Ovo je jedna od onih knjiga koje nikad neće doseći vrh popularnosti top ljestvica čitanosti, iako vam se u prvi mah činilo da u ruci držite hit. Činilo se to i izdavačima, urednicima, prevoditeljima, no svi su redom previdjeli neke sitnice koje knjigu ne čine hitom već vrlo osebujnim djelcem.

Iako je glavni lik dvanaestogodišnji kartografski genije koji svijet oko sebe analizira crtežima, mapama i dijagramima, teško možemo zamisliti prosječnog dvanaestogodišnjeg dječaka koji čita ovu knjigu. Stil kojim autor pripovijeda pripada svijetu odraslih. Leksik i diskurs također. Istovremeno, malo je odraslih kojima će se htjeti čitati o dvanaestogodišnjem crtačkom geniju, odrasli vole misliti da zaslužuju ozbiljnije teme. I tako, začas Odabrana djela T. V. Spiveta gube dobar dio potencijalne publike – djeci će biti jezično i stilski prezahtjevna, odraslima sadržajno predjetinjasta.

Ipak, među nama postoje i oni treći, oni kojima je duša djeteta zarobljena u tijelu odraslog. E, takvima će Odabrana djela T. V. Spiveta vjerojatno biti po mjeri.

Nonini heklani miljei

S jedne strane knjiga je pravi dragulj. Ima ono nešto, ima tu lijepu neobičnost, tu neobičnu posebnost. Razigranost Spivetovih vijuga na marginama drži nas unutra, drži nas u umu glavnog junaka, vodi labirintima njegovih analitičkih misli, secira u detalj svaki segment njegove stvarnosti.

Spivet je potpuno retro, njegovi minuciozni crteži i isto takvi popratni opisi – komentari odišu dušom nekog prošlog vremena. Odaju osobu koja se može posvetiti svemu u što se zagleda i oko čega se zamisli, osobu koja strpljivo analizira i maštu i stvarnost. Spivet je dvanaestogodišnjak i da je pripadnik ovog vremena, imao bi problema s koncentracijom. Ali nije i nema. Istovremeno, autor, a zatim i kritičari, to bogatstvo svega, taj paralelni svijet osnovne priče i ljupkih, slojevitih margina nazivaju hipertekstualnošću, uspoređujući ga s internetskom mrežom linkova, pojednostavljujući pritom sve stvoreno. Spivetove margine, ipak, nisu tek pusta mreža kojekakvih informacija koje vode ovamo i onamo, tijekom čijeg preskakivanja zaboravljamo od čega i kamo smo krenuli. To su brižno heklani nonini ukrasni tabletići koji sliku upotpunjuju i tekst nadograđuju. To su predivni šašavi tragovi misli o svemu i svačemu, tragovi koji vas vode u svim smjerovima kojima se nikad ne biste sjetili krenuti. Čine ih crteži i komentari, nerazdvojive cjeline koje jedne bez drugih ne vrijede. Tek sljubljene i isprekidanim crticama i strelicama povezane s dijelom teksta iz priče pružaju sliku koja poprima puni smisao u vašoj glavi.

Ne znajući što činim, zatekao sam samog sebe kako crtam malu ilustraciju na margini njezine knjige. Znam, znam, to je grozno. Ipak je posrijedi tuđe vlasništvo, ali nisam si mogao pomoći.

Iako autor priznaje da je priču stvarao hitajući naprijed, najčešće ne znajući kamo će ga sve to odvesti (pri čemu se upravo zbog tog silno zabavljao!), a margine su nastale kasnije, u drugom šutu, tekst je sve samo ne površan, i ne daje osjećaj naknadne nadgradnje. Trčeći za marginama, čini vam se da čitate punim plućima – ne želite izgubiti nit osnovnog teksta, a silno vas zanima puna slika, silno vas zanima kako je to objasnio Spivet onamo, sa strane. Jer vrlo brzo otkrivate da margine nose priču a da je priča tek margina. Kao što i život sam po sebi jest.

