Jer otkad je ta mala ušla u moj život, ništa više nije kao prije.

A ušla je onako, kao usput, ničim ne najavljujući posebnost svoje osobnosti. „U crvenoj kariranoj pamučnoj haljini s dvije debele pletenice žućkaste kose i napetog lišca punog pjegica ispod slamnatog šešira nestrpljivo se okrećući lijevo-desno, očito tražeći nekoga.“ I tako joj je bilo drago, drago, DRAGO što me vidi! Baš baš mene! A meni u prvi mah nije baš bilo jasno zašto.

No kako su redci odmicali, Pollyanna je slagala puzzle. Igrala igru. Zabavljalo ju je gledati me kako ne slutim kamo će me sva ta priča odvesti. I svako bi malo, onako dobrodušno, od srca uskliknula: „Joj, ne znam kako da mi bude dovoljno drago što si me pustila da dođem živjeti s tobom!“ A ja joj nikada nisam rekla koliko je meni drago što je odabrala baš mene. I zato sada, ovim putem, priznajem baš to.

Od nedodirljive sante leda do male emocionalne kapsule

Zabavljeni svakodnevnim brigama, izloženi dnevno kojekakvim nepravdama, skloni smo puštati sjenama da preplavljuju naš duh.

Ova knjiga čistog optimizma nosi ružičaste naočale i uči nas da u svakom zlu sigurno ima i dobroga, samo ga mi, zamagljena pogleda, ne možemo vidjeti. Pollyanna nam pomaže očistiti naočale, izoštriti dioptriju, otvoriti srce za dobre vibracije.

Duh čudesne Amelie prati vas dok čitate ovu čudesnu knjigu. Pollyanna unosi svjetlo u živote ljudi kojima je netko navukao tamne zastore na njihove prozore. S lakoćom i mekoćom Pollyanna plovi od mračnog svijeta nepokretne, trajno nezadovoljne gospođe Snow do bogatog, nezavisnog, mrzovoljnog Johna Pendeltona. Ovo dvoje „teških“ ljudi bije isti glas – ne propuštaju nikog, pa ni zraku sunca, u svoje svjetove. No nekim čudom Pollyanna nalazi pravi put. Poput leptira ona leti s cvijeta na cvijet i začas je cijelo mjesto, u koje ona nakon smrti svoga oca dolazi, jedno puno zdravije mjesto za suživot.

Smrću oca Pollyanna ostaje siroče. Jedina koju ima na kugli zemaljskoj njena je teta Polly, mamina sestra, „stroga žena ozbiljna lica koja se mrštila kad bi nož zaklepetao na pod ili se vrata zalupila, ali se nije sjetila nasmiješiti ni onda kad su noževi i vrata ostajali na miru“. Tetka Polly „uvijek čini svoje dužnosti“, nedostupna, kruta, čvrsto stisnutih usana, četrdesetogodišnja usidjelica, iz pisma koje stiže iz udaljenog gradića na zapadu, doznaje za svoju novu „dužnost“. I sve joj se, koliko-toliko, čini i logičnim – preuzet će ona tu dužnost, „ali… Pollyanna! Kakvog li blesavog imena!“ pomislit će. I tako će krenuti ova priča.

Tijekom radnje pratimo postepeno ali jasno otapanje tete Polly: od nedodirljive sante leda do male emocionalne kapsule koja je godinama bila zatvorena, a onda je došla ova djevojčica i zagrizla u nju.

Ovo je jedna od onih knjiga koje vas baš raduju dok ih čitate.

Jer puna je radosnih tekstova. „Onih što vam govore da se radujete i da vam je drago.“

Od hladne tavanske sobice do toplog srca čitatelja

Pollyannina djetinjastost osvaja. Njen razigran jezik i zaigran um poskakuju zajedno s njome.

Pollyannina pozitivnost kojom se obraća svima pruža primjer za svakodnevnu upotrebu.

Pollyannina empatija i njena poduzetnost u borbi za slabijega bude u čitatelju dobru emociju i poticaj.

Pollyannina odanost zaslužuje poštovanje.

Pollyannina želja da razgrne zavjese pobjeđuje sve mrakove.

Ključna igra od koje sve počinje igra je sa štakama. „Ona da u svemu nađete nešto zbog čega vam treba biti drago, znate.“ Umjesto željene lutke misionarskom kištrom djevojčici u ranom djetinjstvu stižu – štake. Razočaranje na licu djevojčice njen otac briše netom izmišljenom igrom: „Tako mi je drago… što mi štake ne trebaju!“

Od igre sa štakama Pollyanna dolazi do automobilske nesreće u kojoj će joj nekad nepotrebne štake biti potrebne. Može li joj sada biti drago? Ima li zbog čega?

Pollyannina radosna igra „drago mi je“ ujedinjuje cijelo mjesto. Njen dom nakon nesreće postaje mjesto  „hodočašća svih preobraćenih“. Trenutak njene nesreće postaje trenutak prosvjetljenja za sve koje je „dotakla“.

Ženama i muškarcima treba poticaja. Njihovu prirodnu snagu otpora treba jačati, ne slabiti… Umjesto da stalno govorite o čovjekovim greškama, pričajte mu o njegovim vrlinama. Pokušajte ga izvući iz njegove kolotečine loših navika. Uspoređujte ga s njegovim boljim ja, njegovim pravim ja koje se usudi i koje čini i koje pobjeđuje!... Utjecaj lijepog, korisnog, nadobudnog značaja zarazan je i može preobratiti čitav grad… Ljudi zrače ono što im je u glavi i u srcu.

Matej 23:13-14 i 23

Knjiga koja vam čitanjem navlači osmijeh na lice svaki put kad je Pollyanni drago, a postepeno puni oči suzama kad god udari u vaš emocionalni svijet.

Govor neškolovane, priproste, prostodušne Nancy, starog vrtlara Toma i malog Jimmyja Beana nose prepoznatljivo obilježje prevoditeljičina stila, kako smo već navikli s prijevodima Lare Holbling Matković. Jezičnim osobitostima oživljava svoje likove, dodjeljuje im osobnost i ističe različitost. Igrajući se jezikom, prevodeći ovu knjigu, odaje svoju tajnu vezu s njome: Bilo joj je posebno drago prevoditi Pollyannu, jer joj je to jedna od dražih knjiga iz djetinjstva. Osim toga bi joj bilo drago kad bi nešto od Pollyannine radosti i užitka prešlo i na vas, čitatelje.

Put od hladne tavanske sobice u domu tetke Polly do toplog srca čitatelja dug je 242 stranice.

I učas se nađete zatečeni: već je kraj.

I danima ne prilazite drugim knjigama, jer ova još vrije u vama.

Jesi li optimist ili pesimist? Želiš li biti krojač svoje sreće ili ti je uvijek netko nešto kriv? Živiš li ili samo dišeš? Upoznaj se s Pollyannom i vidi hoće li ti ona pomoći da odgovoriš na ta pitanja.

(iz pera urednice Lare Holbling Matković)

Pronađite Pollyannu na našim policama http://bit.ly/1hCBeyW