Unatoč brojnim razlikama, balkanofili i balkanofobi u jednom se slažu – Balkan postoji, nitko mu od njih ne poriče postojanje, no problem se javlja kada se mora odrediti gdje Balkan točno počinje i završava. Čak ni geografi nisu posve usuglašeni u tumačenju tog pojma – nekima su izrazi Jugoistočna Europa i Balkanski poluotok istoznačnice, baš kao što pojedinci stavljaju znak jednakosti između pojmova balkanizam i orijentalizam (o kojem je pisao Edward Said).

Balkan je istodobno i označitelj i označeno, a kako se pojam razvijao kroz povijest, je li baš uvijek prevladavao pejorativni prizvuk na sam spomen? Istražujući brojne povijesne izvore, znanstvenica Marija Todorova (rođenjem Bugarka, živi u SAD-u) ustvrdila je kako su naknadna tumačenja i nedavni događaji stvorili odbojnost prema svemu što bi moglo biti balkansko. Todorova se, za razliku od novonastalih Europejaca, ne stidi svojih korijena, ne odriče Balkana i prihvaća kao dio svog identiteta. Za pretpostaviti je da Todorova nije jedna od onih koje rado ističu svoj novoprobuđen osjećaj za europejstvo i koje vrijeđa termin „balkanska ruta“ što je korišten tijekom izbjegličke krize. Vjerojatno nije ni jedna od onih koji uz ime svojeg naroda odjednom obavezno stavljaju pridjev europski, strastveno spominju europske tekovine, stare običaje i duh Europe, njeguju ideju pripadnosti Europi (kao da prije nisu bili dio Europe ni u kom smislu).

Nadmeni, neobrazovani i zaostali?

Koristeći mnogobrojne povijesne i ine izvore, Todorova je istražila podrijetlo i pojma Balkan te ustvrdila kako je pejorativni prizvuk došao znatno kasnije, spletom društvenih okolnosti. Od početka su uz Balkan vezane različite percepcije putopisaca, geografa i političara jer se prostor Balkana sastojao od više entiteta (geografski, društveni, kulturni). Todorova zamjećuje da Grci, Rumunji i Bugari drugačije percipiraju Balkan te da su Bugari jedini narod koji se ne odriče svoje pripadnosti Balkanu koji je, pita li se balkanofobe, nazadan, prljav, neperspektivan i barbarski, dok su stanovnici Balkana za njih nadmeni, neobrazovani i zaostali, a Zapad sve suprotno - simbolizira uglađenost, visoku kultiviranost, čestitost i galantnost. No, Istok uvijek može biti istočnije: „Istok je relacijska kategorija koja ovisi o točki promatranja: Istočni Nijemci su istočni u odnosu na Zapadne Nijemce, Poljaci su istočni u odnosu na Istočne Nijemce, Rusi su istočni u odnosu na Poljake.“ (100.)

Balkan je, prema nekim tumačenjima, bio i ostao most između Zapada i Istoka. Todorova piše o sukobu civilizacija do kojega je došlo postupno; osude nasilja na Balkanu došle su kasnije, engleska percepcija slavenskih naroda u 19. stoljeću znatno se razlikovala od današnje percepcije, a znatno su pozitivniji bili i opisi američkih turista koji su u 19. stoljeću počeli u većoj mjeri pisati putopisnu književnost i provoditi evangelizaciju na prostoru Balkana koji je, „kao pretežno kršćanski teritorij, Balkan je dugo osnaživao križarski potencijal kršćanstva protiv islama.“ (44.)

Zaziranje od Istoka, a samim time i Balkana, naročito je bilo prisutno kod aristokrata, a prostor Balkana bio je na posebno lošem glasu u drugom desetljeću 20. stoljeća, kada su balkanski narodi okrivljavani za nastanak Prvog svjetskog rata. Američki veleposlanik Charles J. Vopicka, koji od 1913. do 1920. godine boravi u Rumunjskoj, Srbiji i Bugarskoj, iznosi drugačije viđenje balkanskih naroda: „Svjetski rat započeo je na Balkanu, no njegove uzroke treba potražiti u srcima beskrupuloznih aristokrata čija nemilosrdna ambicija nije znala ni za pravdu ni za granicu.“ (200.)