Valjanje na valovima

I uistinu, roman je to koji nas valja na valovima. Časak ronimo, časak grabimo dah. Mjestimično uživamo punim plućima, mjestimično panično mašemo rukama i plivamo brzo, najbrže što možemo, samo da preplivamo one neke dijelove koji se nama čine suvišnima. Ovaj bi roman ovdje dobio ocjenu više da pustolovnih dionica ima manje. U tim nekim dijelovima koji bespotrebno rastežu radnju, stvarajući zaplete, gradeći napetost, sjetite se američkih filmova i poželite ugasiti knjigu. No zatim se zakačite opet za neku novu, duhovitu marginu i plivate dalje, priznajete sebi da zbog njih ovoj knjizi opraštate pustolovnost. Šteta za taj mali nesrazmjer. Jer onima kojima treba pustolovine bit će možda naporno čitati te divne tabletiće, a onima koji se vole izgubiti u labirintima misli, pustolovina će biti višak. No sigurno će biti i onih koji će znati uživati sa smiješkom na licu u ovom paket-aranžmanu od prve do 361. stranice.

A na što se svodi priča?

Ogolimo li roman od dodanih vrijednosti, crteža, komentara koji mu daruju dušu, ogolimo li ga čak i od humora koji nas neupitno zavodljivo osvaja i vuče naprijed, pa čak i od slojeva koji nam se nisu svidjeli ili nam se, možda, čine suvišnima, na što se svodi priča?

Na malog, nadarenog, hiperanalitičnog dječaka koji odrasta na ranču u Montani, u vrlo šarolikoj obitelji – uz oca farmera koji njihov odnos temelji na nepostojanju komunikacije i pokojoj sirovoj grubosti, uz majku znanstvenicu koju ne zove mama već dr. Claire - zanesenu istraživačicu posebne, vrlo vjerojatno i nepostojeće vrste kukca, uz sestru tinejdžerku Gracie potpuno nezainteresiranu za stvarni svijet i brata, sad već pokojnog Laytona čija sjena prati Spiveta tijekom cijele priče. I uz psa, Dobricu, dakako.

Dar kao dar

T. (Tecumseh) V. (Vrabac) Spivet opsesivno je posvećen detaljima koje pretače u crteže karata i potpuno je neprilagođen praktičnom svijetu svoga oca, osjećajući da ga otac smatra promašajem. Kroz ovaj detalj promatramo čest sukob unutarnjeg i vanjskog svijeta darovitog djeteta, djeteta koje posjeduje izvanrednu sposobnost i vještinu kakva se rijetko susreće i koju svojom posvećenošću svakodnevno usavršava, pod istovremenim pritiskom zahtjeva vanjskog svijeta, očekivanjima roditelja i okoline oko ispunjavanja rutinskih zadaća svakodnevice.

Previše je toga na svijetu preostalo da se ucrta u karte da bih dosadi mogao priuštiti pristanište.

Logičan izlaz iz takvog stanja za malog genijalca je bijeg – cijela se radnja temelji na Spivetovoj avanturi pokušaja da željeznicom, kao slijepi putnik, stigne od točke A do točke B – od ranča u Montani do respektabilnog muzeja Smithsonian u Washingtonu koji njegov crtež bube bombardera („najelegantniji prikaz Carbidae brachinus i načina na koji miješa i izbacuje silne izlučevine iz abdomena“) nagrađuje prestižnom Bairdovom nagradom za popularno postignuće u znanosti i poziva ga na svečanost preuzimanja nagrade ne sluteći da se radi o djetetu.

Jedan poziv mijenja sve i, uistinu, Spivetova želja da dotakne svijet o kojem sanja i koji je za njega bijeg od prosječnosti, daje mu nadljudsku snagu da napusti dom i s kovčežićem u kojem ponese samo najosnovnije stvari (a za njega su to: dva sekstanta i jedan oktant, teleskop Zhummel Aurora 70, četiri kompasa, papir za crtanje i cijeli set olovaka za crtanje Gillot te rapidograf Hermann, naglavno povećalo, dva heliotropa i stari teodolit, GPS-uređaj, kostur vrapca, fotoaparat srednjeg formata Leica M1 i Maximar, preparirana životinja – kornjača Tangenta, maramica s Letećim medvjedićima i još neke sitnice, uključujući i „Fotografiju obitelji ispred suše, koja je snimljena prije četiri godine. Svi gledaju u različitim smjerovima – posvuda, samo ne u objektiv.“) kreće na put prema Washingtonu.

Ustao sam s ležaja i gimnasticirao. Na dnu kofera pronašao sam još jednu odbjeglu mrkvu i besramno je pojeo. Napravio sam nekoliko vježbi za zagrijavanje glasa. Ipak, nisam se mogao otresti osjećaja isprazne melankolije koja me vrebala otkako sam otišao. Bio je to osjećaj ustrajne praznine, koji nalikuje na osjećaj što mi se javljao nakon jedenja šećerne vate. U početku budi snažnu nostalgiju, iz sladunjavih slatkih vlakana zrači obećanje, ali kada sam pristupio lizanju ili grizenju, ili što se već s ušećerenom vatom čini, nije tu bilo bogzna što – na koncu se čovjek osjeća kao da je jeo periku od šećera.

