U novinskom članku stajalo je da su likovi romana osobe koje su počinile suicid i nalaze se na nekom mjestu Između gdje se odlučuje o njihovoj daljnjoj sudbini.

Roman me donekle asocirao na fantastičan roman Georgea Saundersa Lincoln u Bardu koji je 2017. nagrađen je prestižnom Man Booker Prize for Fiction, ali i na izvanredan japanski film After life originalnog naziva Wonderful Life (ワンダフルライフ, Wandafuru Raifu) iz 1998. godine. U oba djela likovi se nalaze u prostoru između, oni su mrtvi, ali njihova sudbina još nije do kraja odlučena.

Najprikladniji naziv za taj prostor prelaska iz života u smrt je Bardo. Bardo je tibetanska riječ koja znači prijelaz odnosno prazninu između dogotovljenja jedne situacije i nastanka druge. Riječ je postala popularna nakon prijevoda Tibetanske knjige mrtvih na engleski 1927., ali istinsko ime knjige je Bardo Todrol Chenmo što znači Uzvišeno slušanje u Bardu.

Bardo se pogrešno povezuje isključivo sa smrću, jer se naše postojanje dijeli na Četiri barda:
- "prirodni" bardo ovoga života
- "bolni" bardo umiranja
- "svjetlosni" bardo dharmate (blistavost Jasnog Svjetla, smrtno iskustvo sjaja prirode uma)
- "karmički" bardo nastajanja

* Prema Tibetanskoj knjizi o življenju i umiranju Sogyala Rinpochea, nakladnik CID-NOVA Zagreb, 1998.

Glavni likovi romana Između su Nika, Petar i Dino, mladi ljudi koji su počinili suicid iz različitih razloga i na različite načine, te Domar koji na neki način upravlja mjestom Između, mjestom za iskupljenje. Kako bi shvatili i uvidjeli svoj čin suicida troje mladih dobiva zadatke pomoći fizički i psihički ljudima koji dolaze Između iako su mrtvi iz različitih razloga, neki su također počinili suicid, neki su tražili eutanaziju, neki su smrtno stradali bez vlastite krivnje.

Moram priznati da sam među tim likovima prepoznala neke iz realnog života, osobe koje su nas prerano napustile na ovaj ili onaj način.

Iskupljenje je dugotrajan proces, neki likovi se iskupljuju, drugi ne, treći lakomisleno zaglavljuju.

Pretpostavljam da je stav književnice sadržan u ovom citatu:

„Samoubojstvo je sebičan čin. Vi to sad ne vidite, stoput sam čuo priče o kemijskom disbalansu u mozgu, o jadnim životima, besmislu i depresiji. Moram vas razočarati činjenicom da ja nisam osobito suosjećajan tim jer nagledao sam se svega. Uvijek postoji netko kome je gore nego vama. Jasno je da vas onda moramo rangirati i po snazi karaktera. Ne mogu jednako brzo raditi na prijelazu osobe koja je umrla hrabro i one koja je umrla kukavički.“

Francuski sociolog Émile Dürkheim (1958 – 1917.) zauzeo je stav kako se „Samoubojstvo se mijenja obrnuto razmjerno stupnju integriranosti društvenih grupa kojima pripada pojedinac.“

Svoju tipologiju samoubojstava, Durkheim će urediti ovako:

Egoistično samoubojstvo, koje susrećemo onda kada je ljudima onemogućeno upravljati svojom sudbinom, kada ne postoje životni razlozi (zbog nedaća), kada su socijalne i moralne norme jednostavno upitne. Sredina ili nema osjećaj pomoći ili jednostavno ima distancu, a akter čina u svojoj odlučnosti drži kako je to jedini način (oduzimanje života), da okonča svoje patnje.

Altruističko samoubojstvo, koje dolazi u onim sredinama u kojem društvo drži pojedinca ovisnim od cjeline. Promotrimo li vojnika kojeg skupina maltretira ili u razredu kada ostali učenici vrše akt nasilja nad drugim, uvidjet ćemo kako iz očaja i nemoći, pojedinac podiže ruku na sebe.

Anomijsko samoubojstvo dolazi u krizama ili blagostanjima kada se narušava normativna struktura koja rezultira tjeskobom, rezignacijom, psihozom, pa ljudi naprosto ne vide razlog za daljnjim življenjem.

