Život u Gradskoj knjižnici Rijeka, jednom od središta riječke (na poseban način od travnja ove godine i europske kulture ;)), ne poznaje dane dosade. OK, pojedini su sati normalniji i usporeniji od drugih, ali veći dio vremena riječ je o prilično dinamičnom, intenzivnom i produktivnom radu, što na konkretnijim, što na dugoročnijim ciljevima, projektima, idejama…

Ovo je posao na kojem u jednom trenu slažete nabadajući po grafičkim elementima plakatić za predstavljanje neke knjige o duhovnosti slabo poznatog autora, a sljedeći planirate aktivnosti i višemilijunski budžet zgrade koja određuje budućnost kulturnog odrastanja u Rijeci… Ipak, među svim ovim danima posebno su mi dragi oni koji donose neke zanimljive susrete, predavanja, sastanke s konkretnim hodogramom… U jednom smislu to su bili upravo protekli četvrtak i petak, a kako nose i nekoliko slojeva relevantnih za budućnost života u Rijeci, vjerujem da ih vrijedi istaknuti i kroz osobne dojmove komentirati.

27 susjedstava

Dobro je poznato da u programskim smjernicama projekta Europska prijestolnica kulture postoji sedam stupova tzv. flagship programa. Jedan je od njih “27 susjedstava” koji sada izrasta iz ideja decentralizacije  i ravnomjernog razvoja regije (Primorsko-goranske županije), a zapravo iz još davno zadanih ciljeva da kvartovi, ulice, sela, mala mjesta moraju imati svoj kulturno-kreativni život žele li uopće postojati u XXI. stoljeću. Ekipa informatora i koordinatora aktivnosti stoga neko vrijeme putuje regijom i motivira subjekte na aktiviranje, upućuje na načine prijavljivanja ideje, kriterije izbora, ali zapravo najvažnije - ispituje i same potrebe i vizije. Jedna od radionica održana je tako u zgradi, kako to volim reći, protoverzije Zavičajnog muzeja Drenove.

Krasna je to zgrada u tom riječkom naselju na samoj periferiji, na najvišim gradskim kotama, koja je nekada bila granična postaja između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije. Zgradu koja je preživjela i ponovno spajanje (npr. mogla je biti srušena u nekom nacionalkomunističkom činu tipa “nikad više razdvajanje”) danas na korištenje imaju Udruga Bez granica i Dren koje zajednički razvijaju koncept muzeja. No nije to običan muzej - ima tu tehnoloških pasionara koji razmišljaju kako sve pretvoriti u VR, potom ekoaktivista koji rade pekmez od drena, vizija pretvaranja svega u kreativni centar, svojevrsni kvartovski coworking prostor…

U svakom slučaju, upravo to mjesto visokih simboličkih značenja bilo je domaćinom dijela informacijsko-animacijske turneje “27 susjedstava” na kojoj se okupila mahom ekipa iz drenovskih udruga, ali i iz bliskih naselja poput Škurinja čija je kulturno-društvena infrastruktura posebno problematična. Kako je to zapravo bilo dobro! Gledajte ovo - četvrtak je popodne, a grupica od deset ljudi poslije regularnog posla stvarala je ideje o promjenama cijelih brda oko Drenove i Škurinja (rekreativne zone, urbani vrtovi…), inovacijskim centrima, knjižnici na Škurinjama… Da me netko pitao što je budućnost, rekao bih da sada leži u tih dvadeset kvadrata sobice na katu u kojoj su nekada kavu ispijali talijanski fašistički carinici.

