Reče mu Pilat: "Što je istina?" I kad to reče, izađe opet Židovima i reče im: "Ja nikakve krivnje ne nalazim na njemu." Ivan, 18:38 (Dicit ei Pilatus: "Quid est veritas?" Et cum hoc dixisset, iterum exivit ad Iudaeos et dicit eis: "Ego nullam invenio in eo causam." Nova Vulgata 1979.)

"Nevolja je u tome - nastavljao je uznik kojega nitko nije zaustavljao - što si ti suviše zatvoren i što si potpuno izgubio vjeru u ljude." (Majstor i Margarita, Andromeda, 1993.)

"Danas živimo u naciji gdje liječnici uništavaju zdravlje, pravnici pravdu, sveučilišta znanje, vlade uništavaju slobodu, tisak informacije, religija moral, a banke ekonomiju." (Chris Hedges)

Jednostavno mislim da nisam mogao započeti ovaj esej bez ovih nekoliko prethodnih objašnjenja koja udaraju u samu bit stvari, u onu opaku inverziju društva, istine i svijeta koja se čuje na sve strane, ali koja ne dolazi na svoje, ne ostvaruje se, ne nastaje, štoviše, kao da je sve postalo začepljenije, zatvorenije, mračnije, okultnije, nedemokratskije, neljudskije, iako se naizgled čini da nije tako. Nema javnih smaknuća, nema likvidacija, nema otvorene opresije, nema policijske torture, barem kada je o Zapadu riječ. S druge strane, postoji strana svijeta gdje se sve to provodi, nikada više i nikada ekstenzivnije. U krajnjoj liniji, dovoljno je baciti pogled preko svoga ramena pa je već sve zlo svijeta vidljivo na korak, dva.

Čini se da je cijeli svijet sam nemir, turba, kako kaže Hamvas, grubo komešanje i nered, inverzija, samo stanje laži u svojoj posve ogoljenoj biti,  što kratko i jednostavno kaže Chris Hedges u ovom planetarno poznatom citatu. Nisam se , stoga, slučajno pozvao na onu Pilatovu ciničnu "Što je istina?" kao samu jezgru inverzije, bit laži i farizejštine, lažnog morala, neistine, svijeta utemeljenog na demonskoj obmani i laži, koji ne daje ništa drugo no novu patnju i bol. Ima li netko neku primjedbu? Ima li primjera koji ne potvrđuje ovo? Ima li nečega što ne potvrđuje da je upravo tako, sama laž i korupcija, koje postoje kao stupovi nemoralnog svijeta, svijeta posvemašnje relativizacije, svijeta zasnovanog ni na čemu, na nebudnosti, a da se predstavlja kao svijet zasnovan na posvemašnjoj istini, štoviše racionalnoj istini, "pravoj istini", znanstveno dostupnoj istini, još bolje i mahnitije, na "znanstveno utemeljenoj istini"?

Ipak, čovjek nikada nije bio dalje od samoga sebe, od svoje autentičnosti i biti. Čovjek je duboko traumatiziran jer je ostao osamljen.

Ovaj je kratki predgovor važan da bi se moglo razumjeti o čemu govori Bela Hamvas, taj vrhunski intelektualac 20. stoljeća, skromni, nesretni i maltretirani čovjek, gotovo stvarna paradigma ove pilatovske licemjerne prispodobe, čovjek koji je doživio suđenje radi istine kojoj je svjedočio (budimo realni, razlog zbog kojega je bio izručen totalitarnoj pravdi, a onda "blago" kažnjen tako da je izbačen s posla u knjižnici i zbog kojega je morao do kraja života uzgajati i prodavati povrće na tržnici, a bez mogućnosti objavljivanja; razlog zbog kojeg ga je Gyorgy Lukac isključio iz svega, bio je banalan, i nadasve točan zaključak: naime, da je moderna umjetnost, napose nadrealizam, najbliži onome što bi se moglo nazvati autentičnom istinom ljudskoga bitka, nasuprot lažnom socrealizmu) i koji je svoju osobnu patnju proživio do kraja autentično, bez pobune, no sa samo još jačom potvrdom onoga što je govorio. Malo je pisaca kod kojih je toliko mala diskrepancija između govora, odnosno pisanja i života. Također, malo je onih koji na kraju ne nude tako evanđeosko rješenje, odrješenje, oslobođenje iz turbe, iz nemira, iz stvarnosti koja to nije.

