Roman je najvećim dijelom pisan u drugom licu jednine, glavni lik romana je neimenovani muškarac srednjih godina, sin oficira JNA, koji se bavi preprodajom knjiga na Britancu (Britanski trg u Zagrebu na kojem se održavaju sajmovi antikviteta, rabljenih knjiga) i mašta o vlastitoj antikvarnici.

"Antikvarijat nije samo riječ, nije samo prostor, to je i kontekst, i ozračje, i diskurs. Tamo bi i ti bio drukčiji, ne bitno različit, ali ipak – duga kosa da ali začešljana, bradica da ali njegovana, pokreti ali spori, glas ali tih jezik ali precizan, dolčevita crna, sako klasika, tvid. Šešir Fedora, šal od kašmira i u nekoj prilici marama, svakako dobar stari sat za koji ćeš uvijek lagati da si ga naslijedio. Plijeniš, ali pozornost. Odišeš, ali iskustvom. Kolekcionar vrijednih naslova, poznavatelj, stručnjak, antiquarius. Znaš ti ti, mogao bi."

Muškarac se u svojim razmišljanjima prisjeća mladosti, svog mladenačkog idola i prijatelja Duleta, djevojke Suzy, razmišlja o odnosu s mlađim pomalo intelektualno zaostalim bratom i pita se gdje i kad je njegov život krenuo u ovom smjeru u kojemu je zaglavio.

"Da nije bilo te nesretne Banije možda bi položio tih još nekoliko ispita na strojarstvu u ljetnom roku i danas bi radio negdje na finjaka, u vlastitoj firmi ili na nekom brodu, imao si ti svoje planove a ovako – sve je krenulo krivo. U jednom času sve je bilo protiv tebe. I to se nije dalo izdržati. Jebeš mu sve, nije."

"Ljudi promaše živote zbog te sitnice – nikad sebe ne zavole. Svi bi nekog voljeli, ali sebe ne. Ili da njih netko voli, a oni sebe ne. Obrazac ljubavi nauči se još u djetinjstvu, ili se nikad ne nauči. A tebe je majka naučila samo to kako voljeti druge. One slabije."

To je načelni problem s prošlošću, to da je lijepa i prošla, i neshvatljivo je koliko se opet nadamo nečem tako neponovljivom.

U razgovorima s terapeutkinjom Enom muškarac razgovara o tome što je istina.

"Apsolutna istina ne postoji, Mi dajemo smisao svakom događaju. Šutiš. Stoga, nije važno što se dogodilo, već ono što mi osjećamo u vezi s tim. Šutiš. I tu dolazi ono najbolje – događaj ne možemo promijeniti, ali možemo promijeniti ono što osjećamo prema tome. Kako? Tako da o svemu ispričamo jednu novu, drukčiju priču. U kojoj će naša uloga biti bolja. To zvuči kao laž. Ne, događaj će biti isti. Ali mi ćemo biti drukčiji. Nisi siguran. Pokušaj. Kaže ona. Neću. Kažeš ti."

Muškarac zavidi mlađem bratu na ljubavnoj vezi i zadovoljstvu kojeg pronalazi u njoj, ali sam ima ambivalentan odnos prema ženama, želi ih i prezire. Nakon saznanja da se Suzy vratila u grad koji je napustila tijekom Domovinskog rata upušta se u mahnitu potragu za njom uvjeren kako će njihov ponovni susret vratiti njegov život na pravi kolosijek. Potraga nije završila u skladu s očekivanjima.

"Zaslužio si više. Možda sada zove policiju, iz sigurnosti svojeg stana dok te promatra kroz zavjese. Ma neka zove, bolje je i to nego ova mizerija koju ti je priredila. Ne može joj biti svejedno. Ne može kad tebi nije. Vrijeme ti je priznati da si zapravo htio samo jedno – ponovno osjetiti tu moć, da još uvijek držiš ključeve njene sreće u svojim rukama. Ali jok. Ona te otpustila. Zauvijek i voljno. I ti tu ne možeš ništa."

Nakon tog sloma muškarac pokušava iskupiti se i dobiti oprost za djelo koje je počinio u situaciji životne ugroze, ali ... pročitajte roman, vrijedi čuti taj glas.

Roman Rašomon gorka je priča o mnogima od nas, o nama koji grintamo nad prošlim vremenima, pitamo se na kojoj je postaji vlak života krenuo u pustoš i čamotinju, o onima od nas koji uzroke i krivnju traže u drugim ljudima i događajima koji su ih obilježili životnim jadom.

Trebamo li poslušati savjet terapeutkinje Ene i sagledati prošle događaje na drugi način, ispričati jednu drugu priču, oprostiti sebi i drugima kao što zagovaraju moderne self help teorije? Toliko je lakše idealizirati prošlost nego živjeti sadašnjost bez zavaravanja svjetlijom budućnošću, manje je bolno kriviti druge za naše ispadanje s kolosijeka nego preuzeti odgovornost za svoje postupke, koliko nas ima snage istinski se pokrenuti i promijeniti prije no što bude prekasno.

Muškarac iz romana gotovo je mazohistički uživao u svom životu takvom kakvog ga je živio, upoznala sam ljude koji su na riječima bili više nego spremni sagledati svoj život na drugi, bolji način, ali su u sebi uživali u svom jadu, za sve je bilo krivo radno okruženje, obitelj koju ili nisu podnosili ili su pojedine članove stavljali na pijedestal savršenosti, nedostižnog uzora.

Da li je naš život zaista tako loš ili ga samo mi vidimo takvim? Gdje je istina? Preporučujem da pročitate roman, razmislite i zaključite sami, možda u romanu prepoznate sebe ili ljude iz okruženja.

Potražite roman Rašomon na policama Gradske knjižnice Rijeka.