Turbo-folk i knjižnica

“Zaključimo: slobodnog vremena ima - potreban je način na koji ga ispuniti - za način su potrebna sredstva (ajoj, opet novci, opet SIZ-ovi….), za sredstva su potrebni… (već znamo tko) - za utrošiti sredstva potreban je adekvatan i svrsishodan - program (to je ono pravo!) - a da bi se program mogao izvesti negdje gdje je to atraktivno i adekvatno, potreban je - prostor! I time je čiča miča - gotova priča! Ma ne, nije još! Što sad? Pa naravno - u prostor treba dovesti mlade, omladinu - korisnike slobodnog vremena konzumente programa. Da, da! A da bi doveli mlade u određen prostor potreban je dobar program, onaj koga mladi traže, kojeg žele. A što zapravo mladi žele? Izgleda da to ne znaju ni mladi ni oni koji se pitaju. E, zato treba ispitati njihove želje! Anketa pa naravno… kako se niste ranije sjetili! I evo nas u krugu. Na papiru smo krug zaokružili ako je to onaj pravi, a sad, kako reče jedan diskutant ‘Ajmo mi delat, ljudi. Previše smo se dali u papire. Pa delajmo, ili tko ne razumije - radimo, radimo!!!!’”

Ovo nije citat s predstavljanja istraživanja o kulturnim navikama mladih održanog u večernjim satima četvrtka u Drugom moru nego uradak iz ranih osamdesetih, konkretnije članak legendarnog lokalnog omladinskog lista “Val”. No mogao je biti i rečen te večeri jer većina promišljanja otkada uopće postoji paradigma tzv. kulture mladih (paradigma koju su na našem području osmišljavali i implementirali godinama totalitaristički sustavi, manje evolucija društva uz razvoj konzumerizma kao što se slučaj u demokratskim i kapitalističkim zemljama) kreće se u sličnom krugu. Ipak, poziv iz Udruge Drugo more zvučao je dobro - “U velikoj dvorani Filodrammatice, u četvrtak 13. listopada u 20 sati, dr. sc. Krešimir Krolo, dr. sc. Sven Marcelić i dr. sc. Željka Tonković s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru izložit će rezultate anketnog istraživanja o kulturnim potrebama i vrijednostima mladih u gradovima na jadranskoj obali. Anketiranje je provedeno na uzorku od 2650 učenika i učenica trećih i četvrtih razreda srednjih škola u šest velikih obalnih gradova: Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik. Istraživanje je za cilj imalo mapirati kulturne potrebe uspoređujući gradove i regije (Istra, Kvarner i Dalmacija) te s obzirom na vrijednosne orijentacije mladih. Na predstavljanju će se prikazati rezultati istraživanja o učestalosti posjećivanja kulturnih sadržaja (kazališta, kina, koncertnih događanja i slično) u Rijeci, ali i u usporedbi s drugim gradovima. Također, govorit će se o povezanosti glazbenog ukusa i vrijednosnih orijentacija, razlikama među školama te o utjecaju roditelja po pitanju stvaranja navika kulturne potrošnje i kulturnih potreba.”

Nakon radionice “27 susjedstava” valjalo je stići i na ovo, a u ranijim nastavcima “Kulturnog faula” već ste vidjeli kako je moćan naš narančasti Punto. Prije osvrta na ikakve rezultate, a on doista neće biti prevelik jer na predstavljanju nije dobiven sav potrebni “input”, počet ćemo od kraja i istaknuti što mi je naposljetku smetalo, a riječ je o strahovitoj usmjerenosti na glazbu kao mjerilo “kulturnih navika” te čak i vrijednosti - političkih, vrijednosnih, duhovnih… U Rijeci i Puli to je posebno iritantno jer ti gradovi u očima vanjskih promatrača nose danas bizarnu etiketu “grada rocka i alternative”, a kada se stvar tako postavi, neizbježno je da veći dio istraživanja prođe u čuđenju kako rezultati istraživanja odskaču od uobičajene predodžbe Rijeke. Što to zapravo znači? Da je na temelju nostalgičnih pisanja Rijeka “rock grad”? Da je nastao neki lokalni bend koji je pokorio globalnu glazbenu pozornicu? Da grad mora biti percipiran kao da je iz 1983. godine? A pokazalo se da su punk i rock među slabije percipiranim i popularnim glazbenim žanrovima među riječkim srednjoškolcima... 

