U uvodu svoje knjige Čitajući svjetsku književnost, Sarah Lawall ^[1]Usp. Sarah Lawall (1994). Reading World Literature, Austin: University of Texas Press, str. 1-87.  postavlja nekoliko dalekosežnih pitanja. Primjerice: što je to svijet i što su to civilizacijske vrijednosti, kad se čak ni u ratnim (a kamoli mirnodopskim) vremenima ne možemo složiti oko zajedničkih parametara “svjetske etike”, još manje ujednačiti ljestvice vrednovanja “svjetske estetike”? Zaoštrimo li ovaj opravdano skeptički argument, ni na kojoj razini odlučivanja ne postoji konsenzus trebamo li čitav svijet tumačiti kao mjesto višestrukih različitosti od našeg “doma” ili kao samo malo veće, ali i dalje nadasve prepoznatljivo domaće dvorište. Je li svako djelo mala hobitska rupa u podzemnoj povezanosti s ostalim svjetovima? Ili smo književnost dužni misliti u etničkim granicama i nacionalnim jezicima, na užas emigranata rigidnih državnih granica, ujedno i nobelovaca književnosti, poput Josifa Brodskog, Miguela Angela Asturisa, Czeslawa Milosza, Isaaka Bashevisha Singera, Orhana Pamuka, Gao Xingjiana, Imre Kertésza, Herte Müller i drugih? Ako priznamo da svi navedeni autori imaju barem nekoliko “odlaznih” i “dolaznih” domovina, svjetska književnost možda je upravo mogućnost da ne budemo ograničeni političkim ogradama vojno-policijske izrade.

Domaće i strano

Govorimo li, pak, o književnosti za djecu, još je teže odrediti što je to domaća, a što tuđa literatura. U nižim razredima osnovne škole u kojima sam Astrid Lindgren čitala na dnevnoj bazi, kao neku vrstu osobnog jezičnopripovjednog eliksira, nikada nisam razmišljala o tome je li Pipi Duga Čarapa građanka Švedske ili Jugoslavije ili Hrvatske ili Europe. Smatrala sam da je dijete Pipinovca^[2] Mnogo godina kasnije, srela sam švedsku književnu urednicu koja mi je skrenula pozornost da Pipi nikako nije „Šveđanka“ jer „njezina Švedska nikada nije postojala – prava Švedska nema veze s otvorenošću i gostoljubivošću Pipina dvorišta“. Po mišljenju kolegice koja se javila za riječ na okruglom stolu u Bologni, „Pipi je dijete Pipizemlje“, a to znači svih onih koji radije biraju internacionalnu metaforu od lokalpatriotskih granica. , kao mjesta koje je savršeno dobro za određivanje trenutnog središta protagonističine i moje “udomaćene svjetskosti”. Studirajući književnost, naučila sam da je Pipi netko preveo (Mirko Rumac), uredio (Ana Kulušić), objavio (Izdavačko knjižarsko poduzeće Mladost), međudržavno posredovao, imao određene pedagoške namjere (i cenzure) tijekom tog posredovanja, nastavio na druga izdanja unutar biblioteke Vjeverica. Postala sam svjesna da iako ne postoji UN-ova sekcija za svjetsku književnost, netko ipak vuče konce književnih kanona, određujući što je “domaće”, a što nam je “strano”, što je obavezna literatura na materinjem jeziku, a što književnost u prijevodu. U oba slučaja, svjetska književnost kao ideologija zajedništva i srodnosti među raznim kontekstima nije politički prioritet školskih kurikuluma. Kako bi rekao Milan Kundera u tekstu Die Weltliteratur, objavljenom u The New Yorkeru 8. siječnja 2007. godine:

Ne nužno iz onih razloga koje navodi Kundera (tvrdeći da su male zemlje sklone idealizirati korpus velikih književnosti i bolno osjećati vlastitu inferiornost); u mom iskustvu, male su nacije jednako ili izrazitije narcisoidne kao i velike, zbog čega je školsko poimanje klasika u pravilu posvuda izgrađeno na nacionalnom, pa tek onda internacionalnom kanonu vrednovanja književnosti. Pri tom književnost u prijevodu nastaje kao zbir veoma različitih očekivanja i kriterija, katkad preuzimajući listu najprodavanijih djela najdostupnijeg, dakle engleskog govornog područja (ako knjige nehrvatskog jezika za prevođenje biraju izdavačke kuće koje na prijevodima moraju zaraditi), a katkad se oslanjajući i na listu provjerenih klasika minulih povijesnih epoha, poput Homera i Ezopa ili Robinzona, Alise i Babara (ako knjige bira akademska i kritička zajednica). Između akademije i izdavača dijaloga ima tek u dalekim naznakama i s još većim međusobnim vrijednosnim ogradama – što sam pragmatično naučila i kao spisateljica za djecu i kao teoretičarka književnosti.

Spomenimo i da je prva istinski inkluzivna antologija svjetske književnosti za djecu sastavljena u Njemačkoj tek nedavne 1999. godine, iz pera Bettine Kümmerling-Meibauer (Klassiker der Kinder- und Jungendliteratur), predstavivši 543 knjige iz 65 zemalja, prema više-manje neskriveno singularnom čitalačkom habitusu sastavljačice, a ne usuglašenim mišljenjima nekog gigantskog odbora za prava svih manjinskih i većinskih književnosti. Da je Bettina čekala da se oko njezinog (učenog, argumentiranog) izbora slože svi istaknuti intelektualci matičnih zemalja, prvog izbora svjetske književnosti za djecu nikada ne bi bilo.

autor fotografije: Nenad Hrgetić

Nezapaženo bogatstvo

Cijeli je ovaj uvod svakako bio potreban da bismo uspostavili kontekst za promišljanje edicije prevedenih knjiga koji je u našoj sredini poduzela podjednako educirana i internacionalno orijentirana urednica Lara Hölbling Matković za hrvatsku čitateljsku publiku, objavivši devet romana u izdanju Novog Libera i Europapress holdinga.

Ovaj je prevoditeljski i urednički podvig u nas inicijalno prošao relativno nezapaženo. Nije pokrenuo promjene školskog kurikuluma obaveznih čitanja (poznatijeg kao lektira), ni javnu debatu o tome zašto kvalitetni roman za djecu nije ni simplificirana varijanta ljubića s primjesicama socijalne tematike (kakve piše Miro Gavran), ni pojednostavljena verzija krimića (kakve recimo piše Hrvoje Kovačević), a najmanje je od svega usporediv s površnim, akoprem i djeci dopadljivim spisateljskim anegdotiranjem popularne Sanje Pilić. Kvalitetan roman za djecu u ediciji devetorih književnih vrata urednice Hölbling Matković modelno nudi i stilske i etičke prioritete pisanja na osnovu kojih možemo govoriti o spisateljskom tkanju koje se opire i formulaičnoj i zabavljačkoj književnosti manje zahtjevnosti prema čitateljskoj publici. I na razini eksperimentalnih postupaka s narativnom perspektivom, kao i višestrukih zapleta te etičke slojevitosti i promišljenosti svakog pojedinog raspleta, svakako i po pitanju autorske jezične osjetljivosti, pred nama su djela kompleksne pripovjedne inteligencije, koja k tome postavljaju brojna uznemiravajuća politička pitanja, kao stvorena za burnu debatu unutar obitelji ili učionice (dakako, pod uvjetom da s djecom u razredu razgovaramo , a ne ih “prosvjetljujemo” vlastitim monolozima).    

Nije dosta reći da izabrani naslovi govore sami za sebe, premda su ih poznavatelji ili čitatelji međunarodne književnosti za djecu vjerojatno upoznali i prije no što su objavljeni na hrvatskom jeziku. Krenimo, stoga, od recenzentski i čitateljski dokazane internacionalne baštine.

Trolist 

Ediciju nosi trolist Nesbit, Porter i Dahl, odnosno Djeca željeznice (1906.) socijalno iznimno osjetljive i spisateljski raznovrsne britanske autorice Edith Nesbit, zatim Pollyanna (1913.) američke autorice Eleanor Hodgman Porter te prvi hrvatski prijevod kontroverznih Dahlovih Vještica (1983.). Nijedan od izabranih klasika nije “lako štivo” ni unutar kulture u kojoj su nastali. 

