"Pitanje anatomije" Marine Vujčić: sjajan roman autoanalize i uspostavljanja dijagnoze (i anatomije) društva
Priču romana “Pitanje anatomije” nose dva lika koje je život, svakoga na svoj način, zbog niza okolnosti začahurio i učinio čudacima.
Jedan kratki međusobni susret iniciran novinskim oglasom upalit će u njima neka nova svjetla i na vidjelo izvući do tad skrivene traume i opsesije. A kad vam jednom upaljeno svjetlo obasja smeće koje ste godinama gurali u mračne zakutke svojih sobičaka koje hrabro zovete život, slijedi generalno čišćenje i novo blistavilo ili gušenje u vlastitom jadu.
Kod Veronike Vinter i Florijana Bauera sve su opcije otvorene.
“Pitanje anatomije” pitanje je opstanka u svijetu koji je junake ove priče učinio pomaknutima, no pravo pitanje koje se krije ispod prvog sloja guste boje i koje čini podlogu ovog romana glasi: Koliko je normalan svijet koji je normalne ljude uspio izvitoperiti i kakvi su to likovi koji se takvom svijetu (ne)uspijevaju otrgnuti?
"Pogrešni ljudi nisu razlog za pogrešna stanja, nego samo zaobilazan put do pravih.”
Čitajući Marinu s fascinantnom lakoćom ulazite u likove, a kad se jednom tamo nađete nema van natrag. Svakom, pa i najmanjem potezu koji likovi čine, prići ćete sa svih strana, ispitat ćete svaku mogućnost prije nego se radnja odmota dalje, baš kao da čitate vlastiti život. To je najveća vrijednost takvog pisma jer iskustvo čitatelja promatrača i čitatelja aktera nemjerljiva je i neusporediva u korist ovog drugog, što vam ovaj roman pomaže shvatiti.
“Čemu leđa ako ih nema tko dotaknuti? Čemu ruke, noge, ako ih nema s kim ispreplesti? Čemu svaka, bilo koja misao ako za nju osim sebe nemaš drugog svjedoka?”
Kad pročitate sjajnu završnicu „Pitanja anatomije“ bit ćete dodatno svjesni razlike između bliskosti s nekim književnim likom i poistovjećivanja s njime, jer u ovom romanu autorica nas gura još dalje i nudi nam da gotovo i mi sami postanemo njezin lik. Jedno je sigurno, nakon čitanja ovog romana osjetit ćete snažan pomak i postaviti si, ako ne ista, ali sigurno neka slična pitanja kao i Marinini likovi, a za pisanje nema veće vrijednosti.
“Osjećaj je preduvjet bilo kakve umjetnosti.”
“Pitanje anatomije” je sjajan roman autoanalize i uspostavljanja dijagnoze (i anatomije) društva, nakon kojeg ćete zavoljeti ove budalaste likove kao sebe same, a ako se iz nekog razloga ne volite, nakon ovog romana hoćete.