...tijekom vožnje u javnom prijevozu. Dakle, nije da se njegovi tekstovi čitaju onako usput, već oni izazivaju kod čitatelja gorku reakciju i još gorču akciju koja ga je, eto, mogla doslovno doći glave.

Poput Igora Mandića i Ivice Ivaniševića, Pančić je „pisac opće prakse“ – živi od vlastitog pisanja i čitanja, što je poprilična rijetkost u ovim nečitajućim vremenima. Njegova nova knjiga eseja Gost iz galaksije (Hena com, 2015.) svjesno je dobila naslov po trećem (i posljednjem) Vukotićevom istoimenom igranom filmu koji nije polučio pozitivne ocjene filmskih kritičara i gledatelja. Knjigu čine tekstovi koji su prvotno emitirani na Trećem programu Hrvatskog radija i objavljivani na portalu Autograf – Pančić je bio gostujući kolumnist na poznatom terenu (dobar dio života proveo je u Zagrebu), itekako su mu bila poznata opora stvorenja na koja se ne može računati jer su ona sklonija vlastitoj računici. Pančić neumjesnu ironiju nadomještava svrsishodnim sarkazmom, ne upotrebljava kićenu retoriku dok komentira poteze hrvatskih, srpskih i svjetskih lidera te novonastale trendove čija je poanta zaglupiti korisnike i pritom ubrati zaradu.

Kao kolumnist, Pančić ima jasan stav, i nije mu problem otvoreno ga iskazati, bez obzira na vrstu i cijenu naplate. Ukoričenje njegovih kolumnističkih tekstova zaslužuje pohvalu – u protivnom bi se tekstovi zametnuli u internetskim i radijskim bespućima, a ovako su dostupniji u svako doba gluhog dana ili noći, pomoću njih se lakše uvidi valjan argument kako da ga metneš nametljivom sugovorniku. Njušite srbizam u prethodnoj rečenici? Bravo, imate puristički njuh! Upravo o razini verbalne razumljivosti među južnim Slavenima Pančić žustro piše već u prvom tekstu Jednoipojezični blues. Koristeći serbo-hrvaški jezik, bavi se pitanjem dvojezičnih tabli u Vukovaru: „Upravo bi vrućekrvni hrvatski domoljubi trebali biti oduševljeni zagovornici nove prakse, jer ona arbitrarno potvrđuje omiljeni desno-nacionalistički fantazam o hrvatskom i srpskom kao dva zasebna jezika, a i mnogo šire od toga: o tvrdim, nepropusnim, a jasno vidljivim i odredivim granicama između nacionalnih identiteta.“ (13.)

Posebnu pozornost, pardon pažnju (!), vrijedi posvetiti stilu kojim se Pančić služi – razigrani filozofski način obraćanja obogaćen je vicevima i općepoznatim frazama što su poznate širem narodu. To, naravno, ne znači da će narodu biti razumljiviji i dopadljiviji – naklonost će teško postići jer on svojim pisanjem udara, direktno, bez uvijanja. Ne odgovara to ni hrvatskim ni srpskim nacionalistima, nije zalud zaradio batine u Begešu, a pobrao bi ih i u Zagiju da ga se više čita – sve uneređene pojedince Pančić pokupi na red jer kod svih njih vlada poprilični mentalni nered: „Meni se, recimo, čini da sam nekakav Srbin, ali u Srbiji je nemalo onih koji se ne bi složili s tim, nego bi mi tu moju srpskost ili u potpunosti negirali ili je proglasili nekom veoma lošom i nekvalitetnom srpskošću, kakva je čak gore od otvorene i nedvosmislene nesrpskosti.“ (76.) U nedovoljno mjeri Srbin jer ne potvrđuje uvrijeđene protokole, već ide kontra njih, i to argumentirano, Pančić mnogima diže živce (i budi neugasivu želju za pivce) – budući da konstantno argumentirano i nedvosmisleno piše o društvenim anomalijama, Pančićevi su tekstovi čisti politički protest protiv sveprisutnih prirodnih i društvenih gluposti jer se tiču ljudske prirode i društva, drugastva i bratstva.