Zbog ratnih zbivanja koji su vođeni krajem 20. stoljeća na području bivše Jugoslavije, sličan je zazor prisutan u današnjim generacijama stranih i domaćih aristokrata, premda su razlike u mentalitetu i načinu razmišljanja između Zapadnjaka i Istočnjaka minorne – neovisno o mjestu stanovanja, primitivac je primitivac, a ne mijenja se ni lopov sklon netransparentnosti i financijskom muljanju u svoju korist. Sve kulturološke razlike padaju u vodu tijekom grabeži i stanja pijanstva, kada se mahnito jede rukama i kada se te iste ruke nešto kasnije oduševljeno dižu na zvukove narodnjačke glazbe. Zapadnjačke osobine koje su brižno usvojene kod mnogih Istočnjaka jesu naprasitost i nadutost duha, ideološka zatucanost, uskogrudnost, sklonost falsifikaciji, klasifikaciji i dotjerivanju imidža.

Zna se kojim su europskim narodima termini balkanski i južnoslavenski postali iritabilna i bolna mjesta; oni kategorički odbijaju pomisao da bi mogli pripadati Istočnoj Europi ili da bi mogli imati u sebi nešto balkansko jer, uz taj se pojam automatski vežu negativne predodžbe, stoga je njima milije svrstavanje u prostor Srednje Europe.

U multižanrovskom romanu Ciganin, ali najljepši (Oceanmore, 2016.) Kristiana Novaka prisutni su elementi balkanofobije, strah od drugosti i prezir prema Istoku na koji je Todorova nerijetko naletjela tijekom proučavanja obimne građe. U Novakovom primjeru stvarnosne književnosti govori se o krijumčarenju izbjeglica i položaju Roma u Međimurju, a naročito je zanimljiv lik policajca koji kritički progovara o ljudima što parazitiraju u kojekakvim udrugama za ljudska prava. [1]„Znači, osim mene, tamo ti se redovito motaju još ekipe iz par naših agencija, humanitarci, nevladine udruge i znanstvenici, s Filozofskog i Instituta. Ovi zadnji još i mogu proći u ovu tvoju shemu, marame na glavi i lanene hlače. Ali udrugaši i agenti... Fine žene, speglana kosa, dupla prezimena, dizajnerske torbe za laptope, umišljene devijacije septuma, reže jedne na druge jer si međusobno otkidaju od kolača. Ima tako ljudi koji se ne pozdravljaju jer je netko nekome zdipio projekt. I svatko svakom laže u facu o svojim rezultatima. A ovi entuzijasti vjerojatno ostaju u uredima, kuhaju kave i printaju materijale.“ (97.)

Informativnost

Todorova u svojoj knjizi ne posvećuje previše prostora na moderne oblike netrpeljivosti, u manjoj je mjeri naglasak stavljen na nedavnu balkansku klaonicu i njezine trajne posljedice, ne analizira u pretjeranoj mjeri suvremene kulturne obrasce kojima se služe živući balkanofili i balkanofobi. Glasni su balkanofobi bivši i sadašnji stanovnici Balkana koji umiju vješto kontrolirati svoje skrivene porive, prikrivati primitivnost duha i praviti se civiliziranijima nego što to zapravo jesu.

Kivni i predvođeni doktrinama, balkanofobi su brojčano nadmoćniji i glasniji u svom procesu kuđenja, zanesenjaci su rijetki, a još su rjeđi znanstvenici poput Todorove koja se zalaže za kulturalni pluralizam i nastoji istražiti kompleksan predmet istraživanja širokih razmjera, pojasniti silna tumačenja i ideološka dijeljenja, zamršenu povijest i aktualne imaginacije prostora kao što je Balkan. Da bi smanjila dozu konfuznosti i dala doprinos u procesu interpretiranja ove kompleksne teme, Todorova je proučila silne izvore, a to se najbolje vidljivo iz popisa korištene literature što je naveden nakon svakog poglavlja.

Bez povlađivanja i korištenja uobičajenih negativnih konotacija, naslov Imaginarni Balkan svojom informativnošću ispunjava autoričinu konačnu svrhu, potiče čitateljstvo na dodatne rasprave i promišljanja nakon kojih može nastati više odgovara na pitanje gdje Balkan započinje i završava te tko ga aktivno sačinjava u pozitivnom ili negativnom pogledu.