Jedan od dokaza da živimo u vrlo zanimljivo vrijeme s puno različitih mogućnosti svakako su silne prilike koje pruža nabujala scena “craft” pivarstva, odnosno "neovisnih", samostalnih, individualnih (...) proizvođača pive. Ta prava epidemija koja je nadišla samo probrane pivnice i kafiće, stigla je i do nekih trgovačkih lanaca te izaziva dosadašnje (reklamne) divove, nama donosi originalne okuse, potpuno novi doživljaj ispijanja pive, a i nešto što ne djeluje tako važno - fora dizajn ambalaže.

Čini se da je takav oblik pivarstva ispao iz istog lonca kao i ostale DIY aktivnosti - zakon je raditi nešto svoje, jedinstveno, posebno, a naposljetku upustiti se na temelju toga i u poduzetničku inicijativu. Nedavni posjet Gradskoj knjižnici Zadar otkriva da se u kafiću koji radi u kompleksu knjižnice (štosnog imena li.bar) nudi i pivo Plavuša iza kojeg pak stoje dvije mlade žene...

Primjerice, za početak naručimo pšenično pivo ili nefiltrirano pivo u Austriji poznato kao zwickl, uz jelo neko od austrijskih ožujskih piva te naposljetku završimo s nekim tamnim pivom. U Svim spomenutim pivnicama moje društvo uživa u pravome pivničkome ambijentu i adventskom štimungu. Okruženi Bečanima i posjetiteljima s različitih strana za drugim stolovima, njegujemo lijep običaj međuobiteljskog i međugeneracijskog druženja., Idemo na pivo!, str. 40.

Uz ovaj simpatičan trend dobro se uklapa i čitanje kakve knjige iz koje izviru osvježavajući pivski okusi, a jedno od njih je “Idemo na pivo!” Mladena Klemenčića. Riječ je o relativno novijem uratku (2012.) koji je zapravo zbirka tekstova objavljenih u Vijencu Matice hrvatske, a sam autor radi u Leksikografskom zavodu. Možda zvuči malo čudno što netko iz Matice hrvatske i Leksikografskog zavoda pruža toliko pažnje alkoholnom piću koje je do nedavno imalo vrlo loš status i etikete sirovog, pučkog, svakodnevnog pića, a na Mediteranu do sada nije imao status ni blizak vinu... No “ker ljubezen ne pozna meje”, kako kaže grafit blizu Jelšana u riječkom zaleđu gdje npr. možete popiti domaće pivo u “pivovarni in gostilni” Pek. Ovo nije iz knjige, već osobno iskustvo.  

Klemenčić je, ukratko, puno putovao i puno pio -  uglavnom po Europi te nam prepričava svoja iskustva s pivom u raznim zemljama, prvenstveno ulazeći u njenu povijest i kulturološka značenja. Prolazimo tako kroz sve očekivane zemlje poput Njemačke, Češke, Belgije, Irske, ali i kroz manje očekivane poput Rusije, Ukrajine, Izraela, Španjolske... Doista je važno još jednom naglasiti da Klemenčić ne piše samo o običnoj degustaciji i opisima okusa već je riječ o znatno širem osvrtu na cijeli kontekst nastanka i života pive u raznim krajevima…

Lagana za čitanje, dobra za kraćenje vremena, sasvim dovoljno informativna za inicijalno učenje, “Idemo na pivo!” je zgodna knjiga baš za prosinac. A Klemenčić nam ne ostaje dužan ni za objašnjenje značenja i nastanka Božićnog piva.

Predvidljivo je reći, ali čitajući je ožednjet ćete.

Živjeli. :)

Zimska ili božićna piva obično su zanimljiva i ukusna, a budući da su dostupna samo sezonski, za njih sam osobno uvijek dobro raspoložen. Stoga i svima ostalima mogu poručiti: ma kako se pivo zvalo, zimsko, božićno ili jednostavno bock, imalo za zaštitni znak jarca, divokozu ili pak kakva vesela anđela ili Djeda Mraza, ako vam se pruži prigoda, svakako posegnite za bocom takva piva i upravo njime nazdravite uz božićne i novogodišnje blagdane. Idemo na pivo!, str. 238.