Blizance Romula i Rema spašava vučica, dok malog Mojsija majka pusti niz rijeku da bi izbjegao smrt. Nesvakidašnje priče o odrastanju i preživljavanju djece urezuju se u trajno sjećanje čitatelja, a upravo neuobičajena priča o spašavanju djeteta čini početak romana Krovolovci (Znanje, 2015.) mlade engleske književnice Katherine Rundell (1987.).

Umotana u note Beethovenove simfonije, djevojčica Sophie nakon brodoloma u kovčegu violončela pluta La Mancheom, a skrbnik joj postane londonski učenjak Charles Maxim koji joj pruža nekonvencionalan odgoj. Primjerice, Sophie smije nositi hlače i muške košulje, što izaziva sablazan socijalne službe. Nakon što Sophie prijeđe dječju dob, žele ih odvojiti – društvu je neprikladno da o maloljetnici brine muškarac koji joj nije krvni srodnik, zato namjeravaju Sophie smjestiti u sirotište. Sistem ne zanima u kojoj je mjeri Charles prikladan skrbnik, ne pokazuje blago lice u rasuđivanju, već svojom upornošću potvrđuje krutost državnih institucija.[1]Neke će taj dio romana možda podsjetiti na prvi Chaplinov dugometražni igrani film Mališan (1921.) – u tom filmu nadležne službe žele dječaka strpati u dom za nezbrinutu djecu premda je djetetu sasvim dobro sa Skitnicom, čovjekom koji ga je odgojio, othranio i brinuo se za njega kao za vlastito dijete.Da ih ne bi razdvojili, Sophie i Charles bježe u Pariz jer se na kovčegu violončela, u kojem je Sophie bila smještena tijekom brodoloma, nalazi adresa koja bi mogla Sophie pomoći u potrazi za majkom. Sophie je cijelo vrijeme uvjerena da je njezina majka preživjela brodolom. Igrom slučaja, Sophie u Parizu ubrzo upoznaje dječaka Mattea koji živi na krovovima, ali i ostale krovolovce, nezbrinutu djecu koja žive na krovovima, daleko od očiju odraslih. Životne okolnosti natjerale su ih da odrastu prije vremena i da se nauče sami snalaziti ukoliko žele preživjeti...

Samostalna djeca imaju glavnu riječ u romanu Krovolovci, što se može protumačiti kao svjestan i ziheraški potez. Catherine Rundell svjesna je da u dječjoj književnosti naprosto moraju prevladavati dječji ili makar djetinjasti likovi – Junaci Pavlove ulice, Petar Pan, Emil i detektivi, Pustolovine Toma Sawyera i Pipi Duga Čarapa reprezentativniji su primjeri uspješnih dječjih klasika koji osvajaju pažnju mladih čitatelja bez obzira na činjenicu što je od prvog izdanja knjige prošlo više desetljeća, ako ne i stoljeća. Srećom, kvalitetni književni likovi ne mogu ostariti, zastariti ili zastraniti jer uvijek bude čitatelja koji umiju prepoznati kvalitetu.

Žanrovski gledano, Krovolovce ubrajamo u bajkovitu prozu – kao čitatelji, ne pitamo se jesu li neke predočene situacije moguće, već unaprijed pristajemo na svaku vrstu nerealnosti, doživljavajući ih kao potencijalne realnosti. Autoricu neki književni kritičari opisuju kao nasljednicu Roalda Dahla (1916-1990.), što bi potonja lako mogla postati jer je njezin put književnice tek započeo. Opet, nemojmo smetnuti s uma kako je naslov Krovolovci obilježen famoznim fenomenom druge knjige [2]Debitirala je knjigom The Girl Savage. – nakon prvijenca kojim se probija kreacionistički led, mnogim autorima bude teško sastaviti drugo djelo koje će po kvaliteti biti bolje prvijenca, naročito ako prvo djelo nosi teret uspješnosti u očima publike. 

Katherine Rundell nadišla je neželjeni fenomen druge knjige, nije podbacila u stvaranju, već se dokazala kao autorica koja ima što za kazati i zna kako to napraviti. Premda ima irealnih događaja, Krovolovci je zapravo realna knjiga u kojoj bi se mnogi mlađi čitatelji mogli lako pronaći. Previše je djece koja su, silom silnih socijalnih i inih (ne)prilika, prepuštena sama sebi, a upravo takvih pojedinaca ne manjka u Krovolovcima.