Hamvas u nas nije nepoznat i to je dobro (prijevode s mađarskog u slučaju Scientie Sacre potpisuje vrhunska intelektualka Jadranka Damjanov), iako bi bilo puno bolje da je takav autor planetarno poznat. No, njegova je planetarna nepoznatost zacijelo rezultat cijelog niza "nesretnih okolnosti" u kojima je sintetska misao, osim ako nije duboko prikrivena, posve neprispodobiva uslijed posvemašnje zbunjenosti onim što se cinično naziva "civilizacijom obilja". Naše poznavanje Hamvasa očito je red onih slučajnosti koje smo dobili u naslijeđe zahvaljujući istom kulturnom krugu iz kojeg potječemo, ali i onim intelektualcima koji su ga u stanju ne samo prevesti i prirediti, već i razumjeti, prihvatiti, uzeti kao važnu intelektualnu referencu. Ipak, on nije glavna ni najvažnija lektira naše intelektualne društvene kreme, ako se o tome uopće može govoriti, u najbolju je ruku simpatični privjesak, simpatična doskočica, lijepa usporedba s mogućim prigodnim citatima.

Probat ću svesti ovu složenu, promišljenu, duboko duhovnu i duboko prosvjetljujuću knjigu na što jednostavniji način, iako mi se čini da je svako vađenje iz konteksta, svaki citat koji nije na svojem originalnom mjestu, poput nekog trganja, komadanja, razbijanja zrcala. S druge strane, svaka rečenica, svaka sintagma uvijek u cijelosti kao da zrcali cijelu knjigu. To je ta čarolija čitanja Hamvaseva Kršćanstva, knjige koja nije ni proza ni esej, ni poezija ni poema, već moderno evanđelje, objava sama po sebi, istina koja sada može obasjavati cijelo čovječanstvo, ne nužno neku pojedinu skupinu. Ponovno ispripovjedano evanđelje.

Hamvas najprije govori o predaji. Ona nije mit poput onoga u Josepha Campbella, ona nije dakle određena suma djelatnih formula koje točno vode čovjeka kroz život. Mit je ovdje samo djelatni dio predaje, a ona je stoga puno više. Ona nije povijest, ona je istina sama, a ta je istina onkraj nama vidljive stvarnosti. Ne zato što je ta stvarnost nepostojeća, već je zastrta slojevima i slojevima laži, pogreške.

Predaja kao da govori o ponovnom uspostavljanju početnog položaja u inicijacijama i pravi razliku između blaženstva i početnog stava. Prema indijskom učenju, blaženstvo je posljedica akumuliranih čina (karma) u stvarnom životu. Čovjek uživa blaženstvo nakon života življenog u istini, ali kada se sadržaj blaženstva činova isrpi, čovjek se mora ponovno spustiti u krug života. (22., Kršćanstvo i predaja)

Početni položaj nije sreća, nije užitak, nije mir, nije red, nema veze s procvatom i uživanjem. Početni položaj se može izreći samo negativnim izrazom poput stanja koje je lišeno sadržaja života. Indijska predaja zato početni položaj zove nirvanom, mahayana sunyatom (praznina), hebrejska predaja En sof-om (bez početka, Guenon etat incondition, neuvjetovanim stanjem. (23., Kršćanstvo i predaja)

Početni položaj je uz predaju najvažnija točka oko koje Hamvas gradi svoj sustav koji nije sustav. Naime, on je svjestan da njegovo pisanje nije filozofija. No, nije ni egzaltacija iskušenika ni isposnika, a nije ni skolastika. Nije znanost. Ono je proza, ali nije ni to. Gotovo se svako svrstavanje u neku ladicu čini poput slaboumnosti, poput bježanja od istine, poput bježanja od same biti stvari koja je u tekstu izrečena i to neviđenom snagom iskaza  ̶  istovremeno blagom i mudrosnom.