Putem, zajedno s njime, ronimo kroz njegovu davnu obiteljsku povijest, zanimljivu priču čiji nas tragovi vode do drugih zanesenih znanstvenik/ca. Spivetova darovitost ima, dakle, neke objašnjive korijene, unatoč obiteljskim izdancima koji sa znanošću nemaju apsolutno nikakve veze.

5 minuta slave

Drugi je zanimljiv fenomen Spivetovih 5 minuta slave – zaljubljen u znanost, Spivet od Smithsoniana očekuje upravo i samo to – kuću vrhunske znanosti, znanstvenike – zanesenjake, dostojanstvene ljude dorasle poslu kojim se bave, ljude s kojima će konačno moći popričati kao sa sebi ravnima. A što ga dočeka? Običan svijet odraslih, svijet glume, licemjerja, tajnih organizacija, praznih, površnih priča i malo popratnog glamura.

Čim je počeo govoriti, moj je um zaškripao. Nisam bio svjestan da sam počeo razdvajati poštovanje spram ideje Smithsoniana od tog bucka s neiskrenim osmijehom. Govor mu je bio zaprepašćujuće osrednji. Plutao je po dvorani i svi su se dobro osjećali, ali ništa više.

Prošla je samo jedna minuta i već sam želio isprobati mogu li brzim trzajem prsta ubaciti komad mrkve u čašu za vino. Uvijek mi je bilo teško slušati odrasle koji ne misle ono što govore. Kao da se njihov jezik ulijevao u moje uši i odmah istjecao kroz malu slavinu na stražnjem dijelu glave.

Bačen u vatru, Spivet se čak pokušava prilagoditi tom polusvijetu. Izmišlja pokojne roditelje, pridodaje začine već ionako spektakularnoj priči o sebi – malom genijalcu koji osvaja Bairdovu nagradu u 12-oj godini, i sam se uvlači u mrežu dvoličja i laži, ne shvaćajući što mu se događa i zašto to čini – jednostavno se kotrlja i uklapa u sve ostalo. No kratkog je vijeka ta predstava. U takvom miljeu začas dolazi do otriježnjenja: sve oko njega je lažno i pomalo naporno, slike i mirisi doma polako ga počinju proganjati i podsjećati na onu sigurnost i ljude (onu istu obitelj koje se na tren htio i odreći) koji su dio njegova stvarnog svijeta.

To su bile moje karte, to je bio moj dom. Dodirivao sam im površinu, prstima slijedio uske poteze pera, palcem sam otro mjesto na kojem sam, sjećam se, obrisao pogrešan potez. (…) Oh, biti ponovno kod kuće! Mogao sam osjetiti jaki miris očeve kave koji dopire iz prizemlja, bogati miris zrnja kave pomiješan s mirisom formaldehida iz radne sobe dr. Claire.

Otac se holivudski u fotofinišu pojavljuje kao spasitelj i to je jedan od onih detalja priče zbog kojih potražite prvu marginu koju ugledate i pokušate se u njoj izgubiti neko vrijeme. Ali istovremeno vas i gane. Hepiendovi su opasne zamke. :)

Spivet je darovito dijete, ali ipak samo dijete. I unatoč mentalnoj zrelosti, iznimnom talentu, opsesivnoj strasti prema kartografiji, stisak očeve ruke i mamina potpora ono su što mu u ovom trenutku najviše treba. I to je detalj koji na kraju ovaj roman vraća djeci.

Tunel je pomalo postajao strmiji. Čeznuo sam da taj podzemni svijet nikada ne prestane. Želio sam hodati uz očev bok zauvijek.

Odabrana djela T. V. Spiveta debitantski su roman mladog autora Reifa Larsena. Priča o sazrijevanju, roman o putovanju, igra priče i crteža koja pomjera granice izražavanja.

Knjiga je dobila francusku nagradu Amerigo Vespucci 2010. za najbolji avanturistički roman.

Proslavljeni francuski redatelj s holivudskom adresom, Jean-Pierre Jeunet, 2013. na temelju ovog romana donosi filmsku priču o ovom neobičnom dječaku, malom genijalcu.

Pronađite Odabrana djela T. V. Spiveta na našim policama http://bit.ly/1oK39kr