Djeca željeznice u prijevodu Petre Mrduljaš jedna su od najkompleksnijih studija prihvaćanja životnih promjena i udaraca sudbine. Znamo li iz naglog gubitka sigurnosti (ne samo gubitka “klasične vile s pročeljem od crvene cigle”, kako veli autorica, nego i dječjeg rastanka s ocem koji pogrešno optužen završi u zatvoru) napraviti neku vrstu nove egzistencijalne snage, pa čak i nove vrste zajedništva? Troje djece prisiljeno se vratiti na selo i tamo brinuti i za sebe i za mamu, a siromašna zajednica u kojoj se snalaze obilato im uzvraća znatiželju; ne uvijek i darežljivost. Gradacija odnosa prema željeznici, kao jedinoj preostaloj vezi s gradskim životom i njegovom živošću, zatim i željeznici koja im vrlo neobičnom (gotovo bih rekla kazališnom) izvedbom u ključnom trenutku majčine bolesti donosi i prvog prijatelja, pripada životnom vitalizmu kojem se češće divimo u izvedbi pčela, no u izvedbi ljudskih bića, premda upravo zahvaljujući toj našoj nadasve ljudskoj sposobnosti nalaženja nevjerojatnih rješenja i preživljavamo sve katastrofe koje smo u stanju izazvati ili kojima bivamo nehotice zahvaćeni. Hölbling Matković urednički želi posredovati inspiracijsku literaturu, s dječjim protagonistima koji itekako razumiju iskustvo stradanja, ali ga ne fetišiziraju i ne pretvaraju u “ispriku” za profesionalnu malodušnost i ogorčenost.

Pollyanna u prijevodu same urednice još je jedan primjer kako se “mala igra” razbijanja okvira uobičajeno defanzivne interpretacije teških događaja može pretvoriti u trijumf dobrostivosti i borbenosti. Podosta različito od Disneyjeve filmske uspješnice, u kojoj je naglasak stavljen na romantične odnose odraslih likova, književna Pollyanna nadasve je ekscentrično jedanaestogodišnje siroče koje se s velikim naporom suprotstavlja pravilima igre rigidnog tetinog doma u kojem je završila nesretnim stjecajem okolnosti. Ne samo da je odlučna u tome da svoju novu sredinu diskretno nauči vlastiti jezik suradnje nego je njezina misija ujedno i svojevrsna pedagogija igre, kojom obuhvaća sve generacije sudionika. Zanimljivo je da Pollyanna na neko vrijeme i sama gubi sposobnost igre (što je posljedica prometne nesreće), ali upravo joj tada povjerenje u prevratničku moć dogovaranja i iscjeljujuće mašte vraćaju svi oni za koje je ranije sumnjala da su je doista prihvatili. Davno prije filozofije pozitivnog mišljenja i literature samopomoći, autorica Eleanor Hodgman Porter napisala je roman duboke čežnje za njegovanjem empatije prema onom najnježnijem u ljudima, zbog čega je sigurno pedagoški primjerenija za školsko čitanje od obavezne hrvatske školske lektire koja obuhvaća Junačinu Mijata Tomića (1982) ili priču o vojnom nasilju i pljačkanju senjskih uskoka, kulminirajuću brutalnom izdajom u vlastitim redovima.

