Sto šezdeset godina osnovnog školstva u Lanišću bilo je poticaj ogranku Matice hrvatske u spomenutoj općini da potakne projekt obilježavanja obljetnice početka školstva na tom području te obljetnice rođenja župnika Jakova Marčelje, njenog osnivača. Završetak projekta rezultiralo je upravo izdavanjem spomen-knjige. Najveći obol samoj knjizi dali su urednik Vladimir Žmak-Štutinov, mr. Božo Jakovljević, Bruno Cotić, prof. Josip Šiklić, mr. sc. Mate Krizman te dr. sc. Boris Domagoj Biletić, koji su svojim prilozima i bogatom povijesnom građom pokušali kontekstualizirati početak školstva i pismenosti na području današnje općine Lanišće od vremena Habsburške Monarhije, preko Austro-Ugarske Monarhije, Italije, socijalističke Jugoslavije te konačno Republike Hrvatske. Također sociološki su pokušali prikazati tadašnje istarsko društvo, pridajući posebnu pažnju tradiciji, kulturi, književnosti te hrvatskom identitetu koji je, zahvaljujući spomenutim čimbenicima, očuvan, unatoč nesklonim povijesnim prilikama.

Knjiga je vrijedan doprinos daljnjem istraživanju Lanišća, ali i njegove šire okolice. No uočavaju se poneki nejasni povijesni konstrukti koje bi bilo potrebno (i poželjno) istaknuti te bolje promotriti. Krenimo od početka, od tautologije naziva knjige. Naziv ukazuje da je riječ o hrvatskoj pučkoj školi iz 1851. godine, ali ne i o školi na hrvatskome jeziku. Spomenuti bi naziv mogao, uzmemo li ga u obzir, sugerirati postojanje više škola na području Lanišća, s naglaskom da je ova bila prva i jedina hrvatska škola. No ta bi nas konstatacija svakako navela na krivi trag. Naime na području cijele Istre do pedesetih godina 19. stoljeća nisu postojale javne škole na hrvatskom jeziku, što je ujedno pravi naziv za školu u Lanišću, nego su ljudi iz raznih hrvatskih mjesta svoju djecu slali u župe ili dekanate. Nastavu su tada većinom vodili svećenici, dok je nadzor nad školama imao crkveni dekan. S obzirom na to da je Istra bila u sastavu Habsburške Monarhije, prevladavao je njemački jezik zastupljen ponajviše u upravi. Dok je većina tadašnjeg hrvatskog stanovništva bila nepismena i bavila se obradom zemlje, istarski se narod služio talijanskim, slovenskim i hrvatskim jezikom. Istarsko stanovništvo, sastavljeno od Hrvata, Talijana i Slovenaca, govorilo je dijalektima koji su se uvelike razlikovali u mjestima i gradovima.

Hrvatski jezik kakav je danas u uporabi bio je nepoznanica za većinu ondašnjih mještana Lanišća, koji su se sporazumijevali na posebnoj mješavini dijalekata talijanskog, slovenskog i hrvatskog jezika. Nepismenost, nepoznavanje materinjskog jezika te nedostatak svijesti o pripadnosti hrvatskome narodu bili su ponajprije poticaj župniku Jakovu Marčelji da realizira želju svojih mještana o otvaranju škole, ali ne hrvatske, nego škole na hrvatskom jeziku, što čini bitnu razliku. Istarski sabor održat će se tek deset godina kasnije, prve novine na hrvatskom jeziku „Naša sloga“ bit će izdane 1871. godine, dok će istarski preporoditelji Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić i Matko Mandić svoju povijesnu ulogu odigrati potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Imajući u vidu navedene povijesne činjenice, u Lanišću sredinom 19. stoljeća nema preduvjeta za postojanje hrvatskog identiteta. Samim time niti školu, koja je tada upravo započela s radom, ne možemo nazivati hrvatskom, već bi joj primjereniji naziv bio škola na hrvatskom jeziku.

Nacionalna integracija ne može postojati bez nacionalne svijesti, ali ni nacionalna svijest nije održiva bez školstva i postojanja obrazovanog građanskog sloja. Čini mi se da većina autora ove knjige nije svjesna spomenutih čimbenika, nego da tek u svojim sjećanjima nužno pronalaze oznake identiteta na raznolikom kulturološkom i etničkom prostoru Lanišća. Primjer pokretanja pučke škole u Lanišću pokazuje nam početak buđenja svijesti, što nadalje predstavlja rezultat pismenosti, učenja jezika i spoznaje hrvatskih tradicijskih vrijednosti.