Fatalističko samoubojstvo dolazi kada si čovjek nameće previše pravila i samoubojstvo vidi kao jedino moguće rješenje svojih problema. Durkheim je smatrao da se ovaj oblik samoubojstva manifestirao kod robova i mladih udatih žena bez djece, od kojih su društvene norme tog doba zahtijevale djecu.

Vrlo zanimljivu i aktualniju sociološku raspravu napisala je Slađana M. Dragišić Labaš: Samoubivstvo - različiti diskursi, Beograd, 2019.

Nadam se da će ova digresija pomoći budućim čitateljima romana, ali moj osobni stav je kako se suicid ne može i ne smije smatrati sebičnim činom. Da, mnogima je puno lošije nego nama, ali sita sam te fraze „ima puno onih kojima je lošije“, jer ima puno onih kojima je bolje, zašto ne bismo težili tome da nam bude bolje nego što se tješimo onima kojima je lošije. Ako će nama biti bolje bit ćemo empatičniji (trebali bismo biti), imat ćemo mogućnosti i sposobnosti pomoći onima kojima je lošije.

Mi smo znali da naš sin i brat pati, pogotovo zadnja dva tjedna, razgovarali smo, podržavali, tješili, puštali da predahne – uzalud. Dirnula me Petrova jadikovka nakon što je vidio svoju obitelj poslije smrti – citat:

„Uništio sam svoju obitelj, drže se jedni zbog drugih, ali to više nije život, to je životarenje! Dobio sam priliku vidjeti to i pokajati se! Jer kad sam omatao uže oko grane, nisam ja, Nika, mislio na njih. Mislio sam kako će meni za minutu biti lakše, samo to! Da sam mislio srcem, a ne osjetilima koja su boljela, otišao bih svome Ediju i rekao, „Brate, nije mi dobro“. Ne znam bismo li što smislili, možda i ne bismo, vjerojatno, mene bi i dalje boljelo, on bi znao da patim, možda bi bilo još i gore, ali barem mi se roditelji ne bi svaki dan pitali gdje su oni pogriješili! A problem je cijelo vrijeme bio u meni.“

Držimo se jednih drugih, mnoge obitelji raspadnu se nakon takvih tragedija, pitamo se gdje i kada je bila prijelomna točka i početak klizanja u depresiju, da li smo mogli još nešto poduzeti, grizem se što nisam otišla autom u grad te večeri, ali neupućeni moraju znati da punoljetnu osobu ne možete odvesti psihijatru bez njezine privole osim u slučajevima da tog trena predstavlja opasnost za sebe ili za druge. Uostalom, psihijatrije su krcate.

„Thus bad begins and worse remains behind“, rekao je Hamlet u četvrtom prizoru trećeg čina Shakespeareove tragedije Hamlet. "Ovo loše počinje, a gore će poslije doći." (prijevod Mate Maras)

Neki ljudi planiraju suicid, neki ga izvrše u momentu, u dahu, ali tu je ključna rečenica „Jer kad sam omatao uže oko grane, nisam ja, Nika, mislio na njih. Mislio sam kako će meni za minutu biti lakše, samo to!“

Tih nekoliko sekundi ili minuta osoba koja je odlučila počiniti suicid u drugoj je dimenziji, nema misli ni o čemu, ni o kome, velika praznina i usredotočenost na čin bez obzira kakav on bio. Ovo si niti psihijatri ne mogu predočiti, ali je tako. Nema čak niti misli o tome kako će biti lakše, nema ničega.

Unatoč tome što se u potpunosti ne slažem sa stavovima književnice, roman je dobar, potresan, mjestimice čak vedar, duhovit. Kakav god bio vaš stav o suicidu, vjerujem da ćete nakon čitanja romana razmisliti, možda se osvrnuti oko sebe trebate li nekome, mnogi ljudi šalama i zafrkancijom pomno sakrivaju duboku depresiju, poslije se svi čudom čude što mu bi.

Prema najnovijim podacima tijekom 2020. godine dvije osobe dnevno počine suicid, ukupan broj za 2019. je 566 osoba.

Da li su sve te osobe zaista sebične, da li smo im mogli pomoći, da li smo ih vidjeli i čuli?