Naslov knjige, dakle, pojmovi i „Sabbathov“ i „teatar“, kao da izravno prizivaju podzemne sile koje naviru iz ove proze, iz ovoga romana koji je čas roman, čas ispovijed, čas mijenjajući lica, čas postaje osobna priča Mickeya Sabbatha, kompromitiranog i artritičnog seksualnog kompulzivca na kraju srednjih godina, čas se ogleda kao niz kratkih eseja o smrti, životu, židovstvu, amerikanstvu, gojima, o ženama, o vaginama, o seksualnim činovima, o njegovoj uživljenosti u ulogu luzera koji ipak ima nešto magičn zavodljivo u sebi. Pobuđuje simpatiju za đavla, da se nadvežem na ovaj već toliko istrošen pojam, ili više američki, simpatiju za luzera, za životnog gubitnika koji to zapravo nije.

Sabbath je lik u čije ime pripovjedač moli čitatelja da mu se ne sudi prestrogo, jer on je ipak samo čovjek, no konačno Sabbath sam priznaje da je demon, naime, ni smrt ga jednostavno neće. Unatoč proklamiranoj želji za samoubojstvom nakon niza propalih životnih „projekata“, ako se brojne emocionalne i seksualne manipulacije može nazvati projektima u kojima žene-samopristajuće žrtve same postaju dio njegove magije, on dolazi do svojega ruba nakon koje kompenzacije onoga Mickeya-djeteta više jednostavno ne pale. A to su kompenzacije (ili nam ih on barem tako predstavlja) nikada nadvladane žalosti. Temeljna je ona žalost za poginulim bratom (ima tu i krajnje oštrih ekskursa o Japancima, o ne-židovima, o crncima, a svakako u vrhunce spada i zacijelo najuvjerljiviji prikaz života američkih Hrvata) koji je posmrtno odlikovan kao američki heroj 2. svjetskog rata i sveprisutan osjećaj krivnje prema majci koja je potom pala u tešku depresiju, da bi je mlađi i nepouzdani sin napustio zbog vlastitog neizdrživog nagona prema – vagini i nepodnošljive atmosfere koja je zavladala u obiteljskom domu po bratovoj pogibiji.

Mickey Sabbath je, koliko se god zgražali nad time, autentičan muškarac i stoga je neodoljiv. Artritičan, oronuo, opsesivan, mentalno razbijen na komadiće, svojom pojavom baca magijske čini na žene, postajući predmet požude sam po sebi, unatoč demonskom izgledu i još više stavu. Štoviše, to i jest taj magnet, ta moć, što žene pored njega čini mesmeriziranim objektima koji pristaju na njegovu navodnu nastranost (a što ima i višedesetljetnu “povijest blesti” upisanu u vidu sudskih procesa u vezi navodne javne sablazni), ne bi li same realizirale vlastitom krivnjom opterećeno „prljavo“ ženstvo. A njegova je nastranost zapravo manifestirana mašta, muška seksualna mašta materijalizirana u nizovima avantura koje često, ako ne i prečesto završavaju pogubno. Prva je od njih Nikki, ne računajući prostituke u južnoameričkim i inim lukama, za koju do kraja ne doznajemo je li ubijena (odnosno, je li je ubio sam Sabbath želeći se povremeno prikazati još mračniji nego što jest) ili je nestala, zatim je tu Roseanna, zavodljiva ljubavnica koja s vremenom postaje nesretna alkohličarka i končno Drenka, Hrvatica iz Splita, ultimativna ljubavnica koja ispunjava sve želje svojem „američkom dečku“, a čija smrt Sabbatha dovodi do krajnje granične situacije: on se više ne snalazi u svojem životu koji (za njega) postaje košmar. Konačno je izbačen iz igre pa čak i u svojem višedesetljetnom pribježištu u Novoj Engleskoj gdje je živio, zapravo, godinama od nerada i od ženine plaće.

Ni povratak u New York ni newjerseyska predgrađa vlastitog djetinjstva ne pomažu, čarobna je posljednja Thula u koju ga je odvela Roseanna zabranjena, odnosno od tamo je protjeran nakon posvemšnjeg gubitka konaca iz artritičnih prstiju, preostaje samo samoubojstvo koje stalno odgađa jer, eto, nikada nije pravi čas. Konačno, povod za odlazak u New York jest samoubojstvo prijatelja i mentora od prije nekoliko desteljeća, iz jednog drugog života i njegov sprovod.