Bilo da piše o ulasku Hrvatske u EU, nedavnom referendumu ili nadmetanju i prisvajanju brendova, Pančić se pokazuje kao (iz)vrstan sociolog, mnoge osjetljive dušice mogli bi štrecnuti njegovi društveni komentari: „Ali čija je onda šunka ili faking kulen, pitate se vi? Pa domaći, naravno. Domaći je i u Osijeku i u Subotici i u Segedinu – i to je jedini ispravni odgovor. Svi drugi odgovori imaju ugrađenu grešku i onda se još samo radi o nadmetanju u nepravdi koje je zapravo svojevrsni festival brutalnosti: ko će bolje, brže i efikasnije monopolisati ono što zapravo nije njegovo.“ (99.) Pančićevi tekstovi mogu poslužiti kao podsjetnik na nedavna i neslavna vremena o kojima ondašnji protagonisti (i antogonisti) ne žele razglabati, tim više jer je riječ o svježim ranama. Ne manjka ni prisjećanja na minulu mladost, no Pančićeve usporedbe o nekadašnjim vremenima nisu patetične, već su sastavljene u sasvim uravnoteženom duhu. Ne ustrčava se pisati ni o intimnim temama kao što je osobno poimanje roditeljstva (premda nije roditelj), čime samo dokazuje da ne moraš biti roditelj pa da bi znao kako postupati s djecom, već da je dovoljno imati osnovne pedagoške vještine: „Biti tiranin jedna je stranputica roditeljstva; biti neodgovaran je druga. U izuzetnim slučajevima ima i veselih spojeva, tako dobijamo neodgovorne tirane. Valjda zaplašen svim tim, radije sam unapred abdicirao.“ (125.)

Naročito bi mlađe generacije trebale čitati Pančića – em su mu tekstovi edukativni, em su mu pismeni i stilski obilježeni – mlađi bi mogli naučiti pisati (i razmišljati) tijekom čitanja.  Ima mladih tinejdžera koji, primjerice, ne znaju za slučaj Luke Ritza (1990-2008.) – doduše, čuli su da postoji neka nagrada po njegovom imenu, ali nije im poznato pod kojim je okolnostima dotični umro. Točnije, ne znaju zašto je ubijen. Pančić je napisao tekst o Luki Ritzu i nasilju u popustljivom društvu koje uvijek nađe prigodan alibi i potrebnu rupu u zakonu, čime se iskazuje uvriježena društvena naklonost prema nemoralu – nasilnicima je najčešće opravdanje činjenica da su bili u alkoholiziranom stanju: „Pre nekog vremena je i Milan Bandić izjavio da je Luku Ritza ubio alkohol. Zazorno je pristojnom čoveku uzimati olako u usta to ime i govoriti o jednoj takvoj tragediji, ali ovoliko se može i mora reći: ne, nikakav alkohol nije ubio Luku Ritza. Ubilo ga je nasilje. Ono isto nasilje, uskogrudno i mrziteljsko prema svemu drugačijem, koje na razne načine propagira i na životu održava patrijarhalna i opsesivna kultura odraslih. Da li su nasilnici pri tome bili pijani ili trezni, sasvim je irelevantno. Naime, trezan nasilnik i pijan nasilnik ne razlikuju se ni po čemu bitnom: to je jedna te ista osoba u dva agregatna stanja.“ (17.)

Izgubili ste volju za pićem čitajući zadnji pasus? Ako ste trenutno (ili inače) nasilne prirode, vjerojatno ćete time sebi i(li) još nekome produljiti život. Ponavljajte u sebi Bolje biti živ trijezan, nego mrtav pijan i svakako kušajte Pančićev umni verbarij o neumnim humanistima. Ako pak piće u vas pospješuje smisao za šalu i razmišljanje, slobodno se pritom počastite čašom terana!

Pronađite knjigu Gost iz galaksije na našim policama.