Vjerojatno u baš svakom zanimanju postoji osoba kojoj je poznato ime Hugo Pratt (1927-1995.). Pratt je sastavnica opće kulture, svugdje prepoznatljiv zbog mornara Corta Maltesea, građanina svijeta kojega ne drži mjesto. U svijetu stripa Pratt je stekao dobar glas renomiranog autora prije nego se Corto pojavio 1967. godine u naslovu Balada o slanom moru.

U četrdesetoj godini života Pratt stvara lik melankoličnog pustolova Corta čije se reakcije najčešće ne mogu predvidjeti niti u potpunosti jasno analizirati, što ga ne čini tipičnim junakom, već prije romantičnim i sjetnim antijunakom. U Baladi o slanom moru Corto je gotovo pa sporedni lik, da bi tek kasnije Corto dobio status glavnoga protagonista. Usporedi li se Prattova bogata biografija s Cortovim avanturama i unutarnjim glasom, sličnosti neće manjkati. Pratt se podosta unosio u Cortov lik, što veliki umjetnici često rade, koriste priliku da progovore svijetu kroz imaginarni lik. „U najširoj recepciji identificiranje, kontekstualiziranje i razumijevanje općekulturne reference kao što je Hugo Pratt reducira se logikom površne asocijativnosti isključivo na Pratta kao autora Corta Maltesea”, primijetio je Igor Gajin u tekstu Sjenka – “sjena” Prattovog opusa u kojem se analizirao Prattov manje spominjan serijal Sjenka.

Površni poznavatelj Prattovih djela možda ne zna kako je Pratt prije nastanka Corta živio duže vrijeme u Argentini, gdje je uspješno surađivao sa slavnim scenaristom Héctorom Oesterheldom (1919-1977.) na više serijala (Ticenderoga, Ernie Pike, Narednik Kirk, Jungleman) da bi tek kasnije počeo samostalno stvarati autorske stripove (Ana iz džungle, Fort Wheeling, Pustinjski škorpioni…).

U nekoliko navrata surađivao je Pratt s talijanskim crtačem Milom Manarom (1945.) koji je hrvatskoj publici poznat po naslovima Put u tulum, Gulivera, Borgia, Giuseppe Bergman, gostovanju u serijalu Sandman, ali i naslovu Indijansko ljeto koji je nastao 1983. godine po Prattovom scenariju. Osim na Indijanskom ljetu, Pratt i Manara radili su na naslovu El Gaucho koji je premijerno objavljen 1995. godine, ali dosad nije objavljen na ovim prostorima.

Sukob

Indijansko ljeto karakterizira filmski početak, prvih devet tabli nemaju tekst, već nijemo prikazuju kako Indijanci siluju bjelkinju, nakon čega nastaje sukob između doseljenika i domorodaca jer je napasnike usmrtio bijelac. Narušene odnose dodatno kvare duhovi prošlosti, neplaćeni dugovi i strasti izbijaju na površinu u puritanskoj zajednici što radi na stvaranju obećane zemlje. Podložna prirodi i prirodnim zakonima, bujna ljudska ćud nije pripitomljiva, baš kao ni nepredvidljiva priroda što ima svoje nepisane zakone. Prirodne mijene usto remete harmoniju između duše i tijela, želje tijela i duše ne poklapaju se. Atraktivan crtež Mile Manare poetski prikazuje divlju prirodu što mijenja boje i ruho, ne manjka zlaćanih boja što su karakteristične za prijelazno razdoblje, kada se ljeto polako pretvara u jesen. Termin indijansko ljeto u nas je poznatiji kao bablje ljeto, a njime se označavaju stalne prirodne mijene, tranzit bilja i življa. Laura Battaglia i Cettina Novelli zaslužne su za koloriranje priče u kojoj se prirodni spokoj spaja, ali i sukobljava s moralnom bestijalnošću ljudske vrste.

