ova knjiga
je za one koji tuguju
ova knjiga
je za one koji su nekoga izgubili
ova knjiga
je za svako slomljeno srce koje traži svoj dom

Grace Maria Tolliver zvana Tiger šesnaestogodišnjakinja je koja živi s vrlo posesivnom majkom June, o svojem ocu i ostaloj mogućoj obitelji ne zna ništa.

"Mislim, što ja uopće radim bez mame? Ništa. Idem u školu, nekad gledam skejtere u Jami, dolazim kući, čitam, ja... Sjedim u našem malom životu. I promatram sve ostale. Poput bube zarobljene u čaši. Upravo na dan kad se Tiger odluči zauzeti za sebe, na dan tijekom kojeg ignorira majčine pozive i poruke, taj mali zatvoreni svijet bespovratno nestaje, Tiger postaje dijete države, tek još jedno u nizu djece u sustavu čije su priče vrlo teške i bolne, a sustav daleko od idealnog. Ono što se djevojci u prvim trenucima tuge i očaja čini prestrašnim, druga djeca primaju sa zahvalnošću, prošla su i puno gore u životu, imala puno manje. Jedna od privremenih udomiteljica LaLa nastoji utješiti očajnu Tiger: „Tuga je proces kroz koji ti moraju proći i tijelo i um. Ne postoji lijek. Ali mogu paziti da ti je udobno i da si sigurna.“

Nakon povratka u školu Tiger uključuju u grupu za ožalošćenu djecu, šokirana je spoznajom tko je sve u toj grupi, školske face za koje ona nikada ne bi rekla da tuguju zbog gubitka roditelja, brata. Pomoć koju nude odrasli ne znači joj puno.

"Odrasli uvijek kažu kako žele da im kažete što osjećate, ali kad to učinite, uglavnom vam samo kažu da pokušate osjećati nešto drugo, nešto što od njih zahtijeva manje truda. Kladim se da u ovom savjetovalištu za ožalošćene svi kažu kako se osjećaju, a Walrus Jackson im kaže stvari tipa. „A što ako bismo pokušali ovo? Ili ovo?“ Vjerojatno bojicama crtaju svoje osjećaje. Bilo bi lijepo kad bi samo jednom netko rekao. „Curo, našla si se u govnima i nećeš se tako skoro izvući iz njih. Stoga, evo kako se sprijateljiti s tamom.“

Ovaj citat primjenjiv je na sve osobe koje su nekoga izgubile, U Hrvatskoj ne postoje formalne ili neformalne udruge, grupe, išta što bi ljudima pomoglo u žalovanju, nema čak ni tog psihijatra ili psihologa koji može pomoći, ali velika pomoć i podrška smo međusobno jedni drugima, osobe koje se povežu s istom vrstom gubitka i boli. Na žalost, povezujemo se slučajno na društvenim mrežama i to je sve, sami svoji majstori tuge.

Teško je reći što je i kada za koga najveća tragedija koja se može dogoditi, Tiger razmišlja: „Veliki životni događaji trebali bi se događati postupno i u određenom redu, recimo: rođenje, škola, udaja, smrt. A roditelji bi vam trebali umrijeti kad ste stariji, a ne dok ste mladi. Tako život treba funkcionirati.“

Dodala bih ovdje mudru misao bake naše poznate književnice Julijane Matanović koja je govorila kako ljudi ne bi smjeli odlaziti preko reda, djeca prije svojih roditelja.

U trenutku kad se čini kako je Tiger ipak uspješno počela prijateljevati s tamom događa se nova trauma koja djevojku gotovo gura preko ruba.

 

„Razmišljam o stvarima koji si mogu učiniti. Mogu si izgrebati ruke oštrim kamenjem. Udarati glavu dlanovima. Tijelo mi je naelektrizirano od žudnje, jeze i konačnosti. To je jedini način na koji to mogu izraziti. U sebi osjećam tamu, i osjećam kao da me nešto povlači, a više mi se ne da opirati.“

Roman Kako se sprijateljiti s tamom sam čitala s knedlom u grlu, toliko je u njemu potresnih priča, upečatljivih likova, traumatičnih obrata radnje. Neću više otkrivati, roman me se zaista duboko dojmio i velika preporuka čitateljima, čita se lako, ali ostavlja duboke tragove.

Nekako sam preskočila prethodni roman Sve moje rane, svakako ću ga pročitati, a nadam se skorom prijevodu novog romana You'd Be Home Now, Kathleen Glasgow ima nam što reći, ona zna što je tuga i tama.