Nagrada Ksaver Šandor Gjalski

Ova književna nagrada utemeljena je 27. listopada 1979. godine. Dodjeljuje ju grad Zabok i Društvo hrvatskih književnika na manifestaciji "Dani Ksavera Šandora Gjalskog".

Dobitnik Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2017. godinu je Kristian Novak za roman Ciganin, ali najljepši u izdanju Naklade OceanMore iz Zagreba.

Obrazloženje:

Među najznačajnije književnike suvremene hrvatske proze, dobitnike prestižnih književnih nagrada, upisuje se dobitnik ovogodišnje Književne nagrade Ksaver Šandor Gjalski za najbolje objavljeno prozno djelo 2017. godine – Kristian Novak za roman „Ciganin, ali najljepši“ u Nakladi OceanMore iz Zagreba. Peteročlano Povjerenstvo za dodjelu Nagrade, članovi Društva hrvatskih književnika Stjepan Čuić i Ivica Matičević, književnica i profesorica, dobitnica Gjalskoga 2014. godine, Julijana Matanović i profesorice hrvatskoga jezika i članice Odbora Manifestacije Sofija Keča i Ingrid Lončar jednoglasno su odlučili dodijeliti Nagradu, koju čine povelja, plaketa s likom K. Š. Gjalskog i novčani iznos, višeslojnom romanu koji postaje nezaobilazan dio hrvatske suvremene književnosti.

Predsjednik Prosudbenoga povjerenstva Stjepan Čuić proglasio je Novakov roman „najboljim u zadnjih dvadeset godina“, djelom koje će biti upamćeno u hrvatskoj suvremenoj književnosti i koje se može usporediti s Marinkovićevim „Kiklopom“ i romanom „Mirisi, zlato i tamjan“ Slobodana Novaka. Ovaj slojevit roman ugrađuje različite socijalne, povijesne, geografske i lingvističke dimenzije koje čine neponovljivu i rijetku cjelinu. Kruno Lokotar naziva Novaka jedinstvenom pojavom u književnom svijetu, još od prvoga romana „Obješeni“ i drugoga „Črna mati zemla“, a „Ciganin, ali najljepši“ definitivno potvrđuje status Kristiana Novaka kao nezaobilaznoga književnog štiva u hrvatskoj suvremenoj književnosti.

Pronađi više.

Književna nagrada tportala

Desetu po redu književnu nagradu tportala, koja se dodjeljuje autoru najboljeg romana pisanog na hrvatskom jeziku i izdanog u Hrvatskoj, dobio je Kristian Novak za svoj treći roman 'Ciganin, ali najljepši' u izdanju Naklade OceanMore. 

Iz obrazloženja: 

'Treći roman Kristiana Novaka počinje poučkom o izvornim strahovima (od buke i padanja), a završava posljedicama fobija kojima nas uči kultura, tj. mučnom pričom o stjecanju samosvojnosti i pravu na identitet onkraj zadanosti i društvenih obrazaca. U četiri pripovjedna toka, kroz četiri autentična glasa, isprepliće se dramatična pripovijest u čijem je središtu naizgled ubojstvo, ali zapravo nedopuštena ljubav između sredovječne Međimurke i mladoga lokalnog Roma. U srazu kultura, među kojima je i onaj bliskoistočne i domaće, izoštrava se strah od Drugoga, kakav god bio – jer nije 'naš'. Autor uvjerljivo gradi složene odnose i napetosti između različitih kultura, između pojedinca i grupe, tj. individualne i kolektivne psihologije, ponire u dubine podsvijesti, u mračne slojeve uvriježenih predodžbi i stereotipova. A kada glas mladoga Roma krene u fantazmagorične i halucinantne vode, iluzije o sebi i Drugome odlaze u mučnu 'nelagodu u kulturi'. Jezična dotjeranost teksta, dinamična dijaloška forma, do detalja razrađena različitost pripovjednih glasova čine ovaj roman značenjski snažnim i trajnim'

Pronađi više.