Naučena bespomoćnost 

Govoreći o naučenoj bespomoćnosti, općenito je fascinantno do koje je mjere književnost postkolonijalnih europskih zemalja, poput Hrvatske, obilježena traumatskim sadržajima koji su prikazani kao zatvorena, a ne otvorena matrica egzistencije. Obavezna lektira hrvatskih škola prožeta je romanima posvemašnjeg životnog poraza protagonista: Paunaš Tita Bilopavlovića iznimno je sugestivno napisana kronika unutarnjih tragedija dječjeg doba; roman Zagrebačka priča Blanke Dovjak-Matković pravi je priručnik zlostavljanja djevojčica; Srna iz pripovijesti Duga Dinka Šimunovića ne samo da smrtno strada jer se poželi ponašati slobodno poput dječaka nego za sobom povuče u smrt i roditelje. Nikada nisam shvaćala zašto se djecu emocionalno kondicionira stavom kako je život u prvom redu spremnost na Užasnu Bol (dakako zadanu izvana), pa tek onda i samo eventualno sposobnost unutarnjeg stvaranja mrvičaka radosti, druženja, mijenjanja opresivnih uvjeta.

Što očekujemo od generacija koje stasaju na literaturi nepremostivog stradanja? Sigurno ne snagu za kreativno, nekonvencionalno suočavanje s problemima.

Kako veli Sussane Nobles ^[3]Usp. članak "Why Don't We Ever Read Anything Happy? - YA Literature and the Optimistic Ending”, iz The ALAN Review, 1998, Volume 26, Number 1. u svom analitičkom članku koji komentira potrebu tinejdžera za književnim iskustvom koje nije primarno i isključivo zatvoreno-tragičkog horizonta: 

Drugim riječima, inspiracijska literatura ne nudi bijeg od stvarnosti, već nas pomiče iz uvriježenih blokada mišljenja i djelovanja.

Vratimo se Vješticama Roalda Dahla, još jednoj perjanici modelne edicije o kojoj govorimo, u hrvatskom prijevodu Nike Radić. U svom izvornom kontekstu, Vještice su prošle i kroz opsežnu kritičku paljbu feministkinja (opravdano ljutitih na prikaz nasilnih, smrdljivih i isključivo opasnih čarobnica u romanu), ali i kroz argumentaciju o nužnoj okrutnosti, nijansiranosti i nepredvidivosti humora kojima je obilježen čitav opus Roalda Dahla. Gledamo li, međutim, Dahlovu književnost za djecu kao djelo majstorskog društvenog satiričara, ironičara i fantastičara, bit će nam jasnije zašto ga djeca ne uzimaju “zdravo za gotovo” i zašto su im intimno važni modeli pobune koje Dahl nudi. Vještice su zanimljive i zbog neotuđivo čvrstog, privrženog odnosa koji se gradi između dječaka (bez roditelja) i njegove bake, kao detektivskog dvojca u odlučnoj borbi protiv vještica. Makabrističkog Dahla možete voljeti ili ne voljeti, ali vrlo teško možete odoljeti njegovim nečuvenim likovima, čije ponašanje nikad nije samo ridikulozno, već i hrabro, prevratničko, izazivačko. Riječ je o piscu koji neće dozvoliti da mu dječji likovi budu “pregaženi”; štoviše: učinit će sve što može da im pokloni imaginacijske moći.    

Idealna nadopuna Lovraku 

Kritički manje prekaljene, ali ne i pedagoški manje izazovne naslove iz edicije Hölbling Matković također je važno pojedinačno predstaviti. Moj je favorit knjiga Kotač na školi (prijevod: Ivan Zorić) nagrađivanog nizozemsko-američkog autora Meinderta DeJonga (1906. - 1991.), u kojoj je dovoljan jedan motivirajući profesor da stvori solidarnost u razrednom okružju i još k tome vrati rode na krovove “malo predizajniranih” obiteljskih i komunalnih zgrada. Kotač na školi idealna je školska nadopuna lektirnoj Lovrakovoj Družbi Pere Kvržice ili Seliškarovoj Družini Sinjeg galeba, s time da je – za razliku od hrvatskog i slovenskog klasika, mahom namijenjenih dječacima – podjednako zanimljiv i ženskim i muškim čitateljima, kao ništa manje važnim protagonistima priče o ponovnom ugošćivanju roda. Tekst stoga može poslužiti i kao dobra podloga za izgradnju suradničkih rodnih odnosa u razredu, kao i za razredne projekte okrenute izgradnji građanskih kompetencija učenika. Naglašavam da je u čitavoj ediciji Lare Hölbling Matković riječ o problemskim i empatijskim tekstovima velike jezične nijansiranosti, dakle o kriterijima pisanja po kojima inače identificiramo književnost za odrasle. Nema “podilaženja” djeci na način njihova podcjenjivanja. Ipak, okrenutost djetetu prisutna je u izboru dječjih protagonista i pedagoškom uvažavanju stvarnih razvojnih interesa djeteta one dobi kojemu je knjiga namijenjena. Opet za razliku od mnogih hrvatskih pisaca za djecu, uvjerenih da se svaka priča, pa i ona za djecu, mora temeljiti na ljubavnom zapletu holivudske C-produkcije, u ediciji kojom se bavimo naglasak je stavljen na djeci daleko relevantnije teme, poput prijateljstva, vršnjačkog nasilja, vršnjačkih pritisaka, vršnjačke suradnje, potrebe prihvaćanja i učenja pomoću kritičkog feedbacka itd.

