Desetak godina ponovno vladaju dobre prilike za strip izdavaštvo. Pored specijaliziranih izdavača koji su se posvetili stripu, i drugi izdavači okušaju se u strip vodama pa objave pokoji zanimljivi naslov. Tako je V.B.Z. 2016. godine objavio naslov Munch norveškog umjetnika Steffena Kvernelanda (1963.), biografiju norveškog umjetnika Edvarda Muncha (1863-1944.).

Za prijevod Munchove biografije u slikama zaslužan je Bekim Sejranović (1972.), autor koji godinama živi na relaciji Norveška-Slovenija-Hrvatska, o čemu je podrobno pisao u svojem najnovijem romanu Dnevnik jednog nomada (V.B.Z., 2017.). Na samom početku saznajemo kako i zašto je Kverneland odlučio napraviti biografiju o umjetniku koji je za života izazivao podijeljene reakcije među kolegama. Biografiju ne čine samo podaci o Munchu, već se povremeno u priču ubacuje biograf Kverneland kojemu društvo pravi umjetnik Lars Fiske (1966.), kolega s kojim je prethodno napravio album Olaf G. Prevodeći Muncha na hrvatski, Sejranović je odlučio koristiti dva jezična idioma jer „…Steffen Kverneland, koristi se dijalektom zapadne Norveške, dok njegov kolega Lars Fiske govori standardnim norveškim. U mojoj verziji Kverneland priča nešto slično dalmatinsko-splitskom dijalektu, a kolega Fiske koristi se standardnim jezikom.“

Život za umjetnost

Dok ubacuje sebe i Fiskea u priču, Kverneland redovno koristi fotografije što su snimljene tijekom posjeta raznih lokacija pa strip poprima dodatni dokumentarni štih. Da bi cijela priča o Munchu bila autentična, Kverneland je proveo brojna istraživanja, čitao dostupnu literaturu i putovao. Čitava biografija temelji se na brojnim, provjerenim izvorima (opširan popis literature dostupan je na kraju knjige) i mnoštvu citata. Kvernelandu nije bila namjera napraviti romansiranu biografiju u slikama, već ispričati priču lišenu izmišljaja i temeljenu na dostupnim činjenicama, stoga je upotrebljavao Munchove dnevnike i osobna pisma, ali i pisma osoba koje su pisale Munchu, izjave ondašnjih likovnih kritičara i Munchovih suvremenika.

U mnogim se stilovima okušao Munch koji je u širim krugovima ostao zapamćen kao predstavnik ekspresionista, a biografija prikazuje Munchovu osobnost i bogato životno stvaralaštvo iz više različitih kutova jer mu je čitav život bio prožet brojnim mijenama. Munch je živio za umjetnost i istodobno živio umjetnost. Povremeno raskalašen i divlji, a katkad nepriznat i na rubu siromaštva (posebice na početku, kada se tek počeo probijati na likovnoj sceni), no stalno se kroz njegove slike provlačila snažna tjeskobnost.

Reakcije kulturnjaka nerijetko su bile negativne, Munchove su slike isprva izazivale zgražanje kod renomiranih slikara koji su bili priznati, slike su mu bile popljuvane i zabranjivane, da bi tek kasnije nadošli dani divljenja i slave. Žustar u javnom nastupu i svojeglav, podosta egocentričan i svjestan talenata koje je posjedovao, Munch nije davao za pravo starijim kolegama, već branio svoj način izražavanja. „Bolje naslikati jednu dobru nedovršenu sliku nego dovršenu, a lošu!“ (158.)

Osim što se opisuju Munchova kreativna razdoblja, stvaralačka sazrijevanja i misli, u Kvernelandovoj biografiji podosta prostora pruženo je i opisu Munchove privatnosti koja je, pokazalo se, po pitanju motiva usko povezana s njegovim slikama. Također, pokazalo se da je Munch veoma zahvalna osoba za opisivanje – u biografiji je opisano njegovo djetinjstvo, zapetljani odnosi sa ženama i ocem, često se spominje intenzivno prijateljstvo s književnikom Augustom Strindbergom (1849-1912.) i drugim umjetnicima, destruktivna i krizna razdoblja, emocionalni lomovi...

U mnogočemu drugačiji i kudikamo napredniji od svojih suvremenika, Munch je izazivao dvojake reakcije. U širim krugovima ostao je najpoznatiji po slici Krik, no ona je tek jedan od mnogobrojnih vriskova, dio ingeniozne buke što je ovjekovječena u slikovnom obliku. Poput mnogih stvaratelja, Munch je stvarao kako bi ostavio iza sebe trag i podsjetnik na viđeno, što je jedan od uobičajenih razloga zašto se ljudi uopće odlučuju na stvaralaštvo - da ovjekovječe sjećanja, učine ih ponešto trajnijima i dostupnijima. „Moje slike su moji dnevnici. Ja ne slikam ono što vidim nego ono što sam vidio.“ (253.)

Prava forma za likovne monografije

Kao što se Munch pokazao dobar u mnogim različitim likovnim stilovima, tako je Kverneland jednako kvalitetan u korištenju raznih tehnika koje je kombinirao tijekom svog rada. Pokazalo se da je Kverneland odličan poznavatelj i štovatelj Muncha, stoga su genijalna likovna rješenja rezultirala odličnom biografijom koje se Munch zasigurno ne bi posramio.

Da bi užitak u čitanju biografije Munch bio što potpuniji, od čitatelja se iziskuje sporo i pažljivo čitanje jer je crtež krcat važnim i korisnim detaljima, stalno je crtež u aktivnoj službi pripovijedanja. Ispada kako je upravo strip, kao likovno-književni proizvod, možda najidealniji medij za likovne monografije. Ostaje nada da neće sve ostati na ovoj biografiji te da ćemo uskoro biti u prilici čitati na hrvatskom neki novi strip biser iz Norveške. Možda još pokoji Kvernelandov uradak? Vjerujte mi, ne bih se bunio.

Nije ovo prvi put da je V.B.Z. objavio strip izdanje. Prije toga objavio je 2004. godine zbirku tekstova o stripu Ivice Ivaniševića (1964.) Sto mu jelenskih rogova, da bi 2005. godine bila objavljena zbirka eseja u formi stripa Tušta i tma koje potpisuje Saša Raketić (1963.), u svijetu stripa poznatiji kao Zograf.