Nagrada Vladimir Nazor

Nagradu Vladimir Nazor dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja, a o dobitnicima odlučuje Odbor Nagrade Vladimir Nazor na prijedlog komisija koje osniva za pojedina područja umjetnosti. Predsjednika i članove Odbora, na prijedlog ministra kulture, imenuje Hrvatski sabor iz redova umjetnika, kulturnih i javnih djelatnika. Nagrada se dodjeljuje kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo, a Ministarstvo kulture je danas obznanilo ovogodišnje dobitnike i dobitnice.

Ovogodišnji laureati Nagrade Vladimir Nazor za područje književnosti su akademik Dubranko Jelčić (za životno djelo) i akademik Krešimir Nemec za monografiju "Gospodar priče: Poetika Ive Andrića’"(za godišnju nagradu).

Nagrada za dramsko djelo Marin Držić

Nagrađeni autori i dramski tekstovi Nagrade za dramsko djelo Marin Držić:

3. nagradu ravnopravno dijele:

Marina Vujčić, "Podmornica" i Damir Markovina, "Paščad"

"Podmornica"

Trio-drama izuzetne ljupkosti, usredotočena dijaloška meditacija o moći umjetnosti da zbližava, tješi, osnažuje i krijepi svojom ljepotom, "Podmornica" je tekst koji osvaja suptilnim humanizmom i prigušenom osjećajnošću. A tu je i vjera u moć priče i glazbe, u snagu jezika, sposobnih suprotstaviti se otuđenosti, letargiji, potrebi da se ponašamo kao da "ćemo živjeti sto godina pa imamo pravo biti nezadovoljni bar pedeset". Komad je ovo i o starosti i izolaciji, o tome što ostaje od nas kad nam se izvanjski svijet posve smanji – možda na samo jednu sobu, tijesnu i malu, i tek jednog posjetitelja – pa poniremo u sebe i ondje pronalazimo neočekivane prostore ispunjenosti. 
"Paščad"

Tragikomedija o razdirućim podjelama u našem društvu, o neumrloj vjeri u vrijednosti jednog sustava iščezlog u povijesti, o ratovima što još uvijek traju, o ljudima koji su jedni drugima vukovi, o neraščišćenim računima prenošenim s generacije na generaciju, o pohlepi i velikodušnosti, o relativnosti pobjede i poraza, "Paščad" je duhoviti pogled na tranzicijski nesklad ovih prostora. Tupo zurenje u televizijski ekran, prijeteći povici s ulice, klavir ostavljen po strani, stvaraju sugestivnu, pomalo klaustrofobičnu atmosferu jednog svijeta koji više nema kamo ili ne zna kako, a u čijem je središtu figura Bake, neuništive, živopisne, borbene, blistave uloge za glumicu starije generacije.

2. nagradu ravnopravno dijele:

Dora Delbianco, "Kad je stao svijet" i Dino Pešut, "Stela, poplava"

"Kad je stao svijet"

Melankolična komedija "Kad je stao svijet" podjednako posuđuje od čeških humorista i harmsovskog apsurda, situacijske komike i satiričnih alata, da bi se ispisala do zavojite cjeline premrežene bizarnim situacijama. Galerija obično-neobičnih likova priziva punokrvnu ansambl-predstavu, čije zaigrano putovanje počinje jednim tajanstvenim nestankom, a završava u nasilnoj spirali političkog pragmatizma. Zamah ove drame ambiciozan je, ali usprkos tome što se pred nama pojavljuju predsjednici i ministri, veleposlanici i zastupnici, inspektori i novinari, pa i sâm papa, osjećamo da smo u tekstu koji nas na sebe nagovara neuhvatljivom toplinom i razoružavajućim šarmom.
"Stela, poplava"
Tekst tamne vitalnosti i snažnih žudnji, "Stela, poplava" posveta je kazalištu i glumicama, dramska elegija o usamljenosti i izmještenosti, o pogrešnim odabirima i potrazi za identitetom. Hotelska soba i lica koja se u njoj spotiču i udaraju jedna o druge, odbijajući se od nemogućnosti ili nesposobnosti da vole i budu voljena, da se ogriju, dovoljni su za niz strastvenih sukoba čiji sudionici poput boksača "gube dah i ne predaju se". "Stela, poplava" nadahnuta je drama, istodobno raskošna i minimalistična, grandiozna i komorna. Voda koja na njenom kraju prodire i ispire sve pred sobom, suza je i rijeka, kiša i ocean, a dramska su lica, kao i svi mi, "mali mokri bogovi nasukani na obalu".

