posttranzicijskom paradigmom na ovim prostorima.