Inspirativna građa za školsko čitanje jest i Subotnji kvartet američke autorice Elaine Lobl Konigsburg, ponovno u prijevodu Ivana Zorića. Paraplegičnoj učiteljici dosta je dječje apatije i rutinskog pristupa učenju. Njezina socijalna inteligencija motivira četvero veoma različitih šestaša da ujedine istraživačke snage i počnu nizati pobjede u kvizovima znanja učeničkih liga, no daleko je važnije da model uspostavljene suradnje ujedno postaje dublja međusobna škola tolerancije i nenasilja, čije principe profesorica Olinski svladava u hodu zajedno sa svojim učenicima. Posebno je zanimljivo na koji se način ogledaju kulturalne razlike unutar ovog romana, dopuštajući nam da svaku pojedinu obitelj s njezinim tradicijama ponašanja gledamo kao svijet za sebe.

Time proširujemo pitanje s početka ovog teksta: je li svjetska književnost sposobnost da i naše prve, neposredne susjede, jednako kao i one egzotične, s jednakim poštovanjem tretiramo kao “drugi svijet”, odnosno zonu o kojoj ne znamo puno, nego je tek trebamo upoznati? Često nam, naime, svjetska tolerancija zapne već i na vrlo malim geografskim udaljenostima, pa nije loše trenirati je kao zasebnu (est)etičku disciplinu kolektivnog i pojedinačnog čitanja. 

Vratimo se ediciji dobrosusjedskih klasika. U češkom humorističnom romanu Nepobjediva jedanaestorka Eduarda Bassa (prijevod: Katica Ivanković), originalno objavljenom 1922. godine, manijakalno posvećeni tata-trener mukotrpno drila svoje jedanaestero djece prema vlastitoj metodi i uspijeva među njima izgraditi takvu slogu da čak i sin engleskog kralja neko vrijeme veselo vježba s češkom nogometnom momčadi. Tema je romana čelična disciplina homogene grupe, u svim svojim sportsko/ratničkim dimenzijama lipsanja od napora, kao i apsolutna roditeljsko-dječja te uzvratno dječje-roditeljska odanost. Čitajući naglas djeci, primijetila sam da posebnu fascinaciju predstavlja nizanje pobjeda češkog tima, odnosno dječja potreba da postignu upravo fantastične rezultate. No Bassova je metoda da dječjim čitateljima prepusti zaključke o čarobnoj formuli ovoga neprekinutog sportskog uspjeha, ističući jedino neumorno i svakodnevno vježbanje jedne obiteljski pasionirane reprezentacije.

Talijanska spisateljica Bianca Pitzorno u romanu Klorofila iz vedra neba (prijevod: Katja Radoš-Perković) spaja komediju zamijenjenih adresa s eksperimentalnom zonom biljeljublja svjetskog botaničara profesora Erasmusa, ujedno i člana “Lige neprijatelja djece, pasa, mačaka i srodnih životinja”. Sudar svjetova ne zbiva se samo na relaciji znanstvenik-djeca nego i u dimenziji posebne izvanzemaljke Klorofile kojoj svi zajedno nastoje spasiti život. Umjesto didaktične ekološke priče, pred nama je pustolovina rane dječje samostalnosti i snalaženja u neprijateljskim uvjetima.