1. nagrada: 

Davor Špišić, "Zidarija"

"Zidarija"

Jasna u misli, ironična u postupku i duhovita u elaboraciji, "Zidarija" je jedna od onih drama koje vješto plove prostorom između potresnog i duhovitog, globalnog i intimnog, grubog i nježnog, a sve kako bi se gnjevno obrušila na društvo naopakih vrijednosti, čija je vlast neraskidivo sljubljena s kriminalom, a strukture nagrižene korupcijom. Društvena kritičnost ovdje, međutim, odbija biti doslovnom, već se radije poigrava stereotipima i očekivanostima, iznenađujući nas drskim rješenjima i izmještanjem emotivnog fokusa. Gorak je ovo, angažiran, cinično-zabrinuti poziv na kazališni ples, praćen mariachi-glazbom i koreografiran prizorima maloljetničkog nasilja.

Izvor: Ministarstvo kulture. Kulturne djelatnost. Dramske umjetnosti. Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić". Nagrađeni autori i dramski tekstovi za 2016. godinu

Nagrada Fonda Miroslav Krleža

2017. Jakša Fiamengo dobio je ovu nagradu za književno djelo od iznimnog značenja za hrvatsku književnost za razdoblje 2015-2016 za knjigu pjesama Pčela u jantaru, Književni krug, Split, 2016. a Boris Perić dobio je svečanu Povelju za prepjev Krležinih "Balada Petrice Kerempuha" na njemački jezik.

Izvor: Društvo hrvatskih književnika. Nagrade. Nagrada Fonda „Miroslav Krleža“

Nagrada Tin Ujević

2017. ovu je nagradu dobio Ernest Fišer za "Preludij za anginu pectoris".

Izvor: Društvo hrvatskih književnika. Nagrade. Nagrada Tin Ujević. 

hr

Nagrade Dana hrvatske knjige („Davidias“, „Judita“, „Slavić“)

Laureati 2017.
JUDITA -  Irena Bratičević za knjigu Via virtutis/Put vrline. Epigramski opus Rajmunda Kunića' (Sv. 2)
DAVIDIAS -  Borisu Periću za prijevod zbirke pjesama Miroslava Krleže Balade Petrice Kerempuha na njemački jezik s naslovom Miroslav Krleža: Die Balladen des Petrica Kerempuh
SLAVIĆ - Kristini Gavran za knjigu kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu

Pronađi više.

Nagrada Zvane Črnja

2017. Jelena Lužina - Marija Crnobori, eseji o fragmetima, Istarski ogranak DHK-a, Pula, 2016.

Nagrada Janko Polić Kamov

Zoran Roško ovogodišnji je dobitnik Nagrade »Janko Polić Kamov«, koju Hrvatsko društvo pisaca dodjeljuje za najbolje književno djelo napisano na hrvatskom jeziku. Roško je nagrađen za roman »Minus sapiens«, objavljenom u izdanju Naklade OceanMore.

U užem izboru bile su i knjige »Stajska bolest« (Sandorf) Slađane Bukovac, »Sjećanje šume« (Sandorf) Damira Karakaša, »Tamni čovjek Birger« (V.B.Z.) Martine Vidaić i »Ciganin, ali najljepši« (OceanMore) Kristiana Novaka. Odluku o dobitniku donio je žiri koji je radio u sastavu Nikola Petković, Boris Postnikov i Ivana Rogar.

Nagrada »Janko Polić Kamov« utemeljena je 2014. godine, a kriterij odabira je u prvom redu književna izvrsnost. Nagrada također promiče inovativnost, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu. Na natječaj su prijavljene 63 knjige objavljene u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 30. lipnja 2017. 

Nagrada, koja se sastoji od statue "Kamov ključ" i iznosa od 10 000 kn, Zoranu Rošku dodijeljena je na rođendan Janka Polića Kamova, koji je rođen u Rijeci 17. studenoga 1886. godine. Djelovao je u razdoblju hrvatske moderne, u kojem se hrvatska književnost priključila europskoj. Kamov je bio samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnija književna događanja koja će se zbiti u Europi i u Hrvatskoj.

