Već sam površan spomen pojma "nezavisna kultura" izaziva slojevite emocije i interpretacije koje sežu u rasponu od nerazumijevanja značenja do intimizacije s pojedincima, udrugama, projektima sa "scene". Pri tome je važno reći da je "scena" obično sinonim za "nezavisnu kulturu". Kojemu god taboru pripadali, objektivnom pogledu ne može pobjeći da je značajan broj kvalitetnih pojedinaca u sferi kulture, a posljedično i zanimljivih proizvoda, nastao upravo na toj "sceni". Knjiga "Dizajn  i nezavisna kultura" uradak je upravo o jednom dijelu njenih proizvoda i to o onim najupečatljivijim i oku vidljivim - dizajnerski oblikovanima.

Urednici uratka, Maroje Mrduljaš i Dea Vidović, usmjereni su tako na vizualno oblikovanje niza časopisa, plakata, omota albuma, pozivnica, knjiga, mrežnih stranica (...), nastajalih u razdoblju od kraja osamdesetih preko devedesetih i naposljetku kroz prvo desetljeće novog milenija i to u udrugama i inicijativama Zagreba, Splita, Rijeke... S obzirom na bogatstvo i domet, zagrebačka je priča uzela svakako najveći dio "kolača", odnosno broj stranica.  Ipak, vrijedi primijetiti i dodati kao još jednu vrijednost djela, da u njemu nije riječ  "samo" o dizajnu već je svemu pruženo i razumijevanje konteksta - uvodni prilog je vrlo lijep pregled evolucije jednog dijela hrvatske "nezavisne kulture", prvenstveno onog kojeg se doživljava aktivističkim, politički angažiranim, usmjerenim na manjinska i rubna pitanja, novomedijsku kulturu te gotovo isključivo sklonog onom što bi na političkom spektru bila "ljevica". Na taj način stvoren je prvorazredni izvor za proučavanje evolucije sentimenta i pristupa niza pojedinaca koje danas pak vežemo uz institucionalnu kulturu, bilo kao ravnatelje ustanova bilo kao značajnije upravljačke i produkcijske aktere. 

Druga polovica knjige nadopunjena je pak razgovorima s ključnim dizajnerskim akterima koji su puni uvida u proces rada, inicijalne ideje, kontekst... Užitak za čitanje, svakako. Osobno, najzanimljivijim dijelom knjige smatram one njene dijelove usmjerene na medijsko-izdavačke proizvode i pokušaje aktera, poput kultnog Arkzina. Časopisi i magazini su "totalni proizvod" na kojem se sve sfere vizualnog oblikovanja lome, preispituju, uključuju i naposljetku pretakaju u konkretan komad pred konzumentovim očima.

"Dizajn i nezavisna kultura" vrlo je inspirativan uradak za čitanje upravo u vrijeme transformacije institucionalne kulture (znatno manja tradicionalnost nego u vrijeme inicijalnog nastanka "scene", povećana fleksibilnost, propitkivanje uloga i stvaranje novih usluga...), pa je jako zgodno razmišljati do koje se razine danas "nezavisna" i institucionalna kultura isprepliću. Granice su, čini mi se, sve češće nevidljive. Što se dizajna pak tiče ovo je priča o razdoblju u kojem su se doista probijale određene granice, okviri konvencionalnog, stvarala nova originalnost... To vrijeme je prošlo, a izazovi su potpuno novi. U vrijeme hiperprodukcije vizualnog sadržaja, demokratizacije pristupa dizajnerskim alatima te rušenja tabua "zabranjenosti" izazovno je razmišljati što je to dobar dizajn čije postojanje nije isključivo u službi marketinške uspješnosti.

Zapravo, postoji li uopće takav? 

Pronađite knjigu "Dizajn i nezavisna kultura" na našim policama.