Osebujnu je osobnost posjedovao multiinstrumentalist Yusef Abdul Lateef (1920-2013.). Potrajalo bi kada bih krenuo nabrajati instrumente koje je Lateef svirao, a još bi duži bio opis njegove diskografije, bilo da je riječ o samostalnim albumima ili onima koje je stvorio u suradnji s drugim glazbenicima (Charles Mingus, Grant Green, Art Blakey, Cannonball Adderley…).

Prvi samostalni album, Jazz Mood, Lateef je objavio 1957. godine. Iste je godine Lateef objavio čak osam studijskih albuma, što će reći da je ta godina bila veoma plodonosna, obilježena ogromnom kreativnošću kojom se ne može bilo tko podičiti.

Izvan kalupa

Yusef Abdul Lateef u široj je javnosti na glasu kao jazz glazbenik, no Lateef nije bio sklon ukalupljivanju. Tako mu nije bilo drago što ga svrstavaju u određeni glazbeni žanr, u jazz vode. Sklon eksperimentiranju i poigravanju, nevičan kompromisima, Lateef je kao glazbenik preferirao inovacije, držao se dalje od uobičajenih podjela i oštrih klasifikacija, bio je sklon istraživati druge kulture i širiti vlastite horizonte, nije mu bilo mrsko učiti i usvajati nove spoznaje. Kao glazbenik, Lateef je dobio zasluženo (po)štovanje, no riječi divljenja valja uputiti i knjigama koje je Lateef napisao. O njegovoj spisateljskoj djelatnosti manje se piše i govori jer, više je u fokusu glazba koju je stvorio.

Yusef Abdul Lateef u široj je javnosti na glasu kao jazz glazbenik, no Lateef nije bio sklon ukalupljivanju. Tako mu nije bilo drago što ga svrstavaju u određeni glazbeni žanr, u jazz vode. Sklon eksperimentiranju i poigravanju, nevičan kompromisima, Lateef je kao glazbenik preferirao inovacije, držao se dalje od uobičajenih podjela i oštrih klasifikacija, bio je sklon istraživati druge kulture i širiti vlastite horizonte, nije mu bilo mrsko učiti i usvajati nove spoznaje. 

I pisanju je Lateef pristupao posvećeno i energično, pisao je uz dobru volju. Posjedovao je inspirativno i duboko poimanje glazbe, što se može iščitati iz publicističkih i beletrističkih radova. Rječit i mentalno izgrađen, Lateef je bio kvalitetan i produktivan kao spisatelj, a najbolji dokaz za to je knjiga "Autofiziopsihički spisi" (Ex libris, 2020.), dio biblioteke Jazz Beat koju uređuje agilni Karlo Ilić.

Eseji, poetske minijature i crtice

U knjizi "Autofiziopsihički spisi", koja se kompilacija Lateefovih poetskih i proznih zapisa, našlo se mjesta i za njegova dva dramska teksta, esej "Užitak glasa u autofiziopsihičkoj glazbi", intervju koji je s Lateefom vodio Davor Hrvoj 1990. godine, te nekoliko eseja u kojima se potanko razmatra Lateefovo raznoliko glazbeno i književno stvaralaštvo i kompleksan pogled na svijet. Uvrštena su, između ostaloga, i dva teksta urednika Karla Ilića (koji je i preveo knjigu), "Autofiziopsihička glazba brata Yusefa" i "Jazz i začetak world musica" u kojima Ilić pojašnjava po čemu je Yusef Abdul Lateef važan predstavnik (i jedan od začetnika) world musica.

Prva Lateefova knjiga, "Sfere", prvotno je objavljena 1976. godine. U njoj prevladavaju kraće priče – jedna je o piscu koji počinje tekst i razmišlja o napravljenome ("Kasnije"), svojevrsni tekst o tekstu. "Zasvirajmo blues" govori o glazbeniku kojem su ukrali instrument. U središtu priče "Samov gospel" je dobrohotni prodavača ugljena; u kratkoj priči "Crnuljica i Crnoružica" Lateef se poigrava sa žanrovskim odrednicama – priča započinje kao bajka (Bila jednom…), no radnja je smještena u suvremeni kontekst.

Napisao je Lateef i suvremenu basnu o naivnim muhama u kuhinji ("Basna"). Brojne su priče skladne i zaokružene poetske minijature, crtice kojima se zorno predočavaju scene iz života. Urbani su motivi česti, ali nije Lateef slijep i zanemario prirodne ljepote što ga okružuju, već bi zabilježio scene u kojima se tematizira ugodno vrijeme i pruženi trenutak spokoja, a ne manjka ni misli o prolaznostima ("Unutarnji monolog").

