Prva jutarnja: Ubojstvo cijanidom, tajnovita Afrika i kovčeg uspomena
Što bih mogla ponijeti sa sobom ovoga ponedjeljka? Kao prvo neka to bude jedan dobar osjećaj. Pa neka bude i malo radosti.
A bit će i Kovčeg. Upravo onaj koji sam pročitala ovaj tjedan. Izgledom skromna, a tako snažna knjiga. Nekako Gogoljevska... Svidjela mi se. Vrlo.
A znala sam i da će nam ponedjeljak biti poseban. Pridružile su nam se i Marija, i Gordana, i Andrea, i Gorana. Pa krenimo...
Dnevnički roman Doktor Glas, švedskog autora Hjalmara Soederborga, napisanog 1905. godine, jutros nam je predstavila naša Gordana.
Doktor Glas mladi je liječnik opće prakse koji živi dosadan rutinski život. Njegove unutarnje rasprave odnose se na ljubav, na smrt, na ljude oko njega i njega samoga. Izjeda ga osjećaj licemjerstva i lomi se oko svojih odluka. Doktoru se obraćaju žene s molbama za pobačaj, ali on čin pobačaja ne odobrava iz straha od konzervativnog društva. Taj tjeskobni, usamljeni čovjek sanja o ljubavi i odnosu sa ženom. Posljednji put je ljubio u mladosti, ali nažalost ljubav je tragično završila djevojčinim utapanjem.
Jednoga dana doktoru se obrati mlada žena da je oslobodi nasrtljivog starog supruga, svećenika Gregoriusa. Da bi olakšao svoju dušu, doktor joj pomaže.
Učinio je to.
Počinio je zločin.
Cijanidom.
Nikada nije odgovarao za njega.
A život ide dalje...
... Čovjek želi da ga vole, ako ne može to, onda da mu se dive, ako ne može ni to, onda da ga se boje, ako ne može ni to, onda da ga preziru i mrze. Čovjek želi u ljudima izazvati neke osjećaje. Duša se užasava praznine i želi kontakt pod svaku cijenu ...
Tropski barok (Jose Eduardo Agualus, angolski pisac i novinar) svojim detaljnim prizorima, nizom čudnih slika, nadrealnim svijetom i pomakom od stvarnosti, oduševio je Goranu.
Luanda, glavni grad Angole, grad je sveopćeg siromaštva i uličnih nemira.
I dok zemlja kreće u ekspanziju naftom, snažni likovi koje čine političari, ratni veterani, propalice, prostitutke, anđeli, čarobnjaci, te neobične arhitekture i čudni labirinti, čine zanimljivi zaplet, a Afriku još toliko neistraženom i posebnom...
Eto, došao je na red i onaj moj Kovčeg, ruskog Židova Sergeja Dovlatova. Upravo je taj kovčeg, jedan jedini, ponio Dovlatov sa sobom u emigraciju, u Ameriku.
Dugo je stajao zaboravljen, neotvoren u tami ormara. Sadržaj skromnog kovčega od laganog drveta, poderane tkanine i bravice koja ne zatvara, vezan užetom za rublje, otkriva poglavlja života samog autora. Boema, studenta, švercera, vojnika, umjetnika, pisca.
Dvoredno odijelo, košulja, oficirski remen, cipele, jakna od velura, zimska kapa, vozačke rukavice, tri para finskih sintetičkih čarapa.
A svaka je stvar izvađena iz skromnog kovčega imala svoju priču. I tragičnu, i komičnu, i ironičnu.
... beznadni, neprocjenjiv, jedan život... rekao bi Dovlatov.