Ova jesen, bar kada je hrvatska audiovizualna filmsko-serijska produkcija u pitanju, pripada dvama naslovima uz koje stoji i formulacija “dugo iščekivani”. Prvo je sezona Art-kina otvorena na nesvakodnevan način - premijerom serije “Novine”, nastale  prema scenariju književnika i novinara Ivice Đikića te uz redateljsku palicu Dalibora Matanića, ne bismo li manje od mjesec dana kasnije dočekali i premijeru “Ustava Republike Hrvatske”, koji je stvorio još jedan novinarsko-književno-redateljski tandem - Ante Tomić i Rajko Grlić.

Iako formom, sentimentom i temom potpuno različita, oba uratka zorno oslikavaju naše najkrupnije svakodnevne dileme, probleme i zablude - prvi manje ili više javnu kriminalno-medijsku spregu, a drugi identitetni zapetljaj iz sfere dilema nacionalnosti i roda.

Kolumna "Kulturni faul" serija je osobnih i subjektivnih osvrta na specifične fenomene iz područja kulture, obrazovanja i stvaralaštva.

Najočitiji sloj “Ustava Republike Hrvatske”, a ako dobro razmislimo i žalostan razlog njegove sigurne popularnosti i aktualnosti, upravo je spomenuti identitetni zapetljaj. Upravo onako kako to Ante Tomić i inače vješto radi u svojim kolumnističkim ili književnim tekstovima, tako je i ovdje identitetna postmoderna dovedena do krajnosti - glavni lik, kojeg interpretira srpski glumac, srednjoškolski je profesor i radikalni hrvatski nacionalist u čijoj sobi umire nemoćni otac, bivši ustaša. Ipak, on je ujedno i homoseksualac što večerima izlazi na zagrebačke ulice obučen u žensku odjeću koju ponekad i sam šiva s opremom svoje pokojne majke. Njegov je susjed, (naravno), Srbin zaposlen kao policajac (hrvatski policajac ako je potrebno naglasiti), a zbog zajedničkog interesa dolazi do njihovog spajanja i postupne evolucije odnosa. Smetaju li vam naporne priče koje u središte radnje stavljaju srpsko-hrvatske relacije, pomislit ćete da ovo nije film za vas. Ali ipak, zadržite pažnju još malo…     

Pravi je junak filma, kao što i njegovo ime kaže, Ustav Republike Hrvatske, prvenstveno oni njegovi članci koji govore o nacionalnoj ravnopravnosti i slobodi izbora, odnosno o temeljnim ljudskim pravima čovjeka i građanina. To je jedna knjiga koju obično nikada ne držimo u ruci i ne opterećujemo se njenim sadržajem, posebno do trenutka kada ne osjećamo da su i naša prava ugrožena. Grlić i Tomić napravili su uradak koji nalikuje kao da je stvoren prema narudžbi nekog prosvjetiteljskog ministarstva obrazovanja -  na primjeru životnih situacija i složenih relacija konkretnih ljudi doslovno su prikazali što znači da su ljudi različiti po pitanju nacije, vjere, spola, spolne orijentacije (...), ali da pri tome imaju jednaka prava. “Ustav Republike Hrvatske” zato je dobar film i za srednjoškolske učenike, posebno lišene sadržaja predmeta kao što je građanski odgoj. Ustav na način koji nije toliko zamoran i hladan - zašto ne?   

Što se jezika komedije tiče, a kakav publika od Tomića obično očekuje, on je samo povremen, čime se stvara dojam da gledamo dva različita filma. Kako je Tomić i rekao u razgovoru poslije projekcije, scenarij je i nastao kao komedija, ali je ozbiljnost određenih društvenih situacija utjecala i na to da komedija uzmakne pred ozbiljnom životnom dramom. Ako “Ustav Republike Hrvatske” gledamo kao komediju, ono što je smiješno jest već poznato spajanje različitih stilova života i kulture - npr. intelektualnog i uglađenog profesora povijesti te bračnog para koji pije Ožujsko pred TV-om. Poznat je to mehanizam stvaranja komike u svim svjetskim kinematografijama koji, čini se, uvijek pali. Zanimljivo je i da su svi ključni likovi zapravo i djelatnici iz sfere ključnih javnih servisa - policajac, medicinska sestra i profesor.     

Puno snažnija od komične, tragična je patina “Ustava Republike Hrvatske”, sumirana u liku koji zapravo gotovo ništa ne govori i koji ne može promijeniti svoju lokaciju cijeli film - u liku oca, čovjeku bez dvije noge, na samrti, a iza kojeg je prošlost članstva u Crnoj legiji. Trenutak njegove smrti i svojevrsna sinovljeva katarza izrazito su emocionalni, pa moram reći jedno osobno priznanje - u oku mi se pojavila suza upravo u prizoru kada njegovo mrtvo tijelo bez dvije noge u ustaškoj odori uz svijeće nepomično leži na krevetu pod križem. Kao da svi tada osjećamo neku vrstu oslobođenja od okova prošlosti i nečeg što znamo da je suštinski pogrešno, ali je i toliko duboko protkano kroz naše individualne i kolektivne sudbine proteklih desetljeća.          

“Ustav Republike Hrvatske” doživio sam kao solidan uradak koji npr. 2008. godine ne bi čak ni imao toliko emocionalnog tereta kakvog ima danas što je već po sebi bizarno i otvoreno je pitanje kako je do toga došlo. Njegov nastanak i gledanje doživljavam kao početak jedne normalnije, verbalno manje agresivne i propalim ideologijama neopterećene ere, pri čemu jedina ideologija koja preostaje jest ona ljudskih prava. Pogledajte “Ustav Republike Hrvatske” da jasno shvatite čime se ne trebate, a čime trebate opterećivati.  

Naš je životni zadatak izbjegavati likove koji za druge i naivnije postavljaju staklo u kobasice. Gledatelji znaju o čemu je riječ…

Provjerite termine prikazivanja Ustava Republike Hrvatske na stranicama Art-kina.

Fotografije: Ustav Republike Hrvatske