Prattova priča, naravno, ne stavlja naglasak na prirodne mijene koje je Manara ugodno oslikao i pokazao kako izgleda poezija u obliku crteža. Radnja se vrti oko nasilnih društvenih promjena što rezultiraju nasiljem i krvlju, dok su u središtu zbivanja članovi izolirane obitelji Lewis (lijepa majka Abigail žigosana simbolom pobunjenice Lilith^[1]Lilith, Adamova prva žena, napravljena od zemlje, a ne od Adamova rebra (poput Eve). Nastojala je izboriti ravnopravni položaj između sebe i Adama pa napustila raj jer joj to nije pošlo za rukom. Čest sastojak židovskih i srednjovjekovnih mitova, Lilith se ne spominje izravno u biblijskim spisima., samodopadna i hrabra kćer Phillis, markantni sinovi Elijah i Abner te nahoče Jeremiah), a jednako je važan lik i hodočasnik Black kojem je cilj očistiti američko tlo kroz prisilnu kristijanizaciju. Blacka krasi bolestan izgled što na prvi pogled odbija, ali i još bolesnije misli što se mogu vidjeti ili makar nazrijeti po svećenikovom prodornom pogledu. Nije mu na pameti samo misao kako istrijebiti nevjerstvo i proširiti svoju vjeru, već ga više muči kako upražnjavati tjelesne potrebe. Obitelj Lewis, pokazat će se, ima poveću zajedničku prošlost s hodočasnikom Blackom i njegovim ocem koji je također bio svećenik i službovao u New Canaanu. U cijeloj priči nema svetaca, već su mnogi vođeni primarnim nagonima, samo se kapetan Brewster dosljedno ističe po razumnom ponašanju i djelovanju, no to nije dovoljno da bi se intenzivni pokolj između domorodaca i doseljenika zaustavio ili ublažio.

Dvostruko ubojstvo pohotnih Indijanaca učinilo je da brže dođe do očekivanoga sukoba između europske i domorodačke kulture. Prividna prirodna harmonija narušena je ljudskim krvoprolićem – zlaćane boje jeseni zamijenili su crveni tonovi krvi. Umjesto ljubavnih igara što se često vode tijekom indijanskog ljeta, u malom mjestu New Canaan nastao je krvavi, osvetnički sukob.

Liričnost

U pitoresknom ambijentu prekinut je miran suživot između slobodnih Indijanaca i puritanskih bijelih doseljenika koji su nastojali širiti moralna učenja, nerijetko se služeći nemoralnim postupcima. Kombinirajući činjenice iz američke krvave povijesti i dijelove sakralnih mitova, Pratt je iskoristio priliku da ujedno progovori o aktivnostima fanatične zajednice što nije trpjela pojedince koji su bili skloni negodovati i ne poštovati ustaljena pravila. Manara je priči dao notu liričnosti i ugodne osjećajnosti kroz bogat crtež, a dozu liričnosti pružile su i blage, neintenzivne nijanse smeđe i žute boje. Pratt i Manara, dvije velike autorske veličine, zajedničkim su snagama tečno ispričali priču što poprilično podsjeća na roman Posljednji Mohikanac Jamesa Fenimorea Coopera (1789-1851.).

Završni dio priče karakterizira dokumentaristički štih, konačne posljedice bitke i ono što se kasnije dogodilo u New Canaanu Pratt opsežnije opisuje. Objašnjava koje je pisane izvore proučavao i koristio tijekom pisanja pa, između ostalih, spominje knjige koje su napisali Nathaniel Hawthorne (1804-1864.), James Oliver Curwood (1878-1927.) te mnoge druge izvore: „Zna se da pisci mnogo puta, kako bi dali vjerodostojnost svojim djelima, izmišljaju čudne priče, pa je to možda slučaj s rukopisom iz Custom Housea u Salemu. Međutim, u općinskoj biblioteci u Salemu čuva se Cosentinčev rukopis u kojem je zabilježeno sve ono što je ovdje ispričano i što je tako vrhunski nacrtao Milo Manara. (149.)  

Cijela priča započne kao poezija i nasilna ljubavna igra što rezultira tragedijom epskih razmjera jer su protagonisti vođeni klasičnim motivom osvete ili pak nadvladani snažnim naletima tjelesnih strasti. Na vama je hoćete li povjerovati u istinitost Prattove priče.