U zimske večeri, kada noć brzo zamijeni dan, zaspao bih prije središnjeg Dnevnika koji bi počeo u 19.30. Roditeljima to nije odgovaralo jer, pod mojim (pre)ranim lijeganjem podrazumijevalo se i (pre)rano buđenje. Probudio bih se u 5.00, baš kad bi se otac spremao na posao. Nakon toga ne bih zaspao, već bih odmah ugnjavio roditeljicu pitanjima i potpitanjima, zahtjevima i zapovijedima, i tako sve do prvih dnevnih zraka. I tako je trajalo sve do polaska u školu, kada sam konačno zavolio jutarnje drijemanje.

Knjiga Tata i Tina (Knjiga u centru, 2013.) Zorana Pongrašića (1961.) podsjetila me na predškolska jutra i blaženo razdoblje kada sam majku smatrao sveznajućom i svemogućom osobom pa joj postavljao svu silu nemogućih pitanja na koje je ona morala imati zadovoljavajući odgovor. Knjiga se sastoji od dijaloga oca i kćeri prije spavanja, a taj dijalog potraje do kasno u noć. Najprije Tina izgubi Smješkića bez kojeg ne može zaspati, zatim tata mora leći kraj nje, slušati zašto je Gogo iz vrtića njezin najbolji prijatelj i tko joj je najbolji neprijatelj; objašnjavati Tini zašto on nema neprijatelje i zašto nemaju jedrilicu kao Filip Damjanović, opravdavati svoje radne navike, objasniti što je morska bolest, raspravljati o tome kamo ljudi idu nakon što umru i kako je to biti mrtav...

Pongrašićevo remek-djelo prigodno je štivo za nastavni sat hrvatskog jezika i književnosti, može se čitati učenicima od 3. do 8. razreda djelomično ili u potpunosti, što ovisi o afinitetima nastavnika i učenika. Ukoliko nemate naviku kašnjenja na sat, čitavu knjigu možete pročitati učenicima u jednom školskom satu. Bez obzira na dob, mnogi učenici odlično reagiraju na odslušano štivo, redovno rado pričaju o priči, govore koji im se dio najviše svidio te priznaju da su i oni barem ponekad malo nalik Tini koja uvijek ima nešto za kazati ili (priu)pitati oca, makar je odavno prošlo predviđeno vrijeme za odlazak na počinak. U svakom razredu mogu se čuti zanimljive obiteljske pričice što djelomično liče živopisnom dijalogu koji čini knjigu Tata i Tina i u svakom razredu ima učenika koji, nakon što čuju za knjigu, odmah izraze iskrenu želju da knjigu posude i pročitaju do kraja. Naslov kao što je Tata i Tina razvija čitalačke navike, osobinu koja iz dana u dan postaje rijetkost zbog sveprisutnih ekrana. Nastavniku se ujedno pruža prilika da za izbornu lektiru preporuči učenicima još neke naslove Zorana Pongrašića kao što su Zovem se Ticalo (Autorska kuća, 2007.) i Ticalova putovanja (Autorska kuća, 2007.).

Učenicima viših razreda nastavnik može pristupati svisoka - može ih priupitati koliko je vremena autoru bilo potrebno da bi napisao knjigu Tata i Tina i odakle autoru uopće inspiracija da napiše takav dijalog. Većina učenika pretežno pretpostavlja kako se autor tijekom pisanja poslužio stvarnim događajima i likovima, kako ga je vjerojatno motivirala vlastita kći ili dijete nekog poznanika. Osobno potvrđujem njihove pretpostavke i pritom im naglašavam kako je velika većina uspješnih knjiga plod situacija što su se jednom uistinu dogodile. Ujedno im napominjem kako gotovo svi ljudi imaju sličnu priču u glavi, samo je bitna razlika u tome što ju ne znaju baš svi tako tečno ispričati ili, još bolje, vješto prenijeti na papir u obliku priče. I mlađim i starijim učenicima vrijedi naglasiti kako mnogi književni naslovi mogu biti poučni i duhoviti te da ima puno drugih odličnih naslova koji su poput knjige Tata i Tina – zajedno zaključujemo kako knjige mogu biti kratke i slatke, a da ne izazivaju debljanje i slične neželjene nuspojave.

Pongrašić kroz čitavu priču uspješno kombinira humoristične i realistične elemente, na sasvim prikladan način napominje čitateljima koja je vrijednost i važnost roditelja u procesu odrastanja. I djeci i roditeljima naslov Tata i Tina dobro bi došao jer je u stanju p(r)obuditi ugodna i (ne)davna sjećanja na slatke besane noći koje su činili podugački dijalozi sastavljeni od nebrojenih pitanja i protupitanja. Vjerujem da će neki čitatelji i pokušati napisati sličan dijalog jer, svaka knjiga svojim uvjerljivim sadržajem motivira čitateljstvo na stvaranje slične pripovijesti. Tata i Tina vrstan je primjer motivacijske knjige za djecu i odrasle, inteligentan naslov koji bi svakako trebao imati svoje trajno mjesto na popisu lektire jer lako pobuđuje interes, što je temeljna odlika uspješne knjige.