Još teže barijere društvene izolacije prolazi napuštena djevojčica u romanu Mala šegrtica (1996.) američke autorice Karen Cushman. Njezin put prema teškom zanatu primalje popločan je i porazima i pogreškama, svekolikim ponižavanjima i manjkom podrške u odraslim osobama, ali ponovno je u središtu priče dječja sposobnost da mimo svih očekivanja ne odustanu ni od samih sebe, ni od mogućnosti učenja, koje uvijek vodi na korak bliže dostojanstvenijem životu.

Roman Božićna zagonetka (1992.) norveškog književnika i teologa Josteina Gaardera te prevoditelja Bekima Sejranovića neobičan je spoj gradiva za nastavu vjeronauka (putujemo prema izvornom Božiću) i geografije (precizno se krećemo od Norveške do Palestine), ali i tekst otkrivanja i uspoređivanja različitih povijesnih verzija jedne od najslavnijih religioznih pripovijesti. Zanimljivo je da je i čitava Pollyanna autorice Eleanor Hodman Porter strukturirana na “nosivom” liku djevojčina preminulog, ali vrlo upečatljivog oca-propovjednika, uvjerenog da iz Biblije valja izdvojiti prvenstveno slavljeničke Psalme, odnosno da odnos prema svetom uspostavljavamo dobročinstvima i zahvalnošću, a ne formalnim doktrinama, obrednim poslušnostima i molitvama.

Ideologije prijevoda 

Recimo nešto i o ideologijama prijevoda ove serije knjiga. Slijedeći terminologiju André Lefeverea u djelu Translation, Rewriting and the Manipulation of Literary Fame (1992.), pred nama su tekstovi koji ne dovode do “domestifikacije” ili kroatizacije izvornika, već svjesno uvažavaju razlikovnu specifičnost stranih imena, lokacija, povijesnih i geografskih konteksta. Na ovaj je način dijete pozvano izaći iz zone poznatog imenovanja i upoznati nizozemsko selo, češke livadice, britansku željeznicu, američku školu ili palestinsku gostionicu od prije dvije tisuće godina. To je kao da ste otključali atlas u kojem odjednom nema ni nacionalizma ni rasizma, ni šovinizma ni dobizma, zbog čega barem za trajanja čitalačkog putovanja dijete (nenametljivo) stječe iskustvo kozmopolitizma.

Je li to putovanje preko poznatih granica važno iskustvo?

Je li to važno u zemlji koja je još uvijek duboko obilježena govorima mržnje, podjelama po etničkim, rodnim i vjerskim osnovama, baš kao i nacionalističkim sukobima vrijednosti? Je li to važno u učionicama u kojima se službeno ističu samo nacionalna zastava ili grb, a nerijetko su im (protiv pravila) pridruženi i vjerski simboli isključivo rimokatoličkog podrijetla? Trebaju li djeca učiti da su građani Hrvatske ili da su građani svijeta?       

Vratimo se na početno pitanje:                  

Sada ga već možemo pokušati definirati i kao sve ono što je ugrađeno u pisce tako da nadmašuje “samo moje”, lokalno ne/znanje. Interes za stranca, interes za nepoznato u domaćem. Svaki značajniji literarni stil, veli postkolonijalni kritičar Edward Said ^[4]Usp. The World, the Text, the Critic, London: Vintage, str. 33., u sebe uključuje neku mjeru svjetskosti. Poznavanja što većeg korpusa književnih djela. Ne bi li onda književnost za djecu trebala biti uzorno otvorena prijevodnom znanju?  

Devet romana u uredničkoj ediciji Lare Hölbling Matković zaslužuju i pozornost pedagoške i analitički interes književnoteorijske struke, potvrđujući svakim novim čitanjem svoj status prevedenih klasika, u značenju tekstova na koje se svjetskost djeteta može s povjerenjem osloniti. Knjige posebno preporučujem skrivenim i otvorenim pedagoškim reformatorima, spremnima na rizik slobodoumlja u interakciji s djetetom.