Obrazloženje nagrade:

Već od uvodnih rečenica romana Minus sapiens Zorana Roška – „Iz usta mi teče krv, ali ne moja. Ili jest moja krv, ali nisu usta.“ – jasno je da prije polaska na ovaj eksperimentalno-čitalački trip treba raspakirati osnovni komplet za interpretacijsko preživljavanje i zaboraviti ga do neke druge prilike: sve što u romanu slijedi nema nikakve veze s bilo čim što je romanu prethodilo u domaćoj književnosti. Kada bi njegova izvrnuta, razlomljena radnja imala nešto nalik na okosnicu, ona bi glasila otprilike ovako: Herzog, tj. jedna verzija redatelja Wernera Herzoga iz svijeta koji imamo običaj smatrati „našim“ i „stvarnim“, putuje u 16. stoljeće, preuzima identitet markiza de Gilgamea pa prati Michela de Montaignea na njegovoj putopisnoj ekspediciji ne bi li snimio film o vodi koju de Montaigne usput pije. A tek tu stvari postaju zaista zanimljive. Ili uzbudljivo dosadne; ovisno o tome što tko od književnosti očekuje. Roškov pripovjedač mijenja identitete, točka fokalizacije pretvara se u dvotočku pa u trotočku i tako dalje, njegovi se likovi dekonstruiraju i rekonstruiraju, nižu se paradoksne situacije i snolike sekvence aritmički impregnirane tehnološkim lajtmotivom glitcha – kratkotrajne greške u sustavu, privremenog kvara, naglog loma – koji, uostalom, sasvim pristojno opisuje mjesto Minus sapiensa u domaćoj književnoj produkciji. Likovi koji razgovaraju na jezicima koje ne razumiju i prisjećaju se onoga što nikada nisu doživjeli, nadrealna kronotopika, rezistentni apsurdizam: ništa od toga pritom ne pripada oprobanim postmodernističkim praksama koje smo odavno dobro upoznali, nego izravno korespondira s vlastitim (multi)medijskim, tehnološkim i znanstvenim globalnim prezentom. Roman za koji se ne može reći da je sasvim drukčiji od kompletne domaće književne produkcije samo zato što ga s tom produkcijom uglavnom nema smisla uspoređivati: duhovit, temeljito iščašen, jedinstven.

Pronađi više.

Nagrada Anđelko Novaković 2017

Nagrada "Anđelko Novaković" nosi ime uglednoga pjesnika, esejista i književnoga kritičara, dugogodišnjeg dopredsjednika Društva hrvatskih književnika i djelatnika Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koji je svojim predanim radom zadužio hrvatsku književnost i kulturu u cjelini. Utemeljena je s namjerom poticanja pjesničkoga stvaralaštva i nagrađivanja vrijednih književnih ostvarenja mladih pjesnika.

Nagrada “Anđelko Novaković” za 2017. godinu uručena Željku Božiću za pjesnički rukopis "Mir utrobe i neki promišljaji". 

Obrazloženje: 

„Riječ je o rukopisu koji je u izraznome smislu raznovrstan, a u poetičkome razmjerno koherentan. Sastavljen je, naime, od tri odjeljka u kojima dominiraju, redom, odulje pjesme duljih stihova pripovjedačke i komentatorske intonacije, kraće pjesme vrlo kratkih stihova (koji se često sastoje i od samo jedne riječi) te pjesmoprozni, odnosno mikroesejistički zaključak cijelog rukopisa. Sve su te Božićeve pjesme, međutim, prožete filozofskom terminologijom i (pseudo)filozofskim diskursom koji se kombinira s anegdotalnom narativnošću ili mudroslovnim umovanjima“ rekao je na jučerašnjoj dodjeli član prosudbenog povjerenstva Nagrade Davor Šalat, dodavši da je Božić već izgrađen pjesnik od kojeg se u budućnosti očekuje puna mjera ostvarenja već sada prisutnog intenziteta i inovativnosti poetskog pisma. Nagradu Anđelko Novaković već četvrtu godinu dodjeljuje Zaklada Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Nagrada se sastoji od objavljivanja zbirke pjesama, plakete i novčanog iznosa u visini od 10.000,00 kn. Ove je godine na natječaj pristiglo čak 90 zbirki pjesama. Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu Nagrade, u čijem su sastavu uz Davora Šalata bili Ervin Jahić i Dobrila Zvonarek, osim nagrađenoga pjesničkog rukopisa pohvalilo je i rukopise "Inače volim more" Branimira Dropuljića, "Apofonije kulture" Jasmine Bosančić, "Razglednica od soli" Borisa Kvaternika i "Istina, ne laž" Kristine Silaj."

