Dakle, našla sam knjigu koju ću čitati za Božić, bolje ne može. Roman je izuzetan, ali izaziva i sjetu i tugu i bijes.

Kad sam počela čitati stil romana, kasnije sam shvatila da i tema ima dodirnih točaka, podsjetio me na nešto, ali što? I onda klik, sličnim stilom pisani su dijelovi romana Procedura nizozemskog književnika Harryja Mulischa.

Tko nije čitao preporučujem. Mulisch se kao i Gregor pismima obraća djevojčici, a procedura se odnosi na stvaranje života, na pitanje u kojem trenutku nastaje život.

Marko Gregur iz muške perspektive opisuje nastojanje mladog para da realizira želju za rođenjem vlastitog djeteta odnosno da usvoji dijete nakon spoznaje da ne mogu imati svoje biološko dijete.

Moždajednomtata obraća se zamišljenoj djevojčici koja bi se mogla zvati Leda (ili dječaku Fabijanu) opisujući joj vlastito odrastanje, okolinu u kojoj živi, državu u kojoj će odrastati. Tako on djevojčici stvara korijenje unutar obitelji i zajednice, mislim da je naslovnica koju je ilustrirao Marcel Janković izvrsno predočila to nastojanje.

Budući otac "kriv" je za neplodnost braka, osjeća odgovornost i bespomoćnost tijekom brojnih pokušaja umjetne oplodnje. Prave frustracije tek ga čekaju nakon što supruga Jana obznani kako je ipak spremna na usvajanje djeteta.

On priznaje kako želi savršenu djevojčicu, lijepu, pametnu i zdravu, iako možda negdje duboko u podsvijesti osjeća kako dijete nije roba koja se bira niti roba s greškom.

Sudar sa sustavom, tromim i neučinkovitim sustavom koji odlučuje o davanju djece na usvajanje i tko su savršeni roditelji je strašan. Papirologija, testiranja, provjere i još papirologije. Kad se obala (dijete) čini na dohvat ruke, činovnik ode na bolovanje, godišnji i nikome ništa.

Nisu bitna djeca, nisu bitni ljudi koji bi tu djecu mogli usrećiti, izvući iz domova za nezbrinutu djecu, ne....bitni su papiri i funkcioniranje sustava kojeg je smislio netko po sistemu "hajde nek bude tako, probati ćemo".

Posvađala sam se s knjigom i sustavom. Zar se ti ljudi boje kako neće imati što raditi ako se usvoji što više djece? Oduzimanje roditeljskog prava gotovo je nemoguća misija temeljem naših propisa, dok mogući usvojitelji moraju biti psihički, fizički i financijski savršeno savršeni.

Tko radi psihološka testiranja? Da li su te osobe prošle psihološka testiranja kako bi mogle dobro obavljati vrlo osjetljiv i zahtjevan posao? Poznajem psihologinju, radi u sustavu javnih službi, koja je isplakala drugu trudnoću jer ne nosi djevojčicu nego opet dječaka. Drugoj su vlastita djeca propaliteti, ali pozvana je da pametuje tuđoj djeci i njihovim roditeljima.

Socijalna skrb? "Ova žena dovoljno je zla da primi vašu mamu u dom za starije" i to u Križevcima (živim na zapadu Zagreba) - rekao mrtvo hladno socijalni radnik. Izbacio me iz ureda kad nisam pristala na Križevce. Misli li itko da su drugačiji prema ljudima koji žele usvojiti/udomiti dijete.

Zdravstvo? Ponizni smo do bola, dopuštamo da nas šikaniraju jer o njihovoj dobroj volji ovisimo mi ili članovi obitelji.

Mnogima se događa da se nakon usvajanja ne snalaze s djetetom, psihološke podrške nema. Neki nastavljaju borbu koja prelazi u rat, drugi vraćaju dijete u sustav, dodaju mu još poneki ožiljak na dušu. Da li bi se odrekli vlastitog djeteta?

Moždajednomtata iz romana želi savršeno dijete, barem je iskren.

Roman Mogla bi se zvati Leda svakako treba pročitati. Nadam se da će biti preveden jer tema je univerzalna i bolna.