Nakon 13 godina, tinejdžerski roman Čuj, Pigi, zaljubila sam se (Katarina Zrinski, 2015.) Branke Kalauz konačno je doživio drugo izdanje koje će dobro doći novim generacijama tinejdžerima (i roditelja!) - u međuvremenu se izmijenilo podosta društvenih trendova, no mladenački problemi nisu se u drastičnoj mjeri izmijenili, samo su dodatno dobili na snazi. Dobro, nove medijske platforme donijele su sa sobom neke sasvim nove dileme i izazove, učinile su da osnovne potrebe za nježnošću i bliskim odnosima postanu još izraženije.

U ovih 13 godina međuljudski odnosi značajno su izgubili na intenzitetu, kod mnogih se obitelji komunikacija zbog silnih obaveza i brzog načina življenja svela na tekstualne poruke i usputne komentare tijekom zajedničkih obiteljskih obroka koji su također sve rjeđi i brži. Medijski radnici uredno ističu negativne obiteljske primjere kako bi naglasili sveopći moralni rasap, dok se o skladnim obiteljima ne piše jer takvi tekstovi ne podižu čitanost, odnosno prodaju tiskovina ili broj klikova na portalima. Roman Branke Kalauz Čuj, Pigi, zaljubila sam se čini neuobičajeno pozitivna obiteljska priča – glavni lik (i naratorica) je Pigi, majka zvrkaste i bistre tinejdžerice Anči koja se svako malo zaljubi (naravno, svaki put u drugu osobu, i svaki put je taj baš onaj pravi!), a ujedno pati od ostalih tinejdžerskih boljki. Osim što muku muči sa zaljubljenošću, Anči smeta i to što su njezini vršnjaci opterećeni modnim markama, no Pigi je tu da joj ublaži i tu brigu: „A tko ima duha, on vrišti i iz najobičnije trenirke. A sve te marke, natpisi, skupa odjeća, sve je to nadomjestak za nešto drugo, a to drugo obično se ne kupujem novcem. U tome ti je sav problem. Zapravo, problema i nema.“ (26)

Pigi je u svemu posve netipična majka – prije svega, specifična je zbog svoje trajne posvećenosti djetetu u razvoju, nonšalantna je i sklona poigravanju s riječima, koristi uravnoteženu (auto)ironiju i ne popuje, već savjete dijeli bez nadmetanja i nadmenosti. Anči je na dobrom putu da postane poput Pigi, karakterne i temperamentne sličnosti između njih dvije i više su nego očite. Pigi ne šizi kad joj Anči bez prisile prizna da je sa svojim društvom zapalila cigaretu, u dobrim je odnosima sa suprugom kojega i ona i kći zovu Poglavica, rado sluša kćerine ljubavne probleme i nije joj problem ispričati svoja životna iskustva. Jednom riječju, Pigi je – taman! I brižna majka i tolerantna supruga u jednoj osobi.

Premda je prošlo 13 godina od prvog izdanja, roman Branke Kalauz nije izgubio na aktualnosti – u romanu se zorno prikazuju tinejdžerski problemi i nedoumice iz majčine perspektive. Roman dodatno kvalitetnim čine neumjetni razgovori, preuzeti iz svakodnevice. Kroz čitav roman propagira se kultura razgovora, aktivnost koju uredno suzbijaju (preko)brojne društvene mreže. „Mi se nismo nikada jedna na drugu nakostriješile toliko da bismo šutjele.“, ustvrdila je Anči majci nakon što je izjavila da voli pričati s njom. Pigi potvrđuje kćerine riječi: „Nema ništa strašnije šutnje. Teško ti je kada telefon šuti, a kamoli čovjek. U svakom smislu šutnja je vrlo znakovita i rječita: ona uvijek u sebi krije nezadovoljstvo, strah, sumnju, bijeg od nečega, nesigurnost, strepnju, neznanje... I zato treba razgovarati, treba reći i izreći: odbaciti ljušturicu šutnje i pokazati se svojim najbližima, onima kojima vjeruješ.“ (127)

Nenametljive, pričljive i pozitivne majke poput Pigi su raritet, ali još uvijek postoje – mnoge bi današnje majke mogle ponešto naučiti o načinu ophođenja prema vlastitom potomstvu – Pigi je smirena i uravnotežena roditeljica, ne doživljava svoje dijete kao obavezu, ne ide u krajnost pri odabiru odgojnih metoda – nije ni permisivna ni manipulativna, nije posesivna ili diktatorski nastrojena, ona je, prije svega, iskrena prijateljica vlastitoj kćeri, a kćer to prepoznaje i iskreno cijeni majčin trud. Odnos Pigi i Anči temelji se na međusobnom povjerenju, njima iskazivanje osjećaja nije bauk ili teret, već navika i puka radost što iziskuje popriličnu dozu dobre volje i vremena, a upravo tih sastavnica kronično manjka u mnogim obiteljima jer su im prioriteti naopako posloženi.

Model majke kao što je Pigi ne stari, zato i kod mladih i kod starijih čitatelja izaziva interes – dok će jedni čitatelji tijekom čitanja pronalaziti sličnosti između svoje majke i Pigi, drugi će (in)diskretno priželjkivati da njihova majka bude makar malo nalik dobrodušnoj Pigi koja doslovno zrači pozitivnošću. Majke kao Pigi uistinu postoje, samo se o njima (pre)malo piše - roman Branke Kalauz jedan je od svijetlih književnih primjera u kojima glavnu riječ imaju staloženi pojedinci sa stavom.