Pronađi više. 

Književna nagrada Fric

Damir Karakaš je svojim romanom “Sjećanje šume”, objavljenim krajem 2016., nadmašio samoga sebe, slažu se mnogi. Upravo je tim romanom Karakaš osvojio književnu nagradu “Fric” tjednika Express i Barcaffea. Karakaš je dobio 75.000 kuna, te originalnu skulpturu u obliku žiroskopa.

Pronađi više.

Nagrada Albatros 2017.

Književna nagrada Biblioteke Albatros za 2017. godinu, po odluci prosudbenog povjerenstva, pripala je gđi Nataši Hrupec iz Zagreba za knjigu Baršunasta truba ili Kind of Blue. 

Pronađi više. 

Nagrada Josip Tabak 2017.

U svrhu unapređivanja kvalitete hrvatskoga književnog prevodilaštva, DHKP svake godine dodjeljuje i nagrade za najbolje književne prijevode u protekloj godini (za životno djelo te za poeziju, prozu, teoriju i književnost za djecu i mlade). Nagrada nosi ime Josipa Tabaka, velikana hrvatskog književnog prevodilaštva, sastoji se od povelje i novčanog iznosa, a dodjeljuje se isključivo članovima.

Nagrada Josip Tabak 2017. za životno djelo dodijeljena je Bosiljki Brlečić.

Iz obrazloženja (Maja Zorica)

...

Za prijevod knjige Rolanda Barthesa Fragmenti ljubavnog diskursa dobila je 2008. godine nagradu Društva hrvatskih književnih prevoditelja.

Prepoznatljivost prevoditeljske suverenosti, razvidna u ovome prijevodu Bosiljke Brlečić, mogla bi biti početna točka ove svečane inauguracije životnog djela. Barthesova je, naime, knjiga i sama velika iznimka, jedina uspješnica iz pera teoretičara i kritičara koju su čitale i kućanice i karijeristice, i činovnici i učitelji. I ne zato što su Barthesu na pameti Wertherove muke – Werther zacijelo nije više u zraku 1977. godine – nego zato što on progovara o ljubavi na svima blizak način, od prve figure « Propadam, podliježem...» do « Odsutan », « Divan! », « Voljeti ljubav », « Čekanje », « Katastrofa », « Želim shvatiti », « Obilje », « Neiskaziva ljubav », « Lud sam », « Poistovjećivanja », « Nespoznatljivo », « Ljubomora », « Volim te », « Pohvala suza », « Zašto ? », « Ushićenost », « Napraviti scenu », « Takav », « Istina », itd.

No, premda Barthesova knjiga progovara o ludilu ljubavnog zanosa – kako sam Barthes kaže, « zaljubiti se » i « voljeti » u teškom su, pomalo kvrgavom odnosu – ona je istodobno i knjiga o ljubavi općenito, onoj koja se živi i kojoj je u prirodi da svjedoči. Tako i opsežan prevoditeljski opus Bosiljke Brlečić svjedoči o ljubavi, ljubavi prema jeziku i o uvjerenju o značaju prijenosa pisane riječi.

