Skupila se ekipa koja jedva čeka ova ponedjeljna jutra: Ljiljana, Sandra, Gordana, Vedrana, Sara, Hana i ja.

Znale smo da će 8 sati brzo odzvoniti pa smo krenule pričati (sad već vrlo dobro pripremljene, postale smo u međuvremenu prave štreberice) svaka o svojem omiljenom štivu.

Ljiljana je oduševljena novom knjigom Julijane Matanović I na početku i na kraju bijaše kava. Pročitala je sve njezine knjige, a ovu smatra najboljim ostvarenjem. Pisana istančanim ženskim pismom i fantastično koncipirana u niz priča, knjiga zapravo govori o – kavi. I o svemu što povezujemo s kavom, a toliko zapostavljamo u ubrzanom životu: druženja, prijateljstva, povjeravanja, pa i ljubavi. Središnji je lik svih priča Julijanina baka, koja je nekoć u šišu pržila kavu. Prva kava, koja razbuđuje, zvala se razgalica. Druga razgovoruša, jer smo se na toj kavi družili. Treća, poslijepodnevna kava bila bi šutkuša, koja bi se ispijala od ranog poslijepodneva do navečer. Kavi je danas sve manje, posebno razgovoruša, a baka nas iskusno poučava: "Kava i ljubav najbolji su dok su vrući."

Sa Sandrom smo otputovale u daleki Japan, u vrijeme prije Drugoga svjetskog rata. Žene različitih slojeva i različitog obrazovanja obećane su muškarcima Japancima u Americi. Obećan im je bolji socijalni status i mladi muževi. Dobile su njihove slike i brodom krenule na daleki put. Putovanje brodom bilo je mučno, živjele su u katastrofalnim uvjetima, zaljubljivale se u mornare, davale si savjete pa čak i počinjavale samoubojstva.

Stigavši u Ameriku, doživjele su golemo razočaranje: obećani supružnici bili su poodmakle dobi, radnici na poljima, sluge, a u najboljem slučaju vlasnici voćarni ili praonica. Prilagodile su se muževima i novom životu, rodile djecu i odgajale ih tradicionalno. Zatim je stigao rat: prvo su odvedeni muževi, a zatim su cijele obitelji nekud nestajale. Kućice i praonice propale su kao da nikada nisu ni postojale. Riječ je o knjizi Buddha u potkrovlju Julie Otsuka, a pisana je isključivo u prvom licu množine i ne upijevamo dokučiti koja od žena priču pripovijeda. Krenule smo u raspravu o poslušnosti i suzdržanosti Istoka do strahota rata... u svakom slučaju, zgodna knjižica za raspravu i preporučljiva mnogim korisnicima!

Vedrana je u fokus zbivanja ovoga jutra stavila jednoga Božu. Muškarac, četrdesetpetogodišnjak, visokoobrazovan, bezličan, povučen, neprilagođen – jednom riječju, nesretan.

Razmišlja o svome životu i shvaća da mora nešto promijeniti: prodaje nasljedstvo, ostavlja suprugu, sjeda u vlak i odlazi u Zagreb. Autoričina sposobnost karakterizacije lika vrijednost je ovoga romana. Božo završava tragično, a pitanje koje nam se javilo glasi: ako pobjegneš od svog načina života, jesi li u stanju pobjeći od samoga sebe? Riječ je o knjizi A onda je Božo krenuo ispočetka Marina Vujčića.

Hana, iako u pripremama za stručni ispit, našla je malo vremena da se pripremi predstaviti nam knjigu knjižničara Krešimira Pintarića Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave. Radi se o mladom paru koji pokušava preživjeti u našoj stvarnosti. Vrlo pitka, urbana, jeans proza. Osjeća se autorova ljubav prema glazbi i knjigama, a i vedra je, prevladava ljubav prema životu.

Na kraju sam ja, sa "zvukom sirene", jer se opasno približavalo 8 sati, predstavila knjigu Patricka Modiana Mali Dragulj. Knjiga govori o dvadesetogodišnjakinji koja se nakon djetinjstva provedena na selu ponovno vraća u rodni Pariz. U metrou ugleda ženu u žutom kaputu i čini joj se da je to njezina majka, koja ju je ostavila jednoga poslijepodneva prije dvanaest godina na željezničkoj stanici i poslala na selo k prijateljici. Nikada ne saznaje zašto ju je majka ostavila, ali prazninu koju ona osjeća osjeća i čitatelj sa svakom novom stranicom. Prisjeća se života s majkom u Parizu: najprije su bile siromašne, zatim su živjele u velikom stanu, a majka se prozvala groficom. Njoj je nadjenula nadimak Mali Dragulj da bi se lakše probile u svijet filma. Njezina majka bila je nesretna žena velikih ambicija, ali isprazna i nesposobna dati ljubav. Jednoga ju je dana ispred internata udario kamion, a časne su joj na nos stavile gazu s eterom. Ona taj čin povezuje s osjećajem ugode, jer se netko, barem na trenutak, za nju pobrinuo. Ne saznajemo zašto ju je majka ostavila (jer u stvarnim pričama nalik ovoj takve stvari ostanu nedokučive), samo uživamo u zvonkim rečenicama koje teku, suosjećamo prazninu i potrebu za gazom namočenom eterom.