Jedina je pouzdana metoda tehnika inicijacije, koja se bez ostatka obračunava s turbom i čovjek ponovno zadobija sebe. Bohme kaže da je početni položaj uvijek prisutan, ali danas ne dopiremo do njega. Isto poučavaju i kineski tao, Šankara, Patanjali, amhayana, alkemija i sufiji. (26., Kršćanstvo i predaja)

Pomutnju početnog položaja indijska predaja pripisuje pomračenju uma. Iskonska se budnost (vidya) sroza i čovjek postaje mjesečar... Turba nije drugo nego posljedica avidye. Jedini uzrok sce zbrke i svh grijehova, svih bolesti i svih patnji je pospanost uslijed gubitka prvotne budnosti. (27., Kršćanstvo i predaja)

Prvi je čovjek, prema Tori, u početku zgriješio. Što je bio prvotni grijeh, ne znamo, piše Baader, vjerojatno je ga više nismo u stanju počiniti. Moguće i zato jer se potpuno ugradio u naš bitak. Grijeh je ljudski bitak učinio nečistim i zato je grijeh jedini uzrok korupcije. (28., Kršćanstvo i predaja)

Grijeh je dakle ono što je počinjeno u samom početku i kao takvo je ugrađeno u ljudski bitak. Kasnije je (zlo)upotrebljeno kao prazan pojam za stvaranje osjećaja krivnje. Čovjek je kriv, a da nije kriv. Sva je povijest samo krivnja i grijeh. Samo povratak predaji može osvijetliti grijeh. To ne može religija jer ona je drugo od predaje.

Povijest, najvažniji pojam čovječanstva odvojenog od početnog položaja, temelji se na turbi. Otkako se korupcija proširila, čovjek nema predaju nego povijest. U povijesti čovjek ne živi svoj izvorni bitak nego turbu jer povijest znači zbrku i sukob, ispremiješanost elemenata koji ne spadaju zajedno, neuređenost i nemogućnost uređenosti. Nema smjera, ni mjere, ni središta. Povijest je tok korupcije koja povlači sa sobom vrtoglavicu i teturanje, bez usmjerenja, nerazjašnjivo i nečisto. Briga, melankolija, nasilje, loš osjećaj, pri čemu se ne može utvrditi odakle sve to potječe. Pretpostavlja se da je to što se sada vidi od početaka bilo tako, permanentna kriza, hazardni slijed događaja, gdje iz prethodnog put ne vodi k posljedici. Povijest je negativna predaja. U predaji, čovječanstvo živi u krajnjoj stalnosti početnog položaja, odnosno u apsolutnom vremenu. Povijest se pak temelji na koruptnom vremenu. Vrijeme je zaborav vječnog, piše Guenon. Nema stabilnog ideala besmrtnosti, nego individualnih samovolja. Povijest je kao univerzalna izbačenost iz centra, življenje u pukom događaju, bez baze, cilja i smisla. (37.,  Kršćanstvo i predaja)

Religija ne poznaje početni položaj. Religije su stvorili narodi da bi olakšali svoje terete. Religije su povijesne i socijalne tvorevine i pusta egzoterija. (46., Kršćanstvo i predaja)

Iz takve izobličene realnosti, iz stvarnosti koja je sama po sebi koruptna, proizlazi:

Jedan je jedini uzrok krize: čovjek smatra da je svijet, i to ne u izvornom nego u svom koruptnom obliku, primarna realnost. (48., Kršćanstvo i predaja)

Čovjek to mora spoznati. Ukoliko ne spozna, nema spasa. A on je uvijek individualan. Otkriće predaje je, budući da nema, kako Hamvas kaže Eklezije (onoga što bismo mogli nazvati evanđeoskom crkvom), individualan čin koji se razotkriva u krizi:

Na pitanje što je smisao bitka odgovor je: smisao svatko donosi sa sobom, sa svojim bićem, pojedinačan je, osoban, nezamjenjiv i nenadoknadiv i o njemu zna čovjek i osim njega nitko drugi. Čovjek u sebi čuva smisao kao svoj zadatak. Ispunjenje te zadaće nije drugo nego realiziranje smisla bitka. To je ono što čovjek čini u životu, sa životom, iz života. (86., Kršćanstvo i predaja)

Pravi smisao krize... ... jedinstvo cijelog čovječanstva i u tome je ponovno uspostavljanje osobnog smisla svakog ljudskog života. (87., Kršćanstvo i predaja)

Čovjek se zbog svega toga osjeća napušteno i nesretno. Čovjek je tjeskoban i ustrašen. Izložen je elementima koji ga povrjeđuju, poništavaju, čine bijednim. Ovaj se dio čini kao vrlo osoban odgovor prignječenog čovjeka naspram zločinaca i svih onih koji su svjesni da nema kazne za nepravdu, za zlodjelo. Gotovo priziva onu Oče, oče, zašto si me ostavio? Čovjek živi neutentičan bitak (Heidegger).