Barthes u figuri « Posveta » kaže, iako netom prije toga utvrđuje njen okrutni paradoks, da « (ti) želim po svaku cijenu dati ono što te guši » (2008: 79) : « Ono u čemu je drugi uhvaćen nije ispisivanje imena. To je, na mnogo dublji način, upisivanje : drugi je upisan, upisan je u tekst, ostavio je u njemu svoj mnogostruki trag. (...) tvoja prisutnost u tekstu, upravo zato što si u njemu neprepoznatljiv, nije prisutnost analognog lika, fetiša, nego snage koja, zbog toga, nije uvijek pouzdana. Nije dakle važno što se stalno osjećaš ušutkanim, što ti se tvoj govor čini prigušenim ispod čudovišnoga govora zaljubljenoga subjekta (...) ». U ovim bi se riječima mogla pronaći i figura prevoditelja, kojem je dužnost da ostaje pritajen, tajni autorov saveznik, a koji je opet vidljiv u svakome retku, i bez kojega tekst, u krajnjem slučaju, ne bi ni postojao. Tako upisana u tekst, prevoditeljica Bosiljka Brlečić, prisutna i neprepoznatljiva,  ostavila je svoj mnogostruki trag u tekstovima koje je svima nama prenijela. Daleko od fetiša ili etikete, ona svjedoči o snazi, nepouzdanoj snazi, kojom je maestralno ovladala.

Naša se kolegica, ipak, nesvjesno pobrinula da ne bismo ove prigodne retke odveć žanrovski opteretili i zaglušili retorikom; 2012. godine prevela je Flaubertovog Bouvarda i Pécucheta, i danas posve aktualni lijek protiv ljudske gluposti, učmalosti, ograničenosti na gotove recepte i brzopoteznu mudrost. Prevoditeljičina vjernost originalu, minucioznost vladanja opusom velikana čija je britkost legendarna, promiče jednu posve francusku crtu, ironiju, koja je spoj zdravog razuma, prizemljenosti, montenjovskog promišljanja i rableovskog smijeha, kalambura i pojma ukusa, aticističke odmjerenosti koja bi trebala biti štit od svih opasnosti ovoga « doba besmislice ».

Upravo je spomenuto promicanje odmjerenosti ponovno izlika da čitatelj uroni u posljednji prevoditeljski pothvat kolegice Bosiljke Brlečić iz 2016. godine. Citirani pojam « doba besmislice » također je trag koji vodi Pierreu Hadotu i njegovoj knjizi Unutarnja tvrđava : Uvod u Misli Marka Aurelija. Ne kao kruna prevoditeljičinog rada, jer monumentalizacija uvijek okrnjuje, nego kao neka vrst spokojne pomirenosti s tekstom i poziva na pomno čitanje. Čitanje nije skrivanje u kuli bjelokosnoj; ni prevođenje nije takav poziv. To nas uči Bosiljka Brlečić. Prevođenje je plemeniti poziv koji omogućuje uvid, zornost, i dalekosežno djelovanje. Ne samo na suvremenike, nego i na sve one kojima knjige ostavljamo u zalog. Prevoditelj, kao čovjek koji zaziva spokoj, kao neminovni uvjet učinkovitosti svog djelovanja, možda skriva pokoju notu stoika u sebi. Upravo stoga Uvod u Misli Marka Aurelija lekcija je o čitanju koju bismo danas trebali poslušati. Hadotov pothvat ovjenčan je prevoditeljičinim pothvatom, nudeći nam neku vrst općeg opisa filozofije kao duhovnog fenomena koji treba živjeti. Možda najbolji način da se barem pokušaju ilustrirati zasluge Bosiljke Brlečić jest da se kaže da ona prevođenje živi. I da se nadamo da ćemo svjedočiti još brojnim očitovanjima tog življenja prevođenja, zaloga živosti i života teksta.

Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevoditelja za roman dodijeljena je Viktoriji Šantić (László Krasznahorkai: Seiobo je bila tamo dolje)

Iz obrazloženja (Lea Kovács)

...

Jer kad bih zapravo govorila o romanu „Seiobo je bila tamo dolje“, rekla bih da je on djelo Viktorije Šantić, djelo nastalo na Krasznahorkaijevu platnu, ali njezinim potezima i njezinim bojama. Shvatimo li prevoditelja samo kao prvog ili nultog čitatelja djela koje prevodi, u tom je smislu itekako drzak čitatelj jer u svom prijevodu može ponuditi jedino svoje čitanje i iščitavanje, dok je na nama ostalima da mu vjerujemo i bez dvojbe prihvatimo njegov kao glas stranog nam autora. Istodobno, on je, u idealnom slučaju, i odgovoran čitatelj koji od početka do kraja djela u najvećoj mogućoj mjeri nastoji biti vjeran svom izvorniku, svom platnu, svom uzorku.