Nije pravi čas za samoubojstvo kada pronalazi gotovo nevine gaćice devetnaestogodišnje kćeri prijatelja u čijem stanu spava (točnije u djevojčinoj sobi u njezinom krevetu), odgađa ga kada otkrije prljavu tajnu prijateljeve žene (zanimljivo je i to Rothovo opažanje koje se može uzeti gotovo kao antropološka istina – odrasli, zreli ljudi pohotnost simbolički projiciraju na mlade, nesvjesno odbacujući onu vlastitu – no Sabbath je taj koji je kanalizira, pa je slika dijametralno suprotna - pomahnitali su seksualni pohotnici i pohotnice zapravo “starci”, a ne djeca), odbacuje ideju samoubojstva po bijegu iz njihovog stana nakon što je ukrao skrivenih 10.000 dolara za što kupuje grobno mjesto, lijes i organizaciju pokopa na židovskom groblju, odgađa je čak i kada je sve jasno, da je samoubojstvo jedino rješenje – tada otkriva bratove osobne stvari i omotan američkom zastavom juri nazad u Madamaska Falls u Novoj Engleskoj svojoj Roseanne koja je ipak zakonita žena i jamči, ako ne vrhunski seks, onda gnijezdo i toplinu, moguće i sjećanja na nekadašnji seks. No, suluda završnica ni tu ne prestaje, Roseanna, u skladu s Rothovim očekivanjima i njegovim djelovanjem, prigrabljuje sebi muževu mlađahnu ljubavnicu, a njemu preostaje jedino očaj koji se može oprati jedino zasluženom smrću.

No Mickey ne umire. Urinirajući na grob svoje ljubavnice Drenke, kao da se spaja s njezinim od raka pojedenim i pokopanim tijelom te čini jednu cjelinu života i smrti mimo onoga što vidimo i osjećamo. On spoznaje i samoproglašava sebe demonom.

Nije Sabbathov teatar tek slučajna konfabulacija ostarjelog autora o propalom glumcu koji je prstima izvodio opsceni off off broadwayski program, riječ je o numinoznoj igri riječima i mislima u kojima stvari poprimaju drugi smisao od kojih je seksualnost jedna od najvažnijih manifestacija. Seksualnost kao moć vladanja i moć bivanja podređenim, moć nad moćima koja uvjetuje sve što jest u materijalnom, palom svijetu. Philip Roth je ipak veliki književnik, a od velikog književnika je i očekivano da narativ ne slijedi neku očekivanu matricu, štoviše, on se grana u bezbrojne kapilare koja nas čas napuštaju, čas vraćaju (posebno su impresivne one o židovstvu, posebno malom židovstvu malih obrtnika, običnog svijeta s ruba velegrada i opservacije o životu i smrti), no dvije su tematske cjeline dominantne: samoubojstvo i seks.

Seks je ono što nas biološki potvrđuje, ono što istinski čovjek jest, seksualno biće, biće koje nastaje iz seksa i koje umire u seksu (nevjerojatna je brutalna scena kada Drenka na samrti pod jakim morfijem mašta o seksu, i to onom najprljavijem).

Samoubojstvo opet jest čin otpadanja. Međutim, onaj tko je već otpao, po mogućnosti svojom voljom, teško može još više otpasti. Upravo tako Sabbath živi vječno, njegova je smrt nemoguća kao što je i njegovo otpadništvo nemoguće smjestiti još dublje: on je već na dnu kaljuže i uopće nema potrebe da padne još dublje. Samoubojstvo njegova urednog građanskog prijatelja, čovjeka kojem je prijetio slom, da, svakako dolazi u obzir, samoubojstvo onoga koji se našao iznenada, spletom okolnosti u situaciji koja je nerazrješiva, to svakako, njihov je smisao poljuljan. No smisao jednog ktoničkog stvora, jednog Sabbtha ne može biti poljuljan, njegova je kaljuža zauvijek osigurano mjesto prokletog života. Dakle, bez obzira koliko je mastio samome sebi konop, Sabbath to neće počiniti jer zašto i bi? Pa bizaran svijet koji on i promišlja jest mjesto stvoreno za njega. I za njegov teatar dominantnih i podređenih. Tako su postavljene karte. Tako je pao grah.

“Ali ja sam na slobodi! Uživao sam u gadostima i prešao crtu! Odlazim slobodan! Ja sam demon! Ja sam demon! Nakon toliko nanesene boli, demon se oslobađa!”... a nikoga nema da ga ubije osim njega samoga. A on to nije mogao učiniti. Nije mogao umrijeti da ga jebeš. Kako da ode? Kako da sve to napusti? Sve što je mrzio bilo je ovdje.

Philip Roth ga, bez obzira na svu simpatiju za luzera, ostavlja na kraju sa svime onime što je mrzio. I to predstavlja konačan pakao, definiran gađenjem i nepodnošenjem života. Pakao je mjera naše mržnje i nepodnošenja života kakav jest. I ništa više. I jedini demon u njemu smo mi sami.

Pronađite Sabbathov teatar na našim policama: http://bit.ly/1BMl53B