Čovjek ostaje sam. Neobično, ali izgleda da je Bog nevjeran. Ovo je stanje napuštenosti. I to je stanje povijesnog čovječanstva. Moćnici i visoki svećenici, carevi, inkvizitori i drugi kriminalci činili su i čine i danas strahotnu količinu nepravdi, a Bog ni da trepne okom. Podnosi da mnogo milijuna ljudi u svjetskoj povijesti pati pod krvoločnim vlastima, podnose kolonije i istrebljenja, policijska mučenja, podnosi laži. Kriminalci mogu sigurno računati na to da ih Bog neće spriječiti u njihovim grijesima. To je napuštenost. Bog je napustio svijet. Očajanje nad istinom. Na dobitku su svi koji računaju na bezgranično Božje strpljenje i blagost izvodeći mala i velika, krvava i beskrvna zlodjela. Bog ne provodi istinu. Po istini se tisućama godina gazi i pljuje i ona je izmučena i izdana i zlikovci i izdajice su slavodobitni i moćni. Nije li potrebno očajavati zbog toga? Što čovjek može reći? Zašto si me napustio? (69., Evanđelja i poslanice)

Ali može nešto drugo.

Posljedica je svjedočenja o istini gorak život i progonstvo, siromaštvo i poniženje, izrugivanje i kletva. Tko ozbiljno shvaća istinu, smeta svijetu. Tko bi on mogao biti? Kopile djeteta s mjesečnicom. Ali ako i izgleda tako kao da me je bog napustio, kažem i toga se i držim, činio on bilo što, iako uglavnom ne čini, neću ga napustiti. Bojim se, jer sam nezamislivo nemožan, on nije sa mnom i pušta me samog. Ali ja ga ne napuštam. Čuj, Gospodine Bože, ja sam ti vjeran - šemaj Jahve Elohim, emunatha! (70., Evanđelja i poslanice)

Tu se Hamvas okreće ozbiljenju Božjeg carstva i kralju svijeta. Ta su dva pojma povezana činjenicom da su oba povezana s predajom i da su oba ova pojma višestruko izvrnuta. Stoga ga kod Hamvasa treba shvatiti posve autentično. Ovdje se Hamvas izravno referira na Renea Guenona, još jednog hermetičkog mislioca. Kralj svijeta, nepoznat, malen, nevažan, kopile rođeno od majke koja je imala mjesečnicu, povezan je s istinosnom predajom koja oslobađa.

Isus na mjesto svijeta stavlja Božje carstvo. Božje carstvo je prema predaji (u Indiji Brahmapura, u Iranu Kšatra vahišta) ozbiljenje početnog položaja za cijelo čovječanstvo...

Dalekoistočna predaja kaže: Mora biti, a i jest, bar jedan čovjek, živjelo čovječanstvo u kakvom god mraku i u kojem god razdoblju i u kojem god pokoljenju, koji održava vezu s višim svjetovima. Taj čovjek je kralj svijeta. U duhovnoj i političkoj vlasti on je najviši gospodar. Najčešće nepoznat, skriven, živi u samostanu ili u samoći, za njega znaju samo malobrojni, ali on čini prisutnima snage uzvišene zbilje tu na zemlji. (71., Evanđelja i poslanice)

Ovdje je važan trenutak kojeg čini čovjek kome je dano ozbiljenje, odnosno veza s predajom. Ovo je slično konceptu boddisattve u budizmu ili svetosti u kršćanstvu.