Ta i sam je Krasznahorkai, rekavši da je autor prijevoda njegova romana sam prevoditelj, odao počast Viktoriji, kao i svim književnim prevoditeljima, i time pridobio moju osobnu, a vjerujem i naklonost mnogih naših kolega.

Jer tada bih, govoreći o globalnoj slavi pisaca, nepravedno propustila spomenuti one najzaslužnije: prevoditelje. I propustila bih reći – bilo to naizgled smiono ili drsko – da danas ne bismo mogli čitati sva Krasznahorkaijeva djela prevedena na hrvatski jezik da nije bilo Viktorije Šantić – hrabre prevoditeljice koja je prije pet godina samozatajno, osluškujući vlastiti glas izabrala, prevela i ponudila svoj prijevod „Posljednjeg vuka“, i time zapravo skrenula pozornost hrvatskog čitateljstva na Lászla Krasznahorkaija. Tako od 2012. godine čitamo sve novije naslove u njezinu prijevodu, kao što su „Rat i rat“, „UnutraJeŽivotinja“, „Seiobo je bila tamo dolje“ i ono na čemu, vjerujem i nadam se, upravo radi.

Nagrada Josip Tabak za prijevod književnosti namijenjene djeci i mladima 2017 dodijeljena je Danielu Bučanu za prijevod djela Fatime Sharefeddine Ibn Batuta (ArTresor naklada).

Iz obrazloženja (Tatjana Paić-Vukić)

Prijevodna dječja književnost u Hrvatskoj prošle je godine obogaćena lijepom slikovnicom o životu i putovanjima Ibn Batute, arapskoga putopisca iz 14. stoljeća. Tekst libanonske spisateljice Fatime Sharafeddine s arapskoga je na hrvatski preveo Daniel Bučan, naš poznati prevoditelj arapske filozofije i književnosti. Oboružanom golemim iskustvom i znanjem, zasigurno mu nije bilo teško prihvatiti se knjižice maloga opsega, no ovaj je put valjalo imati na umu da je posrijedi štivo namijenjeno djeci i mladima, dakle čitateljima kojima vjerojatno nije poznata srednjovjekovna arapska kultura ni njezin glasoviti putopisac. Bučan je jednostavan tekst izvornika s pravom mjerom preveo jednostavnim stilom, bez nepotrebna arhaiziranja, a poneku riječ, poput hadžija ili kadija, uz koju bi zatrebala napomena, nenametljivo je objasnio u samome tekstu. Svojim je prijevodom mlade hrvatske čitateljima poveo Ibn Batutinim tragom, kopnom i morem, od rodnoga mu Tangera u Maroku do Meke, Jeruzalema, Bagdada i Širaza pa još dalje, do crne Afrike, Indije i Kine.

Nakon više desetljeća prevodilačkoga rada kojim je odrasle čitatelje upoznavao s najvrsnijim djelima arapske klasične i suvremene kulture, Daniel Bučan sada je svoje znanje i umijeće upotrijebio da jednog od velikana arapske povijesti približi djeci i mladima. Time je zavrijedio godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod dječje književnosti u 2016. godini.

Pronađi više. 

Književna nagrada Drago Gervais

Književna nagrada Drago Gervais utemeljena je u počast književniku Dragi Gervaisu, čije je ime i djelo znak ovog kulturnog podneblja. Književnu nagradu Drago Gervais dodjeljuje Grad Rijeka već više od 50 godina. Nagrada se dodjeljuje dvogodišnjim ritmom, a od 2005.g. natječaj se provodi prema osuvremenjenim pravilima, uz organizaciju Gradske knjižnice Rijeka.

U kategoriji neobjavljenog rukopisa predloži roman pod naslovom Krvotok poslan pod šifrom Bella Costa. Nakon proglašenja pobjedničkog rukopisa, otvaranjem kuverte sa šifrom utvrđeno je da je autor nagrađenog rukopisa Darko Šeparović iz Vela Luke.

U kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskoga narječja hrvatskoga jezika kao pobjednik izabrana je zbirka pjesama Krešimira Stanišića Porat uspomenov, Dvajseti vik, Senj, 2016.

Pronađi više.