U ulomku „Osnovna škola u Lanišću pod talijanskom vlašću“stoji da je u Lanišću do 1923. godine djelovala hrvatska škola u kojoj su radili hrvatski učitelji. Prilično je teško razumijeti ovu nacionalnu odrednicu i nemoguće je oteti se dojmu o nepoznanici koji je taj pojam predstavljao za većinu tadašnjih mještana Lanišća, čemu je zasigurno doprinjela odvojenost od matice, kao i višestoljetni suživot s ostalim narodima koji su u međusobnoj interakciji kreirali i njihov vlastiti identitet. Prezimena koja prevladavaju u Lanišću najbolji su dokaz ovoj tvrdnji: Štroligo, Špinoti, Buždon i Žmak derivati su talijanskih prezimena, dok je prezime Sošić nastalo prema slovenskom Sosič.

Mirjana Gross definira povijesnu znanost kao kaotičnu masu zbivanja koju treba smjestiti u pravi kontekst određen brojnim faktorima. Pravno gledajući, u to vrijeme ne postoji samostalna hrvatska država, nego se nalazi u okviru tadašnje Kraljevine SHS. Samim nepostojanjem hrvatske države otvara se problematično pitanje nacionalnog identiteta. Rapallskim, a kasnije i Rimskim ugovorima iz 1924. godine, teritorijalne granice Italije obuhvaćaju Istru, Zadar, Rijeku, Lošinj, Lastovo, Palagružu i Sušac. Dakle do 1923. godine u Lanišću je djelovala škola na hrvatskom jeziku, prije rata u sastavu Austro-Ugarske Monarhije a nakon rata u sklopu Kraljevine Italije. Od 1923. pa do sloma fašizma 1943. godine u Lanišću djeluje isključivo talijanska škola. Tijekom talijanske vladavine u mjestu je sagrađena i nova školska zgrada.

U knjizi je moguće uočiti uporabu fašizma kao monstruoznog pojma, istodobno zanemarujući njegov bitan sociološki i povijesni utjecaj. Mussolini i fašističke ideje doživljavaju se prvenstveno kao zločinačke. Povijesnu sliku, dakako, nije moguće isključivo sagledati kao crno-bijelu, pa tako zadatak povjesničara nije osuđivanje ideja i ljudi, već analiziranje vremenskog konteksta te uzročno-posljedične veze među ljudima, idejama i događajima. Činjenice kao što su izgradnja nove školske zgrade 1930. godine u Lanišću ili organiziranje večernje škole „Opera Nazionale Dopolavoro“ (odmor i zabava nakon radnog dana), što je zacijelo doprinjelo i većoj pismenosti stanovništva, minorizirane su. Vojnih prisila, zločina, talijanizacije te ukidanja institucija i glasila na hrvatskom jeziku nedvojbeno je bilo, i one su svakako za osudu, no to ne znači da pozitivne činjenice tijekom fašističke vladavine, kojih neosporno ima, valja zanemariti i osporiti. Također neodgovorno je tvrditi, na osnovi nekoliko svjedočanstava, da je većina tadašnjih mještana odbacivala i prezirala fašizam. Ono što mi danas znamo o fašizmu bitno se razlikuje od znanja ljudi onoga vremena.

Zanimljiva i vrlo diskutabilna jest epizoda iz rukopisa Mate Žmaka-Matešića o opisu prvih talijanskih vojnika pristiglih u Lanišće 15. studenog 1918. godine te o njihovoj začuđenosti činjenicom da laniški stanovnici ne razumiju talijanski jezik. Navedena tvrdnja kasnije dolazi do kontradikcije, kada se spominje događaj iz 1922. godine o provokacijama trojice lokalnih fašističkih simpatizera prilikom nošenja fašističke zastave s natpisom na talijanskom jeziku „Me ne frego“. Teza po kojoj se smatralo da Lanišćani nisu razumijeli talijanski jezik jednostavno nije bila točna, jer znamo da je dio laniških prezimena derivat iz talijanskih te da je višestoljetna dominacija Mletačke Republike zasigurno ostavila trag na jezičnoj komunikaciji, a kasnija talijanska vlast zasigurno to i produbila. Povijesne prilike i činjenice dakle ne idu u prilog tezi o nepoznavanju talijanskog jezika.

No unatoč svim tim prijepornim i diskutabilnim konstruktima, knjiga je izdana te postaje vrijedan doprinos daljnjem proučavanju te teme, kao i nasljeđe budućoj generaciji Lanišćana koji će kroz njene stranice moći mnogo saznati o svojim precima i njihovim identitetima. Te bismo lokalne identitete trebali sagledavati jedino u kontekstu vremena, ideja i ljudi koji su svojom međusobnom interakcijom kreirali događaje podložne širokoj povijesnoj analizi, a koja, naprotiv, nije podložna kreiranju nacionalnih identiteta.