Riječkog akademika, povjesničara i profesora Petra Strčića iz studentskih dana ne pamtim po previše šarmantnim anegdotama. Temeljni ispiti za povjesničare (Uvod u povijesnu znanost i Pomoćne povijesne znanosti) pretvoreni su u ležeran izlet koji se prolazio na temelju nekakve rukom pisane skripte koja je kolala među studentima nekoliko generacija. Nekih pedesetak stranica zamijenilo je gomilu najvažnijeg, najdetaljnije i nužnog povjesničarskog znanja. Uvijek sam bio dojma i da su ocjene usmenog ispitivanja bile prilično proizvoljne, ponekad nepravedne.

Ipak, kao profesor Strčić je imao jedan poseban dar, posebno omiljen nama ljudima od knjige - dar pripovijedanja. Znao je suhoparnim i iz školskih udžbenika poznatim povijesnim situacijama dodati životnost koja je odisala energijom kao da ste na mjestu i vremenu zbivanja. Od rijetko koga drugoga bi tako mogli čuti da je Ivan Kukuljević Sakcinski pri držanju prvog i povijesnog govora na hrvatskom jeziku u Saboru visoko vjerojatno bio prilično pijan, pa je zato i govorio na narodnom, a ne na latinskom ili ostalim jezicima aristokracije poput njemačkog. U samom tom činu prema Strčiću nije bilo neke nacionalne romantike i nadutosti - čovjek je popio koju više i progovorio (proto)hrvatskim. Ako me sjećanje dobro služi Strčić je govorio i da je riječ bila o psovkama…

Takve anegdote često su mi navirale pri brzinskom čitanju knjige “I feel kranjska kobasica: Kako je kranjska kobasica podigla slovenski narod”. Njen autor Jernej Mlekuž daleko je mlađi istraživač od Strčića i nalazi se na razmeđi onih interdisciplinarnih stručnjaka između etnologije, povijesti, sociologije, kulturologije, a ni dara za pripovijedanje i humor mu ne nedostaje. Povijest i istraživanje povijesti treba uz one egzaktne kopače, kvantifikatore i precizne analitičare, i dobre pripovjedače. Mlekužu osjećaja za narativnu ima dovoljno - tako je ranije vrlo detaljno istražio fenomen bureka, a sada je na red došao drugi specijalitet popularan u Sloveniji i bliskim joj zemljama - kranjska kobasica.

Mlekuž kranjskoj kobasici ne pristupa kao kulinarskom već kulturološkom, pa i političkom fenomenu. Istražujući izvore, komunikaciju i stavove o kranjskoj kobasici u slovenskim zemljama kroz XIX. stoljeće, Mlekuž utvrđuje da je oblikovanje slovenskog nacionalnog identiteta bilo vrlo usko vezano upravo s tom kobasicom. Pojedini slovenski političari, kulturnjaci i javni djelatnici tog vremena u kobasici su povremeno gledali čak i onaj ključni sastojak koji povezuje slovenske ljude od Istre do Alpa. Kroz XX. stoljeće fenomenologija se i produbljuje, kobasica ulazi u nove oblike ekonomije, pa i one obilježene turističkim poslom te do danas ostaje neraskidivo povezana sa slovenskim identitetom.

Uz sve to Mlekuž nije suhoparan iako je djelo puno fusnota poput pravog znanstvenog rada. Šali se, ironizira, komentira, slobodno parafrazira i unosi svoje stavove, što čitanje čini ležernim i brzim.

Mlekuža možda ne treba čitati kao čvrstu znanost, ali svakako da kao dobar uvid u vezu između hrane i nacionalnog identiteta te činjenicu da nacija ponekad prestaje tamo gdje je omjer svinjskog mesa u kobasici drugačiji. Ujedno moram dodati da Slovenci doista imaju stila u brendiranju hrane koja je normalno prisutna i u raznim drugim zemljama - npr. svi koji su bili na Bledu, koji ipak nosi i dašak luksuza, dobro znaju što je, koliko dođe i na koliko točaka se spominje - blejska rezina. Famozna kremšnita ponekad ne previše različita od one iz Brodokomerca.

Svaka čast!