... Želi li ponovno zadobiti sebe, čovjek izbjegava raj. Čovjekovo ozbiljenje nije neovisno o ozbiljenju svijeta. Svijet je stran pod nezakonitim vlastima, sa zgaženom istinom i ostat će takav, i dokle god je koruptan ne može se prihvatiti. Čovjek mora vratiti svijet u početni položaj. Spasenje je veće djelo od stvaranja. Bog mora sebe u spasenju dublje zahvatiti, kaže Baader. Božje carstvo je mjesto gdje borave oni koji realiziraju svijet. (74., Evanđelja i poslanice)

Istina je uvijek i stalno dostupna. Ona je praslika koja postoji u svakom pojedinom čovjeku. Ona je duboko zakopana, ali je cjelovita, jedinstvena, stvarna.

Svaki čovjek nosi u sebi prasliku Božjeg carstva. Zato Isus o Božjem carstvu ne kaže nšta osim da je "u vama". Svi znaju što je to. Nema izdvojene istine, ljepote, svetosti, radosti, mjere, svjetlosti, mira. U čovjekovoj duši sve je to jedan te isti splet i svaka duša nosi na sebi otisak toga spleta. Svijet početaka koji je čovjek pokvario, ali koji treba ponovno uspostaviti i koji će se ponovno uspostaviti. (76., Evanđelja i poslanice)

Da bi se dospjelo do te istine, potreban je postupak:

U alkemiji je Božje carstvo Magnum Opus (Veliko Djelo). Alkemija ne pravi razliku između tvari, duše i duha... ... Alkemija traga za tim centralnim postupkom kojim se proces korupcije može obrnuti. (82., Evanđelja i poslanice)

E da bi se došlo do:

... Početni položaj je eshaton. Božje carstvo je kranje stanje izvan vremena i iznad vremena. U eshatologiji su zemlja, svijet i čovjek, priroda, bitak i Bog jedno. Kršćanstvo je u cijelosti eshatologija. (83., Evanđelja i poslanice)

Hamvas, dakle, strahovito razlikuje kršćanstvo kao objavu istine po Kristu od religije. To je bitno i čitatelju ne bi li se lakše snalazio u ovoj sintetskoj viziji.

Sada se vraćamo ponovno na inverziju, na globalnu laž, na neistinu bitka. 

Antikristovski moment: prirodna smo bića - nema grijeha - nema kvarenja bitka - ne odgovoramo jedno za drugo - nema savjesti - nema iskupljenja - nema duga - nema odgovornosti - nema spasenja - život je radi užitaka. (36., Antikrist)

Toj je laži moguće suprotstaviti samo onu istinu koja je objavljena, a to je ljubav. Ona je jedina integralna istina:

...Ljubav je moć koja zauzdava kvarenje bitka, ispravlja ga tako da od prvotne stvara višu razinu postojanja. To je ona razina na kojoj počiva trijumfalna istina, fundament nebeskog kraljevstva. (38., Antikrist)

Ljubav je savršeno nemoćna, jer je odustala od svake agresije. Ljubav je posve neosvojiva, jer je najveća moć postojanja. (40., Antikrist)

Ako duša ne voli, surva se na zemlju, što je gotovo istovjetno paklu (Simone Weil). Odnosno, kao što uči Empedoklo: duša koja otpusti ljubav otkine se od svoga boga, i treba deset tisuća utjelovljenja da bi se pročistila i mogla se vratiti. (42., Antikrist)

Ono što se čini kao savršeni paradoks u ovoj priči o inverziji istine, zapravo je zaključak koji se i nameće sam po sebi. Hamvas je protiv uzaludnog kvijetizma, pustinjaštva, izdvajanja podjednako kao što je protiv aparata, mašinerije, stroja. On smatra da je prosvjetljenje, buđenje, upoznavanje s istinom teška, gotovo nemoguća zadaća. No, računa na čovjeka i njegovu hrabrost. Računa čak i na one koji su dio aparata. Daje drugu priliku svima.

Na ovom kasnom stupnju povijesti posve je nemoguća organizacija zajednice koja se ne temelji na najprostijem i najgrubljem materijalizmu. Zadaća obraćenja, odnosno napuštanje niskih životnih interesa zbog viših, za većinu nije ostvarljiva. Ali zajednicu ne mogu utemeljiti ni očišćeni, jer težište njihovog postojanja pada daleko izvan društva.

Brahmana ne treba vlast, nego autoritet. Autoritet je aura autentičnog života.