Ono najvažnije - siguran sam da je netko 1983. godine proveo slično i ozbiljno istraživanje među mladima, rezultati bi bili vrlo slični današnjima - manjina je i tada bila zainteresirana za alternativne, punk i rock glazbene izričaje, a većina za mainstream pop, narodno i sl. Nisam se mogao riješiti ni osjećaja stalnog prejudiciranja da sklonost punku i rocku nužno znači kvalitetnije ličnosti. Nitko to nije otvoreno rekao, ali sve su to otkrivale upadice, izrazi lica, očita želja da se na toj točki izazove reakcija publike… “Rijeka nije rock grad?! Ajme ne! Svijet propada!” Kada se stvar tako postavi, svaki razgovor u Rijeci tog tipa završi na razgovoru šesnaestogodišnjaka u parku uz bocu bambusa - tko kakvu muziku voli i zašto je bolji. Naravno, čak i više od slušanja glazbe nečiji kulturni život 2016. godine određuje cijeli niz konzumentskih navika.

Tijekom izlaganja tako su se u grafikonima pojavile i knjige i knjižnice pa nam je obveza ukratko se osvrnuti na njih - Gradska knjižnica Rijeka kao mjesto posjeta učenika trećeg i četvrtog razreda srednjih škola stigla je tako na relativno solidno peto mjesto - iza kina (nije rađena distinkcija vrste kina…), koncerata domaće zabavne glazbe, sportskih aktivnosti i koncerata domaćeg pop-rocka, a ispred koncerata alternativne regionalne glazbe, muzeja, kazališta… Naravno, potraga za obveznom lektirom odigrala je svoju ulogu, ali na umu treba imati da dobar dio te potrebe zadovoljavaju same školske knjižnice. Priznajem, bilo mi je drago što smo prepoznati…

Istraživanje se usmjerilo i na ambijent odrastanja odnosno kulturni kapital koji prenosi obitelj, i to mi je osobno najzanimljiviji dio istraživanja - svakako se pokazuje da npr. oni koji imaju više knjiga u svom ambijentu odrastanja imaju bolje predispozicije za razvoj u kompleksnije kulturne konzumente... Dobro je odrastati među knjigama i listati ih u vrlo ranim danima, to vrlo dobro znamo.

Što se tiče Rijeke i pozicije knjige u životu mladih, u onom segmentu u kojem postoje negativni trendovi, nije im za zamjeriti - Gradska knjižnica Rijeka nikada nije imala pravi odjel za mlade, a sve zbog poznatih infrastrukturnih ograničenja. Infrastruktura koju vide i kojom se koriste nije ono što se u raspravama o modernim knjižnicama naziva  “trećim prostorom”, mjesto u kojem se provodi kvalitetna dokolica i slobodno vrijeme uz razne sadržaje.

Dodatne nijanse kakve bismo voljeli vidjeti u budućnosti na sličnim istraživanjima jest jednako detaljan pristup svijetu knjige, predstava, filmova, videoigara - naime, zašto bi glazbeni izbor bio glavna odrednica osobnog kulturnog identiteta, a ne neke druge točke - koju vrstu predstava voliš, knjiga čitaš, filmova gledaš, igara igraš… Glazba se precjenjuje, posebno za današnje postpostpostmodernističko vrijeme u kojem su klasični subkulturni identiteti nepovratno nestali, a na mobitelima su u folderima jedan do drugog Joy Division i Miroslav Škoro. To ne znači da ju se isključuje iz pitanja kulturnog odgoja, ali jednostavno ona nije sve i ne igra tako plastičnu ni najvažniju ulogu.