Lateef je pisao bez megalomanskih pretenzija i bolesnih ambicija, to se naprosto osjeti u rečenicama koje odišu smirenošću i pedantnošću, natopljene poetičnim elementima, opisima koji se lako mogu pretvoriti u mentalne slike. Nije bio jedan od onih ozbiljnih autora koji se svim silama nastoji prikazati u društvu kao važan književnik.

U više je dijelova Lateef pokazao socijalnu osjetljivost, izrazio sućutnosti i razumijevanje prema siromašnima koje život nije štedio ("Ritam"); pisao je o malim ljudima koji se vole i žive u slozi unatoč materijalnoj bijedi i činjenici da su smješteni na društvene margine ("Baš me briga"). Nije se ustručavao pisao o humanosti, spomenuti kakvi bi dužnosnici (vladari, vođe) trebali biti, kakve bi osobine trebali posjedovati i koji bi im prioriteti trebali biti na prvom mjestu ("Propovijed").

Prigodnu pjesmu dobio je i Charlie Parker ("Ptica"). Neki se motivi učestalo ponavljaju, naročito oni koji se tiču svijeta glazbe u kojemu je Lateef doslovno živio punim plućima (tonovi, pozornica, saksofon, publika, kovčeg, zvukovi…):

„Prsti se pripremaju milovati tipke saksofona čvrstom nježnošću, nalik ljubavi. Nakon što su se naposljetku smjestili, nisu zadugo ostali u tom položaju, već su skliznuli niz bočnu stranu tijela, gdje čitava površina vlažnih dlanova osjeća okolni zrak, obješeno odmarajući.“ (94.)

Rođeni književnik 

Lateef je pisao bez megalomanskih pretenzija i bolesnih ambicija, to se naprosto osjeti u rečenicama koje odišu smirenošću i pedantnošću, natopljene poetičnim elementima, opisima koji se lako mogu pretvoriti u mentalne slike. Nije bio jedan od onih ozbiljnih autora koji se svim silama nastoji prikazati u društvu kao važan književnik. Koji je razlog tome? Nije bilo potrebe za time jer je Lateef naprosto bio rođeni književnik koji čvrsto stoji na zemlji, a nije imao potrebu za dokazivanjem. Nema kod Lateefa dodvoravanja i prenemaganja, nepriličnih spisateljskih akrobacija. Pisao je o onome što je živio i što mu je bilo blisko. I publicistička i beletristička djela krasi poetično filozofiranje.

Iz njegovih zapažanja o glazbi vidljiv je čvrst stav i kompleksno viđenje svijeta, naročito u eseju "Užitak glasa u autofiziopsihičkoj glazbi", gdje Lateef razlikuje tri oblika glasa – dramski, razgovijetan i vlastiti:

„Neki za instrumentaliste govore da su pronašli vlastiti glas. Ljudi koriste uobičajenu frazeologiju radi označavanja glazbenika koji je ostvario sebi svojstven oblik, a koji ga razlikuje od ostalih. Moramo upamtiti da nije lako dosegnuti vlastiti profil. Miles Davis rekao je da su potrebne godine ne bi li se zazvučalo poput sebe. Možda zbog toga što glazbeni jezik o kojemu razmišljamo i koji doživljavamo kao privatne misli zapravo čine glasovi drugih glazbenika koji odjekuju našim slušateljskim iskustvom.“ (261.)

Ovom se knjigom ispravila velika nepravda prema Lateefu, glazbeniku koji je čitav život bio radišan i svoj, vjeran svojim idealima, jači od umjetnih podjela i nametanih ograničenja. Knjigom "Autofiziopsihički spisi" predočava se njegov spisateljski opus, ukazuje se na dio kreativne osobnosti o kojemu se malo ili premalo raspravlja. Lateefovi su tekstovi još uvijek aktualni, nisu izgubili na svježini. Naime, Yusef Abdul Lateef stvorio je vrhunsku književnost koja ne stari i teško će se naći osoba koja će mu argumentirano osporiti talentiranost.

Dok se čitaju Lateefovi književni zapisi i zapisi o Lateefu, koji su vrijedan doprinos glazbenoj literaturi, ne bi bilo loše da se ujedno sluša i njegova glazba – tako će do izražaja još bolje doći Lateefov autorski glas…