Jedina je mogućnost da duhovni čovjek (brahmana) zauzme mjesto (u povoljnom slučaju važno mjesto) u ljudskoj organizaciji i da razvija zajednicu iznutra. Zato pitagorejsko društvo nije bilo sposobno za život, a esensko je ostalo sekta. O Platonovoj državi bolje je ni ne govoriti. (57., Antikrist)

Postojeća društva ne treba preurediti, niti treba utemeljiti posve novo društvo, nego treba iskazati i održati jedinstvo vječne ljudske zajednice (eklezije) i neprestano tražiti njeno ozbiljenje od cijeloga čovječanstva i svakog čovjeka ponaosob. (Jaspers: ako ne živimo svi zajedno i svi za jednoga, svi ćemo zajedno nestati.) (58., Antikrist) 

Inače, ne dogodi li se to čovječanstvo se nalazi pred užasnim izborom

Što nije eklezija to je ergastulum, odnosno štala robova. (59., Antikrist)

Hamvas se užasava racionalizma. On smatra da Descartesov sustav u sebi ima "skriveni aksiom", odnosno "skrivenu namjeru" da izgradi misaoni sustav koji "će praksu učiniti lakom, pouzdanom, jednostavnom i konačno". Ta je teza da je "bitak zapravo racionalni aparat". Ovo je zastrašujuća i demonska teza, ali je cijelo moderno doba pokazalo samo učinkovitost aparata. Ne može se živjeti autentično, može se samo svjedočiti u aparatu. Nadalje zaključuje "i mir je i rat je, odnosno nema ni mira ni rata i za sada nema nikakva izgleda za ostvarenje bilo jednog ili drugog", te nastavlja: "U međuvremenu se počinje oblikovati nužna sleđenost... strah od promjena", a ono odražava "srednjovjekovnu sleđenost ideja, sofističku skolastiku, strogi vanjski kastinski sustav, činovnički teror, inkviziciju (koju zovu zaštitom države), labirint složenih obrambenih sustava... najvažnije je valjano se bojati." Ova ideja straha, tjeskobe, ona postaje glavni način kako se odurnost sustava odražava na čovjeku.

Konačno, Hamvas završava ovu opservaciju (ili bolje rečeno, ostavlja je otvorenom) s Androginom i fragmentom Logike Jedinstva, gdje je u biti i jedno i drugo opisivanje stvaranja unutrašnjeg jedinstva, cjelosti, cjelovitosti, nasuprot fragmentaciji.

Ono što je zapravo navažnije u ovome opusu (namjerno kažem "opusu"), naglasio bih kao eshatologiju, i to jedinstvenu, posve otvorenu, "predajnu" objavu, ponovljenu objavu čiji smisao ljudi zaborave, izgube ga u "protoku vremena" jer nikada ne zažive u objavi, već padnu (zbog inercije, lijenosti) u pospanost i nebudnost. Stoga sam posve svjesno izbjegao povlačenje paralela, izgradnju sustava, povezivanje s filozofijama, ontologijama, orfikama, kabalama, psihologijama, školama i učenjima, povezivanje s kršćanskim naukom, povezivanje s biografskim činjenicama patničkog života (za koji smatram da sam Hamvas nikad nije smatrao "patničkim", nego više autentičnim u datom vremenu), književne utjecaje djela koje je čitao i prevodio... Hamvas je sve to u jednome i ništa od toga. Hamvas je barem prepoznao Kralja svijeta, ako to nije bio i on sam.

Nije li nakon čitanja njegova djela posve jasno da je umjetnost, da je književnost, da je jedan Kamov, Kafka, Joyce, da je onaj nerazumljivi slikar, da je onaj čudak, lud čovjek, onaj s ruba, svatko istovremeno nositelj autentične istine ljudskoga bitka zatrpane, prikrivene, obezvrijeđene navodno pravim životom, pravim sustavom, sigurnošću, pripadanjem automatu, pripadanjem stroju. Nije li dostojan da se postave prava pitanja? Jer neke stvari jednostavno odzvanjaju u nama bez suvišnih objašnjenja, štoviše, često i suprotno našim prividnim uvjerenjima, da bi nas podsjetile na to tko smo stvarno i što je naš pravi smisao.

Pronađite klasik Bele Hamvasa na našim policama: http://bit.ly/1k0FUBE