Amsterdamski poučak

A kada smo već spomenuli prostore, u vrlo bliskoj točki budućnosti, puno toga bi trebalo biti drugačije, možda čak i ovi rezultati. Što zahvaljujući dosadašnjem kulturnom razvoju i planiranju, a što projektu Europske prijestolnice kulture, riječka kulturna svakodnevica prelazi na jedan potpuno drugi nivo postojanja. U Gradu je tako gostovao i s predstavnicima gradskih ustanova u kulturi se družio voditelj gradskog programa Art Factories iz Amsterdama Jaap Schoufour, stručnjak koji se bavi prenamjenom napuštenih prostora širom Amsterdama u prostore za umjetnost i kulturu. Jaap Schoufour viši je menadžer u Odjelu za prostorno planiranje Grada Amsterdama, a od 2004. godine ravnatelj je gradskog ureda Art factories (Bureau Broedplaatsen) čiji je zadatak razviti platformu za suradnju različitih zainteresiranih partnera kako bi se postojeći prostori u Amsterdamu pretvorili u kreativna mjesta. Rezultati su impresivni - do sada je u 65 zgrada stvoreno više od 1500 različitih prostora koji pružaju mjesto za rad, boravak i susrete brojnih umjetnika, kreativaca i obrtnika.

Jaapa je dočekala kišna Rijeka, a Amsterdam i Rijeka, osim u tome, teško mogu u istu rečenicu. Ipak, niz poučnih poruka i primjera vrlo je zanimljiv. Prije svega, a to snažno upada u oči, razina planiranja kojom se pristupa ovom poslu u Amsterdamu je impresivna. Japp je tako više puta istaknuo da je pisanje konkretnog plana rada i funkcioniranja od ključnog interesa te točka od koje se polazi u daljnji rad. Više je puta istaknuto da precizno pisano razrađivanje projekta s točkama kojih se drže svi akteri ima esencijalnu važnost, a ne dogovori na ulici ili u kafiću. Ne treba nas onda čuditi širina i raširenost programa po cijelom gradu - kada je Japp pokazao kartu Amsterdama na koju su točke označavale centre, nije se dalo zaključiti što je zapravo središte Amsterdama jer su kulturne i kreativne inicijative po cijelom gradu - gdje su ljudi, tu se i radi i gradi...

Podsjetilo me je to na uvodne priče o Škurinju i Drenovi i centristički razvoj Rijeke s kojim čak ni većina građana ne vidi neki veći problem. A kada već spominjemo građane, Japp je više puta istaknuo i da je dobro da inicijativa dolazi prvenstveno od ljudi, a da se uprava bavi usmjeravanjem i planiranjem. Kako u Amsterdamu zapravo više i nemaju starih prostora koje pretvaraju u nešto novo, i investitori u nova naselja i stanove pri planiranju moraju osigurati i ulaganja u slojeve kulturne i komunalne infrastrukture. Tada vas do kraja pogodi osjećaj da je riječ o doista drugoj kulturi, pa ne čudi što je pola zemlje napravila razina mora. Bilo je evidentno da stanovnici Amsterdama kao i oni koji u njega doseljavanju pokazuju veliku glad za stvaralaštvom i poduzetničkom inicijativom u području kulture, a u Rijeci ostaje neugodan osjećaj izostanka prave kritične mase. Japp je spomenuo potencijal koji leži u novim ljudima, dolascima, doseljavanju i to je nešto o čemu i u Rijeci treba sve snažnije pričati jer s postojećih 130 000 stanovnika i nepovoljnom demografskom slikom ne može se previše toga napraviti.

Jappu je predstavljen pak riječki projekt revitalizacije kompleksa Benčić koji pomalo izlazi iz sfere planiranja i klizi prema realizaciji s obzirom da su osigurana i značajna financijska sredstva kojima će se u većoj mjeri financirati i gradnja nove te prve u riječkoj povijesti prave središnje zgrade Gradske knjižnice Rijeka. Osjećaj da jedan dug san i mukotrpna staza pomalo idu prema pozitivnom razrješenju izrazito je neobičan…

A o tome u sljedećim kulturnim fauliranjima.